O ljepoti izvan vremena
Grand Amour je jedan od posljednjih parfema koje je kreirala Annick Goutal. Već svjesna težine bolesti i neizvjesne borbe, kreirala ga je za samu sebe, kondenzirajući u parfem godine življene ljubavi.
Kap ovog parfema učinila je da me gane i doista fizički dodirne taj biografski podatak, stvarnost prisutnosti, trajanja, mijenjanja, nestajanja i onda opet prisutnosti i trajanja zahvaljujući kreaciji koja nadilazi smrtnost i prolaznost.
Grand Amour me dodirnuo. I ganuo.
Tiho, duboko, snažno. Mislim da me niti jedan parfem na prvu nije tako tiho, a duboko emotivno dodirnuo.
Prije nego što sam krenula pisati ovu recenziju, hvatajući sve isprepletene slojeve doista bogatog, opojnog, a opet intimnog i nekako mirnog, staloženog parfema, nastojala sam razabrati i sve slojeve onog o čemu sam razmišljala tako ganuta, mirišući parfemsko utjelovljenje ljubavi koju je Annick Goutal nazvala Velikom:
Po putu sam na razne načine naučila da ima onoliko vrsta ljubavi koliko ima samih ljubavi i sve su različite i prilično je teško i nezahvalno pisati ih velikim i malim slovom. Također, usput sam naučila da nisu sve jake ljubavi velike i da ima doista ubitačno jakih ljubavi koje su malene, zapravo. Jedino u što sam sigurna jest da je velika ljubav doista velika, ako ju takvom vidimo kada pogledamo unatrag.
Grand Amour mi je doista do kristalne jasnoće osvijestio misao da svaka velika ljubav zaslužuje i svoj parfem i svoju priču ili pjesmu…i zato je tu i neka vrsta zahvalnosti na kreaciji, ista koju bih osjećala nakon romana, pjesme, slike, skulpture ili fima koji me aktiviraju, dodirnu i ganu i za koje, nakon prvog susreta znam da ću im se vraćati opet, uvijek.
Vrlo klasičan strukturom i vodećim akordima (zeleni i cvjetni sloj) te moderan načinom na koji se ponaša pri nošenju, Grand Amour ostavlja dojam kao da je “izvan vremena” i to ga također približava umjetnosti.
Iako parfem mirisno znatno odudara od mojih preferencija i onoga što inače nosim te podjednako ne pripada niti klasičnom kanonu parfemske ljepote, niti onom modernom, bez oklijevanja sam ga već nakon prvog nošenja proglasila prelijepim.
Ima već neko vrijeme da se moj koncept ljepote koju primjećujem i koja me uspijeva osvojiti i zadržati osvojenom i predanom izmijenio. Gotovo da, kada govorim ili razmišljam o ljepti, ne govorim o – ljepoti. Ljepote bilo koje vrste koje me uspijevaju dodirnuti su sve manje kanonske i savršene, a sve više autentične te – najviše od svega i uvijek – životne i osobne, jer autentična ljepota nije uvijek pravilna, niti je uvijek blistava, počesto je okrznuta, ponegdje manjkava, a negdje prenaglašena.
Nekad je lijepa – upravo zato što nije. Ali je uvijek autentična.
Grand Amour sam bez oklijevanja označila parfemski prelijepim zato jer je dirljivo osoban i tu vrlinu uspijeva prenijeti na kožu koja ga nosi.
Zeleno cvjetan, a orijentalan. Ženstven i zreo. Obavijajuć. Miran i topao, tonom (ne performansama!) tih i delikatan, a upečatljiv i opojan.
Grand Amour miriše na intimnu predanost, saživljenost i posvećenost.
Zbog toga što stoji onkraj klasičnih zeleno-cvjetnih mirisa, a referira na njih i modernog kanona koji cvijeće čini ulickano-idealnim, bilo u anoreksičnoj ili u opojno-obloj varijanti, te eutanazira i otupljuje uznemirujuće kontraste, mislim da karakter Grand Amoura, uz nešto parfumističke zrelosti, traži i određenu unutrašnju usklađenost, koja nema u potpunosti veze s onim kako parfem miriše.
Vjerujem da bi se dio nosića mogao nabrati i odmaknuti malo unatrag pri otvaranju, jer Grand Amour započinje onom vrstom zelenila koju poznajemo iz zelenih klasika kasnih 70-ih i 80-ih (Guerlainov Chamade, pa i otvaranje Naheme).
Podržani ostalim notama otvaranja (koje ne razabirem zasebno), zumbuli (meni najizraženiji) i ljiljani mirišu opojno, svježe zeleno, ali i gotovo podjednako trulo i uvenuto. Moj prvi dojam je bio točno na pola puta između odbijanja i prihvaćanja, kako tog mirisnih spoja, tako i koncepta klasičnih mirisa na koje asocira.
Doista se radi o čudnom i autentičnom spoju zelene, mlade svježine cvijeća i odbijajućem mirisu njegova umiranja, koji se miješa i istovremeno bori za prevlast. Kao da velika ljubav priznaje samo sinkronicitet, i odbija linearnost koja vodi u nestanak.
“Cvijeće umire mirišući…”, pomislila sam, pokušavajući shvatiti taj mirisni akord iz otvaranja.
U srednjem dijelu razvoja opojno i prodorno cvjetajuće i umiruće zelenilo ostaje u pozadini.
U prvom planu i dalje osjećam cvijeće, i dalje opojno, ali ne i prodorno. Najviše vrlo ženstven “pufnast”, a ne pudrast spoj mimoze i nježne ruže, a miris odlebdi u izrazito ženstveno područje nježnog, punog cvijeća koje uz toplinu boja i mirisa postojano širi mir i sigurnost.
Parfem također postaje cvjetno slađi i blago vanilijast te se značajno produbljuje i zaokružuje. U pozadini osjećam smirnu (kožu ne osjećam i mislim da je se ne treba bojati), te mošus i mrvu ambre, a taj sloj koji dolazi od ispod onog cvjetnog miriše kao da dolazi s ženske kože i ženskog tijela i taj efekt ostvaruje fascinantan dojam nježnosti i tjelesne prisutnosti.
Miris koji ispod cvijeća sugerira “toplu privrženost” ženskog tijela je suptilan, ali jasno prisutan te vrlo nježno i meko svježe cvijeće nekako uspijeva učiniti grubljim (iako to nije!). Na neki način taj balzamično-orijentalan sloj nadilazi “parfemsku dimenziju” i briše razliku između parfema i tijela koje ga nosi.
U dubokom drydownu Grand Amour postaje posve mek i intiman. Od cvijeća ostaju blage siluete, baza se posve stapa s tjelesnim mirisom i miriše kao topla baršunasta ženska koža. Kao što sjećanja na sjajne trenutke s vremenom postaju nekako mutnije topla, stopljena i saživljena, posve srasla s nama, tako Velika ljubav Annick Goutal kao da mirisno, na kraju svog puta, izrasta iz nas.
Grand Amour je dirljivo prekrasan.
