Aldehidan vatromet nad toplom dubinom
Baghari je treći oživljen parfemu iz Robert Piguetove klasične linije, rekreiran nakon Fracasa i Bandita.
Izvorni Baghari, koji nisam imala prilike probati, stvorio je 1950. godine Francis Fabron (također i kreator L’Air du Temps te Givenchyjevog originalnog L’Interdita), a reformulaciju je 2006. godine napravio Aurelien Guichard, danas glavni nos kuće Piguet, koji osim iza mirisnog oživljavanja Piguetove klasične linije stoji, između ostalog, i iza sjajnog Narcisa za Narcisa Rodrigueza i Bondovog Chinatowna.
Oni koji su imali priliku probati i originalni parfem uglavnom kažu da se radi o moderniziranoj, ali vjernoj reformulaciji.
Baghari Aureliena Guicharda se od originala razlikuje dijelom u otvaranju, koje je manje aldehidično (ali, i dalje je krcato aldehidima) te u bazi u koju je dodana vanilija, zbog čega je nešto zaslađenija i toplija.
Na prvu, Bahari se jasno predstavlja kao klasičan i snažan aldehidno-cvjetni parfem, uopće nema zabune – suha sapunastost doslovno štipa nosnice.
Uz nju je prisutno dosta citrusa i nerolija, a cijeli dojam otvaranja je agresivno-probadajuć, citrisno hladan i suh u mjeri u kojoj sam doista, pri prvom susretu, odustala od očekivanja da će parfem krenuti u smjeru koji bi mi se mogao stvarno svidjeti.
Na temelju otvaranja čekivala sam tanji i reskiji, distanciran i hladan parfem, anticipirajući da će u daljnjem razvoju Baharijeva pudrastost također imati isti suho-elegantan karakter.
No, nakon 10-ak minuta na koži, nakon što iz parfema izvjetri režuća suhoća (aldehidi ne izvjetravaju, oni su prisutni gotovo do baze), na mojoj koži se zbiva radikalna promjena:
Baghari naprosto “eksplodira” i raširi se u svim smjerovima: u širinu, u visinu i u dubinu te se produbi i popuni do mjere kojom sam bila stvarno iznenađena, mirišući parfem s kože.
Iako piše da cvjetni buket u sredini parfema uz neroli čine ruža i jasmin, njime definitivno dominira neroli.
U drydownu on je nekako podebljan i produbljen, a njegove vrištave i boduće citrusaste karakteristike preoblikuju se u ljutkasto-oštar ali vrlo obao i topao miris, gotovo usporediv s mirisom ljutkaste, ali ušećerene narančine kore.
Tijelo Bagharija je blago zaslađeno, tamno i toplo.
Na momente mi se čini kao da osjećam i neku kožnu aluziju koja potcrtava taj dojam.
Ljutkasto-citrusnu, aromatičnu toplinu omekšava karakteristična pudrastost, ali u Baghariju ona nije nimalo suha i hladna te nije prejaka, dok nad zamračenom resko-slatkom, toplom i napudranom narančinom korom iskre aldehidi i kao da ga osvjetljavaju odozgo, dok tamni.
Taj vatromet svijetlih, iskričavih i pucketavih aldehida nad tijelom parfema koje se postupno i uporno zamračuje čini briljantan kontrast.
Baghari me osvojio u trenutku kad je, doslovno, ekspandirao u širinu, visinu i dubinu te se zamračio, a ostao svijetao. Ovdje mi je prvi puta palo na pamet da ovo u Baghariju iz 2006. nisu “klasični aldehidi”, nego neki Guichardovi “klasični aldehidi 2.0”, koji imaju ugrađene svijetleće rakete.
Nakon što nad tamom kože kože naprave mali spektakl – koji nije kratak i traje dobrih sat i pol do dva od nanošenja – aldehidi gasnu i ostaje iznimno meka i topla ambrasta baza, i dalje blago pudrasta i s tragovima narančine kore, a pri samom kraju dopunjuju ju mošus i slatka vanilija.
Duboki drydown Bagharija ojačava moju vjeru da parfemi ipak mogu imati sve, cijelim putem, a ne samo spektakularna otvaranja.
Gledano unatrag, Baghari se od otvaranja do baze radikalno mijenja: započinje kao rezak aldehidno-cvjetni parfem, a završava kao topao, mekan i dubok orijentalni parfem.
Posjeduje izraženu trodimenzionalnost i moderniju aldehidnu iskričavost, koja doista čini razliku i ima smisla te je i puderast i svjež, taman a svjetlucav, i topao i oštar.
U punom smislu riječi Baghari je klasičan parfem s velikim K i velikim P, i drugo ne treba očekivati, a posjeduje i formalan “dressy”karakter.
