SP Parfums – 4 parfema i prateća priča

Oko njemačke niche kuće SP Parfums i njezinog parfumera, samoukog Svena Pritzkoleita, u kratko vrijeme isplelo se puno, možda čak i previše publiciteta.
Obično, kada ga je previše, onda je u pitanju hype (nekritički neumjereno hvaljenje), a kad je u pitanju hype, onda je teško očekivati da se neće pojaviti i njegova “dark side” kontrareakcija – nekritičko i neumjereno odbacivanje i nipodoštavanje.

U kratko vrijeme Sven Prietzkoleit je uspio kreirati oboje.

Parfeme nisam poželjela testirati ranije, jer me zasmetala cijena 1,5 mililitarskih samplova:

Budući da bih mogla ispuniti 2 retka imenima i malih independent brendova koji ne pelješe kupce koji žele testirati parfem prije kupnje i koji prosječno otprilike upola manjom cijenom sampla promoviraju i svoj brend, smatram da je 8 i 10 eura previše, osobito zato jer se radi o relativno novoj kući, koju snažno promoviraju youtube revieweri.

Kako jesam parfemoljupka, ali ne osjećam toliko potrebu pomirisati odmah sve najnovije ili najhot, parfemi Svena Pritzkoleita bi vjerojatno pričekali još neko vrijeme, pa i po rizik da budu rasprodani i nestanu.

No, pružila mi se prilika da nabavim uzorke iz druge ruke, od samozatajne i rafinirane parfemoljupke D., s kojom me veže nekoliko divnih suradnji uz razmjenu mišljenja, stoga sam ipak odlučila testirati retro/vintage duh kuće.

Iznenadilo me da od nagrađenog parfema (Powder&Dust), od kojeg sam očekivala najviše, nisam posve dobila očekivano, a najviše mi se svidio parfem za koji sam najmanje očekivala da će mi se svidjeti (Suntanglam).
No, s druge strane, 3 od 4 parfema mogla bih preporučiti određenim profilima parfemoljubaca, barem za testiranje, a to jest puno.

Testirala sam Pritzkoleitove Violet Moss i Sunmilkflowers, zatim Suntanglam, napravljen pod kreativnim vođenjem novinara i urednika Fragrantice Miguela Matosa te Powder&Dust, napravljen pod kreativnim vođenjem vrlo popularne You Tube reviewerice Tomelise.

Prije nego što krenem redom, još jedna napomena: obično nemam naviku prepričavati “što je tko rekao kome” i obično u recenzijama zaobilazim prikaz recepcije među isturenim pripadnicima parfemske zajednice.

No, kako je u same parfemske formule ovog brenda vrlo izraženo utkana komponenta neformalne, a očiglene promocije koja je, posljedično, i stvorila hype, “što je tko o kome rekao” ne mogu zanemariti.

Potaknut izlaskom Turin/Sanchez Vodiča 2018., u kojem je kritički dvojac opako ocijenio neka izdanja SP Parfums, Sven Pritzkoleit je objavio otvoreno pismo / osvrt u kojem svoju kuću i svoje parfeme doživljava kao kolateralne žrtve snažne i otvorene osobne netrpeljivosti utjecajnih parfemskih recenzenata, misleći pritom na Miguela Matosa i Lucu Turina / Taniu Sanchez. Stoga ću se kod nekih parfema osvrnuti upravo na postupke recenzenta i to “što je tko rekao“, ili čak napravio.

Violet Moss

(Sven Pritzkoleit, Essential Collection Woods, 2016.)

Kako se radi o artisan kući koja izbacuje male limitirane serije, Violet Moss više nije u ponudi, no na naslovnoj stranici SP Parfums nalazi se vrlo pohvalna recenzija Luce Turina, inicijalno objavljena na njegovom sada pasivnom blogu Perfumes I love.

Violet Moss je u punom smislu retro interpretacija izgrađena oko onog što kazuje ime parfema: mahovine i ljubičice. Radi se o  spoju neslatke, pudrasto-svježe ljubičice i tamne, guste, baršunaste mahovine, dodatno pojačane solidnom dozom civeta.

Violet Moss gotovo od početka razvoja pa sve do dubokog drydowna miriše kao najklasičnije chypre baze: ozbiljno, zrelo i mirno-duboko-tamno, a razigrava ga i dopunjuje civet, koji također jest dio klasičnih baznih dijelova chypre kompozicije, no ovdje se on ne ponaša samo kao klasični suigrač, već podjednako kao “remetilački faktor” kvalitetno kontrapunktira ozbiljnoj baršunastoj mirnoći.

Ovdje je animaličan civet nešto poput cerekajuće-šarenog harlekina u tamnoj i gustoj šumi, ili tihoj ozbiljnoj biblioteci.

Upravo način na koji (u nazivu parfema prešućen) animalik i pripada i ne pripada klasičnom konceptu i kako je reinterpretirana njegova uloga čini Violett Moss meni vrlo zanimljivim.

Luca Turin napisao je iznimno dobru recenziju, u sklopu koje se također izrazio vrlo pohvalno i kreatoru, Svenu Pritzkoleitu i o retro/vintage konceptu kuće.

Međutim, kada je 2018. godine izašao njegov drugi Vodič – dobra i pohvalna recenzija nije bila njemu.

Vodič Luce Turina i Tanie Sanchez iz 2018. donosi samo vrlo negativne recenzije parfema, i to samo onih koje je SP kasnije radio s Miguelom Matosom. Sve recenzije su osobno neprijateljski nastrojene, pa parfemoljubac koji  manje ili zna ili prati “tko je što rekao o kome”, a ima povjerenje u autoritet Luce Turina i Tanie Sanchez te smatra njihove sudove orijentacijskima, može steći dojam da Sven Pritzkoleit ne radi dobre parfeme te da, po mišljenju Turin/Sanchez, nikada nije napravio ništa dobro.

I to je velika neistina, koju su zajedno kreirali Turin i Sanchez, prešavši preko vlastitih pozitivnih sudova o parfumeru i parfemu kada je Pritzkoleit započeo suradnju s Matosom.

U prvoj od recenzija kolekcije s Martosom, Tania Sanchez napisala je jasno na čemu je zasnovana cjelokupna kritička prezentacija SP Parfums:

“…Mogu samo zaključiti da se, poput pčela i muha zujara, mi i umjetnički direktor ovih parfema fundamentalno, a moguće i biološki ne slažemo oko toga što miriše dobro. Ako vam se sviđaju ovi mirisi, vjerojatno ćete misliti da je ova knjiga sranje, da smo anosmični, da imamo nula parfemskog ukusa i ja prihvaćam neumitnost takvog suda. TS”

The Guide: 2018., str. 138.

Primjer Turin/Sanchez autocenzure i isključivosti na području kritičkih sudova uz istovremeno odsustvo autocenzure kada se radi o osobnom obračunu pokazuje koliko autodestruktivno daleko žele i mogu ići osobni antagonizmi, neovisno o šteti koju trpi informiranje onog dijela parfemske zajednice koji zapravo još uvijek i želi i nastoji vjerovati u parfemsku kritiku.

Violet Moss je prvi od dva parfema koji mi se svidio i ne bih imala ništa protiv njegovog uvrštavanja na svoju mirisnu policu, kada bih ga dobila.

Sunmilkflowers

(Sven Pritzkoleit, Essential Collection Fresh, 2016. )

Odmah na početku: Sunmilkflowers je parfem koji mi se najmanje svidio i najmanje razumijem što je bila svrha, iako mu priznajem u potpunosti pogođen retro karakter.

Radi se o intenzivnoj kombinaciji neprirodno svijetlog zelenila kojim je okupana snažno juicy nedefinirana voćnost, nešto kao tutti-frutti blend 80-ih (zajedno s bojama i pojačivačima okusa koje tih godina još nisu bile ograničene i zabranjene), a sve to skupa s all-floral cvjetnim slojem koji je karakterom jednako bright.

Puno toga, a onda sve to još i uronjeno u mlako mlijeko.

Službeni opis kaže da Sunmilkflowers priziva asocijacije na kreme za plažu, no ja nisam uspjela dobiti tako jasan osjećaj, iako sam ubrala određeni kozmetički funkcionalan faset, koji dodatno vuče na sintetičku i umjetnu stranu.

Sunmilkflowers (u exrait koncentraciji) posjeduje znatnu projekciju, a unatoč zasićenoj voćnosti i cvjetnosti te naglašenom zelenilu, ne posjeduje niti svježinu niti lakoću.

Posve otvoreno – ne znam što da mislim o Sunmilkflowers: s jedne strane mogla bih ga zbog  bright-sweet-loud karaktera jednokratno iznijeti kao dobru zezanciju prilikom odlaska na party s temom “pop 80-e”, da bude pratnja plavom sjenilu na kapcima, florescentnim gumicama za minivaliziranu kosu svezanu visoko u rep, tregericama s visokim strukom i prektarkim nogavicama te Brooklyn tutti-fruity žvakama u džepu, čisto da se ubacim u taj mood.

No, u svakoj drugoj prilici smatrala bih ga umjetnim i pretjeranim.

Da je Sunmilkflowers pjesma, bio bi neki moderni cover Cyndi Lauper Girls just wanna have fun. 
I dalje obožavam ovaj ultimativni hit 80-ih, ali sumnjam da bih ovu pjesmu voljela danas da ju čujem po prvi puta, uz dodatnu napomenu da su mi svi coveri originala koje sam čula po putu od nekad do danas ne samo nevoljeni, nego i iritantni.

Tako nekako sam se osjećala noseći Sunmilkflowers.

Kao da nosim lošiji cover divno luckaste Cyndy Lauper iz istovrsnih 80-ih.

Službeni opis možete pročitati ovdje.

Suntanglam

(Miguel Matos, SP Private Perfume Collection, 2017. )

Suntanglam je jedan od četiri parfema – ostali su Lisbon Blues i Funfair (2017.) te Nowhere Fast (2018.) – nastala pod kreativnim ravnanjem Miguela Matosa i ujedno parfem za koji sam očekivala da će mi se najmanje svidjeti – da bi ispalo da mi se sviđa najviše.

Radi se o vrlo animaličnom, doslovno nabrijano animaličnom spoju monoi-akorda (“dirty monoi”, kaže službeni opis nota) s raskošnom dozom civeta, pa još onda raskošnom dozom castoreuma i sve to na toploj klasičnoj – gotovo guerlainovskoj, a svakako klasično-retro podlozi drva i tople pudraste i guste tonke.

Nakon minutu podizanja obrve nad onim što je nad mojom kožom stvarao ovaj parfem prasnula sam u smijeh i preimenovala ga u Big!Bang!Wham! , full reference included.

Big!Bang!Wham! / Suntanglam mi se sviđa i itekako bih ga povremeno nosila i rado imala, iako sam sigurna da će moje mišljenje dijeliti samo pravi ljubitelji bezobrazno otvorenih i nimalo suptilnih animalika, pa imajte ovo na umu.

Ali svejedno: BIG!BANG!WHAM!

Sometimes a girl, or a boy, needs that.

Službeni opis možete pročitati ovdje.

Powder&Dust

(Sven Pritzkoleit / Yana Lysenko, 2018.)

Powder&Dust dobitnik je ovogodišnje Art and Olfaction Award u kategoriji artisana.

Parfem je nastao pod kreativnim ravnanjem Yane Lysenko aka Tomelise, utjecajne YouTube reviewerice.

Radi se o parfemu koji mirisno spaja suhu i svježu voćnost kruške (ali vjerujem ne samo kruške) sa slojevima pudraste kremastosti koju kreiraju ispotencirane različite dimenzije mimozinog mirisnog profila.

Mimoza, osim što miriše nježno-cvjetno (a ovaj mirisni element također se nalazi u parfemu), ima svojstvo koje njezin miris približava posve mirisu badema.
U Powder&Dust je ispotencirano upravo njezino bademasto lice, do mjere u kojoj bademasta kremasto-slatka pudrastost prelazi u cijanidičnost koju je Annick Menardo sjajno kreirala u Hypnotic Poisonu.

Asocijacija na Hypnotic Poison nametnula mi se sama i toliko jasno da sam s Powder&Dust na ruci potegnula do prvog većeg Mullera kako bih usporedila vara li se sjećanje i moj nos oko mirisne srodnosti, ali i srodnosti u teksturi, gustoći i ponašanju.

Izravna usporedba dvaju parfema koji na koži doslovno traju satima potvrdila je da u Powder&Dust ispod voćnog sloja koji nosi određenu svježinu i donosi “glasnoću” iz pudera vreba temeljni akord Hypnotic Poisona – puna i gusta cijanidična bademastost, samo što u Powder&Dust već poznat efekt zavaravajuće bademaste jestivosti kreira mimoza (ali, uvjerena sam, ne samo mimoza), dodatno potcrtana obilnom količinom voća, blagim, također orašastim drvom i bogatim, punim mošusom.

Po meni, Powder&Dust jest različit i dobro napravljen, ali – nije poseban.

Nakon onog što je Annick Menardo napravila i donijela u mirisni svijet s Hypnotic Poisonom, Powder&Dust bio bi više elaboracija dodatnim i mudro odabranim akordom, ali ne i puno više od toga i – najbitnije – ne u novom smjeru.

Kada se radi o voćnosti, doista mirisno jestivoj, u Powder&Dust ona zapravo djeluje kao jestivo predjelo suštinski i dalje mirisno “nejestivog” parfema, koji bi se, baš kao i Hypnotic Poison, vjerujem najviše mogao svidjeti ljubiteljicama gurmanaca koje nisu osvijestile koliko “otrova” je Annick Menardo ulila u njene najbolje i najpopularnije “slatke jestive gurmance” – Hypnotic Poison i Lolitu Lempicku.

Također, smatram da je ime parfema vrhunski odabrano, jer je upravo to – puder i prah –  a ne bajkoviti hepi end, ono što se događa Snjeguljicama kad zagrizu ovdje doslovno otrovano voće.

Tomelise na svome kanalu ima posve drugačiju interpretaciju parfema, tako da ne mogu procijeniti je li ona svjesno uputila k elaboraciji toxic koncepta pa ga odlučila ograničeno i ciljano prezentirati, mudro procjenjujući da je možda bolje pustiti da needucirana publika do nekih istina dođe sama, a do tada brinuti za hype.

Nisam sigurna da bih investirala u Powder & Dust.

No, ljubiteljicama ideje da postoji voćni superhot i dodatno twisted, a i dalje weirdo Hypnotic Poison preporučila bih testiranje. Powder&Dust nije presladak, ima teksturu i gustoću svog tipološkog gurmanskog srodnika, projektivniji je od njega i u edp koncentraciji ima iznimnu trajnost od 12+ sati na koži, u cijelosti jednako kao i exrait koncentracija u kojoj se nudi Suntanglam.

Službeni opis parfema možete pročitati ovdje.

Nakon četiri testirana parfema, prije svega sam radoznala pratiti smjer u kojem će se prezentirati i razvijati ova kuća i njezin parfumer.

Iako ne mogu poreći da je strategija SP Parfums ispala plodonosna, nije mi osobito simpatična.

Dijelom je to i zbog onih novih niche kuća koje se na gusto napućenom i vrlo kompetitivnom niche tržištu itekako bore za svoj komadić kolača vlastitim promotivnim resursima, ili angažiraju profesionalne parfumere kako bi osvoji pažnju imenom koje se afirmiralo kroz struku, a ne društvene mreže ili medije.

Što se tiče hypea i anti-hypea, mislim da je Sven Pritzkoleit u punom opsegu dobio ono na čemu zasniva svoju tržišnu prisutnost:

Medijska isturenost je poput otvorene vatre – stvarno moraš znati s njom, a parfemski duhovi koji ju kreiraju zapaljiviji su od parfema.

To je Sven Pritzkoleit trebao znati i razumjeti, jer se u slučaju Miguela Matosa i Luce Turina radi o vrlo poznatim osobnostima i vrlo poznatom antagonizmu, stoga ga ne smatram u punom smislu kolateralnom žrtvom dvojice recenzenata, već žrtvom svoje vlastite strategije.

Što se Tomelise tiče, možda sam previše tradicionalna.
Kao parfemoljupki koja želi vjerovati u recenzije i kritiku, znatno mi se više sviđa koncept u kojem produkcija/marketing i kritika/recenzenti ne nastupaju ruku pod ruku ili kao neodvojiv entitet.

No, s druge strane, tom konceptu nisam prigovorila pišući o primjeru koji ga je afirmirao: Douchafouru i Denyse Beaulieu, odnosno Seville A L’Aube i knjizi Perfume Lover.

Možda je samo stvar u mjeri i onome što output takve poslovno-medijske simbioze donosi meni:

Od Beaulieu kao recenzentice i kreativne direktorice sam ipak dobila i elaboriran koncept i gomilu informacija te transparentan pregled kako parfema, tako i njegova nastanka. To jest, dobila sam – jer mi nije bilo teško čitati.

S druge strane, nekoliko puta sam pogledala sam Tomelisein 13-minutni post o “njenom parfemu” i najbolje što mogu reći jest da nisam dobila puno više od izafektiranih preporuka.
Ali, nisam niti izgubila puno vremena, a ni umorila svoj mozak.

Izgleda da je to bitnije nego što bih ja osobno željela da bude.

Razumijem i skeptične reakcije na hype u dijelu zajednice koji ne poklanja olako povjerenje recenzentima i većinu youtube influensera smatra promotorima, a čine mi se i utemeljene u vremenu kada pojeftinjuje štošta, ali ne i parfemi.

No, kako god, ja sam među četiri parfema Svena Pritzkoleita pronašla čak dva koja mi se sviđaju (od čega jedan koji bih željela imati) te još jedan koji bih bez problema mogla preporučiti za testiranje.

To nije malo, pod uvjetom da želite platiti dva Pritzkoleitova uzorka kao 4 Tauerova, ELDO-vih 5, tri uzorka kao Nicolaievih ili Heeleyevih 6, a tri i pol kao 16 uzoraka Atelier Cologne,  4 kao Zoologistovih 8 i ne biti posve sigurni plaćate li, u prezentaciji koja je vrlo efektno moderna, ali i primjetno jeftinija od prezentacija većeg dijela gore spomenutih, pritom još i youtubera koji istovremeno zarađuje i na vašim klikovima.

Bottom line: I liked true vintage spirit&style better.