Le Nécessaire Collection by Le Jardin Retrouvé

O projektu obnavljanja parfema Le Jardin Retrouvé prvi puta sam čitala u tekstu The Plum Girl , negdje sredinom prošle godine.

Tada sam već znala najosnovnije o Yuriju Gutsatzu, parfumeru i osnivaču Le Jardin Retrouvé, prve niche kuće u parfemskoj povijesti.

Njegova rečenica: “Parfumeru, tvoje ime je nitko.” stajala je kao fusnota pod svakim mojim razmišljanjem o parfemskoj sadašnjosti, koja danas u odnosu parfem – parfumer jasno uspostavlja, naglašava i cijeni vezu između autora i njegovog djela.

Ipak, sve donedavno nisam probala niti jedan od sedam oživljenih parfema koji su kao  Le Nécessaire predstavljeni još ranije, 2016. godine.

Elenini tekstovi o Le Jardin Retrouvé stoga su bili zbilja korisni podsjetnici da se katkad ne radi samo  o parfemima.

Nekad je u pitanju i povijest.

A nekad – kada parfemi, priče vezane uz njih i povjest do mene stignu kao prirodna cjelina – postane i osobno…

Ja sam skrbnica i istraživačica pisanih izvora na temelju kojih je naša povijest ispričana, prenošena i poznata.

Radim u arhivu.  

To zapravo podrazumijeva mnogo papira, registara, slika, različitih stoljeća, različitih vladara i administracija, nešto pisama i puno proglasa i plakata, poneki trag kukaca i glodavaca koji vole papir, suvremena tehnološka rješenja, ratove i zakone, ali i poneku neočekivano slikovitu vinjetu na margini.

Mnogo kutija s brojevima. Teških kutija, s dugim brojevima.

I lijepe bijele rukavice, povremeno.

Nekad povijest sadržana u izvorima izgleda kao da ju je zabilježio Mel Brooks, nekad se čini samo hladna i suha kao da je umjesto na papiru uklesana u kamenu, a nekada jedva da šapće, kao da je već izblijedjela i nestala…

Kako god, uvijek se radi o čuvanju i nastojanju da traje.

Da bude sigurna i zaštićena.

Dostupna.

Razumljiva.

Možda čak i voljiva.

Nekad samo zbog nekog budućeg razumijevanja, eventualno.

Povijest o kojoj skrbim me fascinira, ali me s vremenom više ne dodiruje onoliko osobno i snažno kao nekad. No, postoji iznimka – u svom materijalu koji prolazi kroz moje ruke postoje djelići povijesti na koji nisam postala imuna:

Obiteljske povijesti.

Svjedočanstva o životima poput mog ili vašeg, samo iz drugog vremena, oblikovana u drugim okolnostima:

Ljubav. Izbjegli i odseljeni. Bakina razglednica – ljubavno pismo, zapravo. Brakovi. Djedova osobna iskaznica. Napola pocijepana i napola izblijedjela slika malog dječaka… Kožna torba koja uistinu ne bi smjela ići u istu kutiju s papirima koje je čuvala dulje od prosječnog ljudskog života, ali – zaboga, kako možemo rastaviti ono što pripada skupa… ne radi se samo o različitim materijalima…

Bliskost s duhovima stranaca koji proviruju iz onog što dodirujem i mirišem je neizbježna.

Obiteljske povijesti uglavnom dolaze kao cjeline od svega nekoliko kutija. U pravilu je to zato jer Velika Povijest prema njima nije bila osobito blaga… I onda, kada je tako, uvijek pomislim da ono što je preda mnom nije preživjelo do danas zahvaljujući nekom skrbniku poput mene, vezanom strukom i dužnošću, već je to zasluga nekog tko je bio vođen srcem i kome je do obiteljske ostavštine bilo stalo na najdubljoj osobnoj razini.

I bez obzira koliko je obitelj bila povijesno bitna i kako se uklapa u veću priču koju zovemo Povijest, uvijek kada u ruke uzimam komadiće tuđe obiteljske povijesti, makar samo nakratko, kako bih ju učinila dostupnom, razumljivom ili uopće poznatom, uvijek osjećam i osobnu nježnost i stvarnu profesionalnu zahvalnost prema osobi koja je skrbila sa srcem.

Stoga, kada mi je u ruke, odjeveno u vrećicu, stiglo sedam oživljenih čuda Le Jardin Retrouvé, kao doista pravi mirisni odraz obiteljske povijesti, godina i mjesta, već sam bila i osobno i profesionalno dirnuta i impresionirana načinom na koji su sadašnji vlasnici – Michael and Clara Gusats, Yurijev sin i snaha – prezentirali svoju obiteljsku priču, svoje korijenje, ali i autentične komadiće parfemske povijesti.

Yuri Gutsatz (1914. – 2005.), parfumer, parfemski kritičar i skrbnik parfema, osnovao je prvu niche kuću u parfemskoj povijesti.

Le Jardin Retrouvé osnovan je 12.12.1975., u godini kad sam rođena.

Yuri Gutsatz također je jedan od osnivača Osmothèque, svjetskog arhiva parfema, osnovanog 1990. sa sjedištem u Versaillesu. Brinući da parfemi iz prošlosti budu sigurno sačuvani, a onda i dostupni kako bi mogli biti dalje i istraživani i reinterpretirani, Osmothèque nije samo arhiv parfema – Osmothèque je vrhunski izraz samosvijesti parfumerstva, ne samo kao umjetnosti, nego i kao povijesne i kulturne činjenice.

Ova vrsta samosvijesti dijelom je rođena i iz Yurijeve povijesno važne rečenice: “Parfumeru, tvoje ime je nitko.” i također njegovih osobnih napora da spasi i oživi parfemske kreacije kuća koje su prestale postojati.

Cijeli niche i znatan dio parfemskog svijeta koji volimo danas izrastao je iz samosvijesti koju je Yuri Gutsats uobličio u rečenicu.

A što se mene – arhivistice, ljubiteljice parfema i autorice bloga koja s prvom niche kućom u povijesti dijeli godinu rođenja – tiče, jednostavno ne vidim kako bilo što vezano uz Le Jardin Retrouvé ne bi bilo osobno. 

Već prethodno uvučena u kompleksnu priču u presjecištu olfaktiva i narativa, obiteljski predstavljenu s delikatnom ravnotežom između privatnog i javnog, pristupila sam parfemima s osobnom nježnošću i samo uronila u mirisni dio priče i povijesti, Le Nécessaire.

Slušajući što parfemi imaju za ispričati meni i prateći priču kroz godine i mjesta, onako kako je predstavljena na pozadinama omota samplića, upotpunila sam ju samo s još mrvicu povijesti.

Učinila sam to jer je povijest na neki način poput parfema: zarobi nas na toliko različitih razina stvarnog, osjećamo ju, ali ju zapravo ne možemo izraziti, ukoliko ju ne pretvorimo u priču.

A ako ju ne pazimo i zaboravimo… ispari. Poput parfema.

Tubéreuse Trianon

Pariz, 1689.

Dok tijekom noćne šetnje vrtovima Versaillesa kurtizane udišu noćni zrak, duboko zasićen mirisom tuberoze koju je dao posaditi Luj XIV, Kralj Sunce, u mnogo skromnijoj palači u Bordeauxu spava pred malo rođena bebica. Njeno obiteljsko ime je Montesquieu, a Charles-Louis de Secondat će u samo svitanje moderne građanske Francuske postati postati pravnik, sudac, filozof i pisac…

Ova šarmantna i sunčana, pristojno odgojena tuberoza odmah mi je nabacila osmijeh na lice. Tubéreuse Trianon otvara se s naglašenim buketom bijelog cvijeća unutar kojeg, uz tuberozu, posebno jasno mogu namirisati opojan jasmin. Nešto kasnije, dok se prvi val cvjetne glasnoće smiruje, Tubéreuse Trianon nudi prekrasno uljudnu tuberozu, tek mrvicu indoličnu, transparentnu i prijateljsku, kao da joj je cilj postupno očarati, a ne otvoreno zavesti. U dubljem dydownu, prije nego što bude polegnuta na drveno-mošusnu bazu, tuberozu dodatno omekšava kremasti ylang-ylang.  Tubéreuse Trianon doživjela sam kao nepretenciozan, ali vrlo lijepo kreiran gotovo tuberozni soliflor koji bih bez problema nosila u rano ljeto, uz haljinicu, na neku kavu ili brunch. 

Sandalwood Sacré

Indija, 1786. 

Gotovo dva stoljeća prije nego što će Yuri Gutsats upravljati tvornicom u Bombayu, negdje blizu Kandada, duž toka rijeke Nerboudde, maleni hindu hram pomoću svetog mirisa sandalovine potiče snagu molitvi… a u mnogo profanije mirisnoj Kalkuti  Sir William Jones drži predavanje o povezanosti sanskrta s grčkim i latinskim jezikom, polažući time temelje modernoj komparativnoj lingvistici…

Duboko aromatičan i zaokružen, Sandalwood Sacré isporučio mi je osjećaj smirenosti. Kako se parfem razvija, prvotnu hrskavu svježinu petitgraina zamjenjuje svježa aromatičnost korijandra, a dok srce parfema postaje sve izraženije drveno, tekstura Sandalwood Sacré postaje pudrasto suha.

Blago aromatičnu i laganu sandalovinu ubrzo sustiže ne baš pretjerano čist zemljani pačuli. Unutar drvenog srca parfema, sandalovina i pačuli predstavljaju suprotne krajeve drvene osnove, kao sveta i profana suprotnost. Baza ipak više naginje na profanu stranu, a snagu pačulija ponešto ublažava mrvica baršunaste mahovine. Lijep drveni aromatik.

Verveine d’Été

Saint Petersburg, 1878.

Tridesetišest godina prije nego što je u Sankt Petersburgu rođen Yuri Gutsats, u francuskom parku koji je dao oblikovati Petar Veliki djeca se igraju loptom. Po lišću i travi još su prisutni svježi tragovi jutrošnjeg nevremena. Krhkost svježih kišnih kapi po pažljivo dizajniranom mjestu tradicije i kulture podsjeća kako će uskoro uslijediti drugačije nevrijeme. Nešto ranije ove godine, spisateljica i revolucionarka Vera Zasulić, ujedno i prevoditeljica Marxa na ruski, izvršila je atentat na guvernera Sankt Petersburga. Njen pucanj iz pištolja još je jedan korak bliže Oktobarskoj revoluciji koja će zauvijek razdvojiti Yurijevu obitelj…

U mom zadarskom vrtu raste grm verbene. Bakin muž, Francuz koji će postati najbolji djed na svijetu, donio ju je prije 40-ak godina iz Le Muya, gradića u Provansi. Oduvijek sam mislila da je ta biljčica verbene najizraženije sretna biljka koju znam. Svaki puta kada ju zalijevam, čim prve kapi legnu po lišću, moja verbena snažno zahvali intenzivnim i svježim citrusno-zeleno-slatkastim mirisom.

Premda u otvaranju Verveine d’Été dominiraju lemon i bergamot, ono vrlo brzo prelazi u potpuno čist miris verbene, a srce Verveine d’Été miriše točno kao moja sretna verbena u ljetnom vrtu. Bliže bazi, verbena se značajno utišava, a u posljednjim etapama razvoja parfema prevladava miris svježe mahovine, upotpunjen čistim i punim mošusom. Radosno. 

Cuir de Russie

Pariz, 1912.

Tijekom jednog od nastupa Dhaighillevovog Ballets Russes, sve oči u krcatoj pariškoj Operi uprte su u briljantnog Vaslava Nijinskog. Najveći baletan s početka prošlog stoljeća pleše u kožnim čizmicama, a među fasciniranim Parižanima možda sjedi i tada 29-godišnja Coco Chanel. Coco je nešto kasnije izjavila kako je “Diaghilev izumio Rusiju za strance”…

Balet i parfemi dijele magiju neverbalnih performativnih umjetnosti: parfem traje dok njegove note plešu i nestaje zauvijek jednom kad prestanu, a niti jedno od nošenja parfema nikada nije posve isto, baš kaš što to nisu ni baletne izvedbe. Balet izgleda prozračno i lagano poput parfema, iako je zapravo sve prije nego to: iza svakog pokreta izbrušenog do savršene lakoće, iza svake besprijekorno izvedene piruete ili skoka stoji osobna borba, pogreške i padovi, stvarna fizička bol i neugoda, i, najvažnije, volja da se sve to nadiđe i pretvori u umjetnost.

Sve sam to osjetila mirišući Cuir de Russie: nježnu ljubičicu kako treperi na samoj granici eteričnog, snažno istrenirane mišiće, čvrste i napete kao koža, drvo i styrax podignute visoko i učinjene laganima, kao da ne posjeduju nimalo prirodne težine.

Postizanje ove razine parfemske vještine, mirisnog bogatstva i ljepote ne dolazi lagano, a ipak – miriše lagano. To je zato jer prava magija uvijek izgleda lagano. Zaljubila sam se i sada imam svoju vlastitu bočicu. Divno. 

Rose Trocadéro

Pariz, 1935.

Sunčan proljetni dan na ulicama predratnog Pariza.  U godini kada na svijet dolaze Francoise Sagan i Alain Delon, umjetnici koji će obilježiti francusku popularnu kulturu i književnost te život poslijeratnog Pariza, Yuri Gutsatz radi kao parfumer za Parfums de Mury.  Na putu prema Seini, Parižanka prolazi kraj Trocadero palače, a u njenim rukama je veliki buket svježih majskih ruža… Yuri Gutsatz će ovaj parfem nazvati Rose Thé, a nost će ga kao  svoj parfemski potpis Arlette Gutsatz, ljubav i životna družica…

Krasna majska ruža: bogata, istovremeno i složena i jednostavna, upečatljiva i nekako otvoreno iskrena. Unutar golemog i potpuno rascvalog buketa divno svježih ruža, nalazi se i mrvica zelene-voćkastosti, ali i blaga oštrina – mrvica suhe lavandine sapunastosti, koja kao kontrast laticama i pupoljcima podsjeća da zavodljivost prati i određena doza čvrstoće i ozbiljnosti.

Ruže postupno omata mošus, bogat ali ne i gust. U konačnici, svaki puta kada sam pomislila da nosim najklasičniji tea rose/mošus parfem, karakter Rose Trocadéro me opomeno da se ne radi samo o tome, kao da je ovaj parfem gotovo osoba u mirisnom tijelu. Očaravajuće.

Eau des Délices

Madrid, 1970.

Već 31. godinu u Muzeju Prado ponosno je izložen  “Vrt užitaka” Hieronymusa Boscha, nadrealistična i  hiperbolična slika nastala najvjerojatnije 1503.  Nekadašnji filmski nadrealist i slavan redatelj Louis Buñuel nakratko se vraća u Španjolsku, sada gušenu cenzurom Francove diktarure, samo da bi snimio Tristana. Jedan mladić, također po senzibilitetu nadrealist i hiperbolist, u Madridu studira filmsku umjetnost, a njegovo ime – Pedro Almodovar – još je posve nepoznato. Odjednom, usred muzeja, zvuk slomljenog stakla. Iz razbijene bočice kolonjske vode bježi miris i transformira mirnu muzejsku stvarnost u zeleni i živ vrt užitaka…  nadrealan i hiperboličan mirisni ekvivalent Boschovoj slici…

Otvaranje velikom dozom oštrih, svježih, reskih i pjenušavih cirusa definitivno osigurava osvježenje uslijed bilo kakve obamrlosti zbog vrućine ili mamurluka. Na način opisan u priči, reska i transparentna svježina Eau des Délices zbiljatransformira stvarnost na sličan način na koji to radi buđenje. Sam parfem nedvosmisleno podsjeća na klasične kolonjske Eau de Rochas i Eau de Givenchy. U kasnijem razvoju citrusna oštrina se meko stapa s napola sapunastom, napola mahovinastom chypre bazom.

Tijekom vrlo toplog ljetnog dana Eau des Délices zadržala se na mojoj koži preko 6 sati, što je više od prosijeka. Pouzdano.

Citron Boboli

Firenca, 2000.

Godina milenium buga izgleda mi kao jučer, stoga se moram opomenuti da je prošlo skoro 20 godina. Riječ “virtualno” koristimo svakodnevno:  tu su društvene mreže, Skype, virtualni prijatelji, lažni on-line identiteti, fotošopirana stvarnost… No, u prekrasnim Boboli vrtovima skulptura podruprta limunovima i dalje je ista. Pitanja poput: jesi li limuni starni, jesu li virtalni? ovih dana su legitiman način preispitivanja vizualnih informacija. No, informacije koje pristižu od mirisa i dalje ostaju autentične i u njih ne sumnjamo. Mirisanje je postalo gotovo način provjere stvarnosti, jer virtuala još nije uzela pod svoje i miris pravog limuna, pravi parfem…

Citron Boboli je stvarno iznenađenje!

Intenzivan i dinamičan, zaokupio je moju pažnju u svim nošenjima. U otvaranju se javljaju sočni, gusti i blago slatki citrusim dodatno podignuti i izoštreni s nešto petitgraina. A onda – taman kad sam krenula misliti kako krećem prema teritoriju kolonjskih voda, poznatom od Eau des Délices i Verveine d’Été, parfem se mijenja: iz sredine sočnog limunovog soka prema površini kreću klinčići. na trenutak mi se činilo kao da je oblak parfema posut cimetastim klinčićima. S ovom začinskom intervencijom parfem dobiva na punoći i toplini te još neko vrijeme miriše kao intenzivan cimetasti limun – sočno, slatko i toplo, ali ipak i s ponešto svježine.

Čarobna igra toplog i svježeg potpom još jednom mijenja smjer, a bliže pri bazi parfem se smiruje i postaje blago puderast i obao, gotovo sugerirajući nešto jestivo i blago slatko… Jako lijepo iznenađenje.

Što povezuje Le Nécessaire?

Prvo što sam pomislila bilo je kako ne bih imala ništa protiv ući u oblak ili trag koji bilo koji od ovih parfema stvara.

Bilo gdje.

Ima nešto plemenito u njihovoj auri, nešto poput prirodnog prihvaćanja koje je izraz poštovanja, uvažavanja i ljubaznosti. Svi djele plemenit osjećaj za mjeru i kvalitetu te sugeriraju tradiciju, integritet i pouzdanost.

U svoj mirisnoj buci, gužvi novih parfemskih koncepata i kreiranih, ali ne i odgojenih parfemskih identiteta, među blještećim reklamama i prestižnim hypeovima, Le Jardin Retrouvé se čini gotovo popput utopije do koje se stiže vremenoplovom.

Meni osobno, svih sedam parfema izgleda kao povratak kući, kao povratak na poznato i pouzdano mjesto na kojem je sve onako kako je bilo, ali zato jer je bilo čuvano i njegovano, bez obzira na svijet vani.

Ovih sedam parfema Yurija Gutsatsa, oživljenih rukom kućnog parfumera Maxenca Mouttea i predstavljenih s osobitom pažnjom Michaela and Clare Gutsats ne predstavlja samo osobnu i obiteljsku povijest kao dio veće povijesti koju svi dijelimo kada nosimo parfem. 

Kroz duh ovih oživljenih parfema Jardin Retrouvé predstavlja duh

stvaranja, pamćenja, trajanja, 

kontinuiteta. 

Svaki trenutak svakog sada, po putu.