Parfemi

Eden / Cacharel

Jean Guichard, 1994.

Eden je danas klasik dizajnerskih parfema, ali i dalje egzistira kao referenca za weirdo. Tek tridesetak godina kasnije fruitchouliji će omogućiti da prepoznam fragmente koncepta koji je iznjedrio Eden.

7 min.

04.04.2019.

Jean Guitchard, također i otac Lou Lou, Obsessiona i Cartierovog So Prettyja, stvorio je Eden 1994. godine, u vrijeme vrhunaca floral-fruity ere i aquatic ere.
Možda upravo zbog svog hibridnog karaktera, unatoč svojoj popularnosti nije stvorio nasljednike, parfeme koji bi krenuli u njegovom smjeru.
Tek tridesetak godina kasnije fruitchouliji će omogućiti da prepoznam fragmente koncepta koji je iznjedrio Eden.

U parfemskom svijetu, koji su od nastanka Edena zahvatile brojne promjene, Eden, danas designer’s klasik, i dalje egzistira kao referenca za weirdo.

eden poster 1

Stvarno ima puno zajedničkih oznaka i kriterija pomoću kojih opisujemo ili posredujemo parfeme, nastojeći fiksirati ono što uvijek dijelom izmiče. Oko uvriježenih oznaka i klasifikacija parfema postoji gotovo bezuvjetan konsenzus, jer su se razvijale, granale i punile sadržajem paralelno s razvojem i grananjem samog parfumerstva,  pa vjerujem da može izgledati kao da uz toliko oznaka pomoću kojih, jednom kada ih “potfutramo glavnim akordima ili notama, uz mrvu vještine možemo složiti poprilično korektan prikaz parfema  (onako, kao lego kockice) doista ne trebam zbunjivati još i svojim oznakama.    

E pa baš nije tako. 
Baš trebam oznaku “weirdo”, što bi po naški bilo prevedivo kao “pomaknut” ili bolje: “čudan osobenjak”. 

Teško je odrediti što bi zapravo bio parfemski weirdo, a teško je zato jer to ne uspijevamo niti u životu:

Jedan weirdo je – weirdo. Kažeš da je “pomaknut” ili “čudan osobenjak”, i to je to. 
Dva weirda su – dva weirda (čak i ako su u glavnim crtama na isti način čudna, a toga zapravo nema).
Pet ili 10 weirda, ako su čudni i pomaknuti na isti način – jesu: nijedan, jer više nisu weirdo: grupa su, ima ih dovoljno da usustavimo njihovu specifičnu, a zajedničku pomaknutost i čudnost. 

Tako je, primjerice, pojam specifične vrste “weirdo” mladog čovjeka, s vremenom i porastom broja osoba koji dijele iste osobine ličnosti te načine razmišljanja i ponašanja, prerastao u “geek”.
Premda u hrvatskome jeziku ne postoji adekvatan prijevod ovog pojma, svi znamo što znači geek, pa i na koje sve načine  pomaknuto može izgledati. 
Pojam koji je zajedno s informatičkim revolucijom krenuo iz Amerike kasnih 1980-ih, s porastom populacije geekova u 1990-ima i 2000-ima se iz pomaknutog, individualnog i donekle pejorativnog značenjskog područja preselio u opće i neutralno značenjsko područje te postao lako prepoznatljiv (da, velike zasluge za to pripadaju i Big Bang Theory), da bi na pragu 2020-ih već bio loša vrsta stereotipa od kojeg žive rijalitiji, tipa ovog na RTL-u o ljepoticama i genijalcima.

No, pravi weirdo nikada ne derivira grupu, niti kada se radi o ljudima, niti kada se radi o parfemima. Pravi weirdo se opire označavanju i grupiranju, ili ga naprosto – time što pripada svugdje i nigdje  – čini besmislenim. Pravi weirdo samo postoji kao pomaknuta individua, kao osobenjak koji funkcionira svakako, ali nigdje ne posve.

Možda najbolji primjer za sve ovo jest Cacharelov Eden.

Eden je hibrid nastao križanjem cvjetno-zelenog, voćnog, akvatičnog i orijentalnog: posjeduje samo neka od karakterističnih obilježja svake vrste i svako od njih je pomaknuto.  Karakterom, ponašanjem, a i vertikalnim ustrojem (u vrhu zrelo, sočno, mesnato voće, u sredini cvijeće, a na dnu pačuli, tonka, ambra i vanilija), Eden je anticipirao i gustu, zasićenu opojnost današnjih fruitchoulija.

Guichardova kreacija lansirana je u vrijeme kada miješanje cvjetno-voćnih slojeva i akvatičnih slojeva, pa čak i križanje ovih već hibridnih grupa u parfemu, samo po sebi nije više predstavljalo neki značajniji iskorak.
Međutim, iskorak koji je najavljen već u promo-materijalu i najavi parfema (“for the first time ever, encompassing the exhilaration of spring with sensuality”) doista je i ostvaren, i to na doista jedninstven način.    

Odstranjivanjem glavnih akorda iz njihovih konvencionalnih konteksta, a koje naš parfemski nos instinktivno prepoznaje i tumači kao prirodne kontekste, te njihovim spajanjem u novu cjelinu koja im je svima podjednako strana, postignut je jasan mirisni dojam intrigantno privlačnog, ali ništa manje čudnog, weirdo. Taj kontekst me i danas, nakon 25 godina mirisanja i nošenja Edena i dalje začuđuje i pomalo sluđuje:

Eden je mirisno mjesto u kojem supostoje sva godišnja doba – i nijedno posve, baš kao što supostoje razne parfemske oznake i konvencionalne note – i nijedna posve.

Eden je čist, nevin, vodenkast i blag, ali senzualan i karnalan do srži.
Svjež je i živo zelen, ali i umjetno plastičan.
Voćno je sočan i topao, ali i otuđeno, onostrano hladan.
Glasno je bistar i tiho, zamućeno uznemirujuć.

U ovom parfemu svaki akord ili notu koju poznajem iz njegovog “parfemski prirodnog” konteksta prisutna je kao pomaknut alter-ego, koji moj nos – u odnosu na konvencionalan kontekst – tumači kao neprirodan/umjetan, čak i plastičnan te stran (“alien”) ili onostran (“eden”).

Eden je slika mjesta gdje u zapareno-peludastom gustom zraku zasićenom omamljenim đurđicama i motovirano karnalnim pačulijem, u ambri klijaju, niču te gusto i bujno rastu hibridi nastali ljudskim parenjem  tuberoze i lopoča, mjesta u kojem supostoje proljeće, ljeto, jesen i zima, vruća izmaglica i hladna bistra voda.     

Eden je ekspresivno utjelovljenje parfemski weirdo devedesetih.

U punom smislu, Eden bi nosio pravo ime da je nazvan Alien ( i sada kad o tome razmišljam – da, Thierry Mugler, sa svojim weirdo hiperbolama te karnalnim i “otuđenim” spojevima u Angelu, Alienu, Womanity, pa i Auri, te s artističko-kičavim i visoko stiliziranim bočicama, doista konceptualno jest parfemski Cacharel s početka ovog milenija).

U krovnim notama su zelene i svježe đurđice te pudrasta mimoza koju poznajemo iz cvjetno-zelenih transparentnih proljetnih mirisa, združene s egzotičnim mangom i ananasom te jednako mesnatom breskvom.

U novom kontekstu, spojeni s cvijećem koje vuće u područje zelene svježine i vedre lakoće proljeća, mesnato voćno obilje ispada ne samo zrelo, nego raspadajuće prezrelo, vruće zapareno i malo truljavo kao da je cijela voćna zdjela uspred ljeta zaboravljena na suncu.

Eden Cacharel

Prozračna pudrastost mimoze, koju tumačim kao prirodnu, slijepljena je voćnim sokom, ali ju moj nos i dalje tumači kao pudrastost, te joj i dalje pripisuje i zelene fasete i svježinu – samo čudnu i tešku.

U sredini parfema je transparentan, hladan, prozračan lopoč iz akvatika združen s opojno-gustim i gumenim mirisom žvakaste i maksimalno karnalne tuberoze iz opojnih cvjetnih aranžmana. Efekt je otprilike kao kad na užarenu ploću za kuhanje bacite kap vode… tu je, šišti, i isparava, ali više radi efekta i toplo-hladno erotske igre. Ta para koja se diže iz lopoča na tuberozi je izmaglica koja jasno asocira na vuću zaparenost kako džungle, tako i uzbuđenog, vrućeg i vlažnog tijela. 

Angažitana u toplo-hladne igrice s lotosom, svojom potpunom mirisnom i karakternom suprotnošću, tuberoza caruje u svom prirodnom toplom i vlažnom elementu, nevino namirisana đurđicama i dobro nahranjena voćnim šećerima, u svakom trenutku spremna za divljanje u zelenilu, u prahu, mesu i soku.

I sve to naliježe na bazu u kojoj tonka istovremeno pojačava i negira proljetnu pudrastost mimoze, jer nije prozračna i nije proljetna – već je jesensko-zimski toplo orijentalna, pačuli – stari drveni pervertit  suflira tuberozi, a ambra je skliska, topla i slatka te bojom i viskoznom teksturom posve nalik voću ostavljenom na suncu.

Eden Cacharel

Čak i ako se pokušam udaljiti iz konteksta parfemskog weirda i pokušam približiti klasičnom kontekstu u kojem parfemi funkcioniraju kao slike tipova ženskih osobnosti te se rade za pojedine topove ženskih osobnosti i jednako tako pašu pojedinim tipovima žena (iako mi se to oduvijek činilo blesavo, i ne funkcionira na meni baš tako jednostavno ), Eden je opet – weirdo.

Tako čist, vedar i zelen, ali istovremeno dvojan i karnalan, čudno čulan, Eden me nebrojeno puta asocirao na mirisni portret mlade vještice u razdirućoj krizi identiteta:
Ona posjeduje vještičju zavodljivost i snagu, samo što se ne radi o iskusnoj i izvježbanoj vještici, već o posve mladoj i krajnje nepredvidivoj.

Eden-vještica

hiperaktivno i neoprezno na često i na gusto posvuda uokolo ispaljuje čini koje je do sada naučila, a da ni sama nije sigurna u kojem bi se smjeru željela razvijati: je li njen pravi put usmjeren prema usavršavanju spremanja esencija od prezrelog voća i zelenih trava, otrova i elixira koji i ubijaju i liječe, ovisno kako joj uspije pogoditi pravu količinu?

Ili prema senzualnom postojanju zrelo zavodljive vještice, koja će se, svjesna svojih moći, pretvarati da nije vještica i prebaciti zasluge na orijentalne korijene i ozloglašenu tuberozu?

Ili će se – ako ne uspije savladati sve te esencije i otrove, te omane u vještini zavođenja – pomiriti s nevještičjom sudbinom i biti nevino-vodeno i zelenkasto-svježe-cvjetno draga i prikladna, s tek malo pudera i prikladno pastelno odjevena?

Eden, snažna, a mlada vještica, uznemiruje i zbunjuje jer je i sama uznemirena i zbunjena. Pripada svakoj vještičjoj grupi i nijednoj posve.

Ali, ima moć…

Također, negdje u komentarima na engleskoj Fragrantici pročitala sam da je ovaj parfem onostran i čudan, a blizak i pozivajuć poput Enyinog glasa koji dopire iz raja.

Istog trena kad sam to pročitala moj um i moje tijelo automatski su se nadovezali: “Aha, da…samo što taj anđeoski glas pripada seksi-uznemirujućoj, a ne eteričnoj Enyi, i da, dolazi iz raja, ali iz njegovog paklenog središta koje je zapravo džungla koja te uvuče i proguta… I ne izađeš nikad….

Staviš li ju na kožu i ne izgubiš li glavu (bilo od ljubavi, bilo od gušenja), nema šanse da zaboraviš, jer do danas ne postoji niti okvirno blizak parfemski supstitut za Eden.

Nema sličnog.
Možeš se odazvati, ili možeš pokušati pobjeći – nebitno je.

Nakon svjesnog držanja odstojanja i stvarno dugo vremena, jučer popodne sam ciljano posegnula za još jednim susretom s Eden. Kroz sada već 20-ak godina, s velikim razmacima, kupila sam tri bočice i za svaku od njih sam mislila: “Ovo je zadnja…”.

Jedino prvu 30-mililitarsku iznijela sam u cijelosti, a ostale dvije poklonila, jedva napola potrošene.
Ipak, svejedno su mi trebale druga i treća. 

Ako to nije parfemski spell – onda stvarno ne znam što jest.  

Eden… doista krasno ime za parfem. Samo što sam ga ja, i u davno vrijeme kada sam mu tepala, zvala Čudovište.

Eden je jedan od rijetkih parfema čiji miris, ponašanje i performanse s punom sigurnošću mogu nazvati baš nepredvidivim i vrlo čudljivim u punom smislu te riječi.
Kako će i koliko Eden mirisati u iznimno visokoj mjeri ovise o toplini tijela i vremenskim uvjetima: traži svježe i umjereno vrijeme i doista se najljepoše ponaša u proljeće. Poput gotovo mnogih tuberoza, i ova u Edenu na meni zahtijeva određenu količinu topline kako ne bi postala plastična i “čudna”.
No, previše topline vrlo lako pretvara Eden u težak i naporan, gušeći parfem. 
Moja iskustva govore da se i značajno razlikuje od kože do kože: imala sam prijateljicu na kojoj je Eden bio nježan i prozračan zeleni parfem. Na meni je, s druge strane, i u svojim najbenevolentnijim izdanjima uvijek bio gusto opojan i karnalan.

Parfem ima iznimno gustu i snažnu projekciju, na koži se zadržava 12+ sati, na odjeći dok ju se ne opere, stoga polako i odmjereno, dok ne upoznate kako se ponaša.

Nikako ne bih preporučila blind buy, a savjetovala bih i oprezno upoznavanje.

klasikrecenzija Cacharel Jean Guichard SandalovinaTonkaTuberozaVoćne noteVodene noteZelene note

Disclosure – Kupljeno.

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

pretplatite se na newsletter

MOGLO BI VAS ZANIMATI