Citizen Queen / Juliette Has A Gun

Na mojoj polici Citizen Queen iz Juliette Has a Gun ima neku ulogu univerzalca: nešto vintage/nešto moderno (prepoznatljivo, a nije klasično), nešto  lagano/nešto gusto (a nije teško), nešto puderasto/nešto kremasto (a nije “kozmetičko”), nešto cvjetno/nešto ambrasto/nešto kožno/nešto mošusno, da nije preglasno/da nije pretiho (“ali da me se osjeti”), od jeseni do proljeća…  
… meni je Citizen Queen sjajan go-to miris za hladnije doba godine.

Sjajan, zato jer mi ti ‘go-to’ mirisi najbrže dosade, jer – pretpostavljam – da bi bili ‘go-to’ moraju posjedovati dozu umjerenosti i dijeli ih samo korak do… “Uf… dosadno, već!”   Ono što volim kod Citizen Queen jest to što me u njegovoj kompoziciji svaki put kad ga nosim ushiti neka druga sastavnica – kao da je himera, kreirana iz bezbroj fragmenata drugih parfema:

Nekad je to koža (blaga koža, nježna, ljupka), nekad je to iris (plemenit, ne prehladan i nikako ne prepuderast), nekad su to poznat par gđa Ruža i gdin Mošus, drže se za ruke i izgledaju isto kao pred 50 godina, ali moderno (“On nije postao težak, ona uopće nije naporna i….wow, tko im radi facelifting?”), nekad su to aldehidi (“Bad boys, bad boys, what you’re gonna do?….absolutely nothing!”), a nekad fina kremica (“Tata mi je Becutan, a mama Nivea, a ja sam se odlučila baviti modom…”).

Zbog svega ovog, Citizen Queen se čvrsto smjestio u moju neku skupinu “zabavnih parfema”. Pri tome ne mislim na parfeme koji su nešto posebno veseli, ili “la-la-la”, ili vedri (neki moji zabavni parfemi to uoće nisu, zapravo), nego na parfeme koje je mi naprosto zabavno i dinamično nositi, jer se nikad nisam baš skroz sigurna koje će mi lice pokazati, a iako se “izvrću i okreću”, uvijek je to na pozitivnu stranu. Naprosto su dobro društvo i s njima kroz dan nije dosadno.

Pored svih glavnih dijelova koji me zanose kad na trenutak zasoliraju, Citizen Queen u drydownu kreira taj teško odrediv filing za koji u engleskom postoji pojam “lived in”: radi se o osjećaju sljubljenosti s tjelesnim mirisom, o efektu koji parfem kreira na koži pružajući osjećaj “nošenosti”, “nenamjerne tjelesnosti” – daleko od animalnog ili prljavog, ali ne i posve čisto. Taj efekt, ne tako čest ili bar ne tako često izveden dobro i s mjerom, imaju neki od mojih najvoljenijih parfema, u svemu drugome posve različiti: Femme de Rochas (u Crespovoj reformulaciji iz 1989.), L’Artisanov Timbuktu, Musc Nomade Annick Goutal.   

Citizen Queen kraljevski suptilno naglašava da je Njezino (mirišljavo) Visočanstvo itekako od krvi i mesa. Citizen Queen je samo mrvicu zahtjevniji, ali zato nikada dosadan go-to pafrem, po kojem mirišeš i klasično i moderno – ženstveno i fino.  

Meni je uglavnom teško naći takvo što, a da se održi, bude uvijek iznova zanimljivo i – najvažnije – da osjećaj s početka veze traje.

Izražena gustoća te pudrastost i kremastost čine Citizen Queen pogodnijim za hladnija doba godine: kasniju jesen, zimu i rano proljeće. Na mojoj koži zadržava se preko 10 sati, u kosi i na odjeći znatno dulje. Po umjerenom vremenu u prvih 6 sati jasno, čvrsto i gusto obilježava osobni prostor i ostavlja dug mirisni trag, a nakon toga markira granice osobnog prostora, ali ne i znatno više.