“Otuđena vanilija”, ili “vanilija izvan sebe” – jednostavna i upečatljiva konstrukcija oko evernyla i vanilina rezultirala je ekvivalentom crne dolčevite.
Otuđena vanilija
“Vanilija je odrasla i evoluirala. Sada je Vanille Insensee. Više se ne kiti kristalima šećera, niti partija s Marcipanom i Jagodicom Bobicom. Izgubila je baby fat, zapravo se poprilično osušila, ne ubija se više u jeftinom rumu. Sada lista stare, pomalo prašnjave knjige, maštari o mirisima Orijenta, a u predahu od čitanja-pije limunadu. S malo korijandra-za blistavost kože. Koža joj je glatka, kao slonovača, a duh aristokratski suzdržan. Donijela je odluku da neće biti jedna od onih vanilija koje će netko u gurmanskoj pomutnji uma strpati u usta, probaviti, pa zaboraviti. Ona sada sluša Cedra dok on kontemplira o budućnosti društvenog poretka i sjedi u prvom redu predavanja o povijesti feminizma kojeg drži Mahovina. I nada se da će njezin dna, u skladu s temeljnim načelima epigenetike o kojima je toliko čitala, poprimiti malo njihove čvrstoće.
Želi mirisati kao ambra, sexy, a opet, ne pretjerano dostupno.Je li izgubila svoju iskonsku svrhu?”
Svoju sam recenziju Vanille Insensee, koji je za Atelier Cologne 2011. kreirao Ralf Schwieger, započela Sekinom, jer mislim da je ubola ravno u središte karaktera ovog parfema i parfemskog pristupa vaniliji kao noti.
U prvom nošenju pomislila sam: “Kako je ovo besprijekorno lijepo i slojevito otuđena vanilija…”, a to mislim i dalje.
Otuđena.
Mislim da je to prava riječ, jer u hrvatskome nemamo mogućnost da “insensee” – stanje gubitka osjetilnosti + osjećaj gubitka smisla – prevedemo jednom riječju.
Drugi mogući prijevod bi bio “vanilija izvan sebe“.
I taj mi se čini u redu, jer ova vanilija nije izvan sebe na način da je očigledno “poludjela”, nego je nosivo i nenametljivo odustala od “vanilijaste” sebe.
Da postoji egistencijalistička vanilija – ovo bi i imenom i mirisom bila ta, i kao takva funkcionira savršeno.
Parfem se otvara kombinacijom citrusa i najave vanilije s nešto korijandra. Otvaranje budi zanimanje, najavljuje i nešto životnosti i rafiniranu ozbiljnost i ispruženu ruku koje će povesti negdje. Međutim, kako se citrusi i kardamon povlače u pozadinu, tako do izražaja dolazi karakter glavne otuđene note:
Noseći ju imala sam osjećaj kao da se predstavila uljudno i kulturno, a sad šutke hodamo jedna kraj druge. Kao da ova vanilija miriše kao vanilija, a odbija se na meni ponašati kao vanilija jer sam ja nekako neadekvatna. U sredini parfema je moje skustvo nošenja vanilije koja to duhom nije i koja odbija ikakva vanilijasta očekivanja i vanilijske uloge bilo podvojeno: s jedne strane osjećala sam doista intelektualnu radoznalost prema njenom ponašanju – i to mi je odgovaralo, a s druge tjelesnu iziritiranost neispunjenjem očekivanja i odsustvom komunikacije, kao da ovaj parfem supostoji na meni kao zaseban entitet koji ne želi interakciju i – nakon uvodno ispružene ruke, nećemo skupa nigdje i provodit ćemo vrijeme šutke.
Prije nego što parfem dublje obaviju drveno-ambraste note koje zamračuju ionako ozbiljno mirisno iskustvo, u sebi sam nazvala ovu vaniliju ne samo ozbiljnom, nego o blaziranom, pomalo voštanom.
Dublji drydown – u kojem uz drvenost i mrvu ambrine tamne topline – osjećam i mahovinu donosi “razrješenje” i čvrsto smještava Vanille Insensee ne u područje nekomunikativnosti, nego u područje izolacije. Mahovina funkcionira kao mrmor komunikacije koju nije uspjela razviti prije nego što se posve zatvorila u drvenu kutiju, u poprilično tamno i tiho baršunasto.
Fascinantno.
Podosta je usporedbi ovog parfema s Dyptiqueovim Eau Duelle, no mislim da se radi samo o sličnosti glavne note – Vanille Insensee je također izgrađena oko drvene, “ozbiljne” vanilije, otuđene od zadaće da toplinom, slatkoćom i oblinama upotpunjava i ispunjava našu potrebu u za zagrljajem i okusom u ustima. No, dok jednako drvena, uozbiljena vanilija u Eau Duelle tu potrebu ipak dijelom zadovoljava začinskim temperamentom koji joj daje nešto živahnosti, ova vanilija se dosljedno, sistematično i promišljeno svakim svojim slojem i sve izraženijim prisustvom u osobnom prostoru udaljava od “ideje vanilije”, “uloge vanilije”, “očekivanja vanilije” i zatvara u samu sebe.
Vanille Insensee je među vanilijama na neki način ekvivalent crnoj dolčeviti J.P. Sartrea i Stevea Jobsa – funkcionalno, kvalitetom i mindsettom perfekcionistički isprofilirana i rječita, ali u modnom i tjelesnom smislu posve otuđena, nekomunikativna i negacijska. Zbilja je fascinantno kako parfemi mogu istovremeno funkcionirati na dvije toliko različite razine i upravo ovo čini Vanille Insensee sjajnim parfemom.
Ako uspijete uspostaviti komunikaciju, vjerujem da će vam ova vanilija pričati pametno, razumno, prikladno donekle blagonaklono, ali malo suho i bez iskre i na kraju će zijevnuti pa se nasmiješiti, ne zbog vašeg društva, nego zbog društva same sebe.
Nosite li ju u društvima koja su izgubila osjećaj za suptilno tjelesne oblike autoironije i autonegacije, bit će obožavana, jer je pametna, odmjerena, slojevita i ozbiljna.
Savršena poput te fenomenalne crne dolčevite.

Vanille Insensee nije težak ni gust parfem, rado ju nosim u prijelazima godišnjih doba. Nemam problem niti s trajnošću, a niti s projekcijom ovog parfema. Vanille Insensee na meni traje do 8 sati, jasno ga osjećam u svom osobnom prostoru i pušta ugodno diskretan mirisni trag.
Disclosure – Kupljeno.
Komentiraj