Jasmin et Cigarette / Etat Libre d’Orange

O pravu na nekorektnost

Etat Libre d’Orange je vrlo interesantna kuća.  
Doista j-e-s-t drugačija, i to smisleno drugačija.

Ako bih trebala upotrijebiti jednu riječ, bilo bi to “witty” – radi se o pridjevu za koji nemamo doslovan prijevod, a koji pokriva osobine uma koji je istovremeno pametno-duhovit, precizan, iskričav, koncizan i zabavan, ali i donekle propitivajuće kontroverzan.  Duh koji bez problema uoči poantu i prenese ju na fascinantno jednostavan i zabavam način.  (onima koji poznaju Putain des Palaces za poantu će biti dovoljno samo: “kh-khm… :-)”).  

I Jasmin et Cigarette, kojeg je kreirao Antoine Maisondieu, je – duhom – posve ELDO-va kreacija, a u nazivu parfema podjednako je doslovan kao “Hotelska kurva”. Dakle:

Zamislite proljeće, niti toplo niti hladno i najčišći zrak, mekan i mirisan, i onda grm jasmina, posve rasvjetan, stotine posve bijelih cvjetića sa žutim središtem iz kojeg se širi posve prirodan miris vrtnog jasmina, čist, svjež i nimalo indoličan.  

Ne opojan miris indoličnog jasmina ili jasmin sambaca, nego miris vrtnog jasmina iz Diorissima i cijele grupe zelenih mirisa kasnih 70-ih i osamdesetih.  

E, taj jasmin. Bijelo-zelenkast i čist.  

I onda odlomite vrh najljepše grane s desetak cvjetića i odložite ju u pepeljaru, zaprljanu pepelom jedne, tek ugašene, cigarete.

Grozno? Ne. Nije.  

Zapravo paše, na neku čudnu foru doslovno čist vrtni jasmin i najdoslovniji dimasto-pepelasti miris obične – nikakve fensi! – cigarete ispali su sjajan par, sjajan noseći akord!

Neizmjerno sam zahvalna komentatorici s Punog mirisa, Eyli, koja je Jasmin et Cigarette usporedila s antologijskim filmom francuskog novog vala, “Do posljednjeg daha”, Jean Luc Godarda (1960).  

Glavni i naslovni akord ovog parfema doista miriše kao Jean Seberg: kratka plava jednostavna frizurica iz 60-ih, klasično, anđeoski lijepo i čisto lice, egzistencijalna pitanja, sanjarski pogled (jasmin) i (et) Jean Paul Belmondo, odnosno cigareta u ruci lika s one strane zakona (cigarette).

I to je to gdje je Jasmin et Cigarette ne samo fenomenalno sklopljen parfem, nego je –  pomoću simbola mirisa koji su danas društveno izgnani (cigareta) ili utišani i sve manje prihvatljivi (parfem) – izravno witty uputio na zamku vremena u kojem živimo:

Nekad su parfemi rađeni da prikriju miris dima cigarete, sjetimo se Habanite samo.

A onda su parfemi rađeni da se stope s mirisom cigarete i mirišu još bolje – sjetimo se parfemskih bombi koje su carevale od 60-ih do 80-ih – kad je Opiumu ili Poisonu ili Cabochardu smetala cigareta?

A onda – tamo početkom 2000-ih – kad su iz prostora počele nestajati pepeljare – parfemima su zavladale čista voda i zrak, duhan je prognan i iz designersa, a mošus je uglavnom, do nedavno, sveden na čisti i socijalno prihvatljiv laundry musk.

Duhan je ostao idealiziran u parfemima, uglavnom kao aromatičan list iz neke fine cigare, ili kao svježa biljka, što je, u odnosu na duhanski dim i pepeo cigarete vulgaris, otprilike isto što i slika top modela dorađena fotošopom prema… :-)….pa, uglavnom većini nas. A i takav duhan preživio je zahvaljujući nicheu.  

A onda – korak po korak – smanjen je prostor slobode i za parfeme, čak i takve nebombastične, svježe, čiste. “Cigarette free environmet / no smoking policy” iz početka 2000-ih izmutirala je u “Perfume free environmet.” Danas je “Perfume free policy” u poslovnim okruženjima ne tako rijetka pojava, i baš mi je drago što u ovom kasnimo za hiperaktivno hipersenzibilnim svijetom, koji ju već u ekskluzivnim restoranima zahvaljuje na diskretnom korištenju parfema.

A onda, a onda, a onda… i što onda?

Zadnje što me istinski zgrozilo i učinilo da se zapitam gdje je granica i jesmo li – pokušavajući biti korektni – otišli predaleko i postali opsesivni bio je oglas za parfem na eBayu u kojem je bilo jasno istaknuto:

“Boxed. Coming from cigarette free home”.

Čitala sam jedno triput (“Molim…?!? Šta,  duhanski dim će prvo proći kroz karton zatvorene kutije, a onda će se dim uvući u parfem ispod poklopca, ravno kroz sićušnu rupicu na sprejeru i parfem će smrditi po cigaretama?!? WTF…?!?”) i svejedno ne razumijem kako je, pobogu, sve otišlo toliko predaleko.

Na početku 2000-ih, pravo u vrijeme kada je cigareta trajno i programatski prognana ne iz samo javnog portora, nego i iz primisli, pojavio se Jasmin et Cigarette. Nježan, zelen, čist, prozračan i elegantan parfem koji ne miriše po nekom idealnim, aromatičnom, idealiziranom duhanu, nego po običnoj, doslovnoj, prognanoj cigareti. Savršeno nosivo i – savršeno subverzivno.

U današnjem svijetu, kada korektno pazimo na sve što smeta i škodi, a svakim danom je toga sve više, ELDO je izravno naciljao činjenicu da je parfem uistinu posljednja linija osobne obrane prava na nekorektnost.

U tom smislu Jasmin et Cigarette i Putain des Palaces, iako se radi i o različitim  mirisima i o različitim efektima, dijele način na koji je prenesena subverzivna poruka:

Radi se o kontrastu i sljubljivanju savršeno prihvatljivog i eksplicitno i nedvosmisleno istaknutog neprihvatljivog (ali itekako ljudskog), na način koji tjera da staneš i propitaš, kako parfem, tako sebe, a onda i svoj malen (ili veći) svijet.

Dobri parfemi uvijek naprave to nešto ekstra,  na ovaj ili onaj način, neovisno o tome jesu bi baš posve “naši”, i zato je Jasmin et Cigarettes našao mjesto na mojoj polici.

Tako kristalno čistog, elegantno prozračnog i nevinog i tako bezobrazno subverzivnog, planiram ga nositi svugdje gdje je strogo zabranjeno pušenje i gdje hipersenzibilno procjenjuju korektnost, baš kako sam što sam Putain des Palaces, u jednakoj mjeri rafinirano fin i seksualno eksplicitan, s guštom stavila na dječji rođendan pun grčevitih momsterica, koje se nikad zapravo ne smiju, ali paze da imaju osmijeh, jer “imaju sve pod kontrolom”.  

Pa, ako netko nabere nosić i krene se okretati prema meni  (“Jel to neko pušio? Je? Nije? Zabranjeno je! I fuj je! Tko je…. Ona? “), planiram jasno i prkosno  podići bradu:  

“Da, ja sam ta. I nosim s-a-m-o parfem. Nosim Jasmin et Cigarette, jer stojim na posljednjoj liniji obrane nekorektnosti, s ezistencijalnim pitanjima, nevinim cvijetom i smrdljivom cigaretom. I – do posljednjeg daha – branim ju!”

---

Još jednom, hvala Eyli za komentar na “A Bout De Souffle” i sjajno pogođenu kulturnu referencu.

---

Iako je posve jasno da ja nisam uslikala J. P. Belmonda i Jean Seberg, hvala Godardu, svjedno trebam naglasiti da sam fotografije, za potrebe ilustriranja sadržaja, preuzela sa sljedećih web mjesta: http://www.lagazettedhector.fr/jean-seberg/ i https://www.institut-francais.org.uk/