Light i Dark / Neandertal

Donedavno su znanost i popularna kultura predstavljali neandertalce ne posve točno kao poluživotinjska bića, odnosno kao znatno primitivniju, prekinutu liniju u razvoju ljudske vrste.

Međutim, novije antropološke spoznaje pokazuju da su pripadnici izumrle paralelne linije u razvoju ljuske vrste suvremenom čovjeku kao preci odgograli važnu ulogu.

Neandertalci su živjeli u spiljama, ali su bili sposobni graditi jednostavnije građevinske strukture. Crteži na zidovima spilja potvrđuju da su koristili simbole.

Neandertalci nisu bili samo lovci sposobni izraditi kremeno oružje i jednostavnu kožnu i krznenu odjeću – pronađeni ostaci ogrlica i drugih ukrasa pokazuju da su se kitili pigmentiranim kostima, perjem i školjkama kao nakitom, možda i kako bi pokazali osobni status u plemenskoj društvenoj strukturi.

Recentna otkrića pokazuju da se njihova prehrana nije zasnivala samo na mesu – balansirali su je sa solidnom količinom povrća.Vatru nisu koristili samo za kuhanje, već i kako bi u složenim postupcima proizveli materijale poput ljepila za oruđe. 

Neandertalci su skrbili o svojim bolesnima i starijima te ih pokapali.

Na konačnim počivalištima ostavljali su cvijeće kao emotivnu i simboličku gestu, baš kao što to mi danas činimo.

Osjećali su suosjećanje i imali sposobnost kreativnog, strateškog i simboličkog mišljenja.

Je li esencija bića čiji su fragmenti preživjeli u našoj DNA toliko različita od naše?

Kako bi mirisali danas, da nisu izumrli prije 40 000 godina?

Može li njihov mirisni profil biti rekreiran?

Bi li mirisni potpis neandertalaca bio vidljiv i nosiv u današnjoj modernoj kulturi?

Ova pitanja zaokupila su Kentara Yamadu, londonskog kipara i umjetnika japanskog porijekla koji stoji iza projekta Neandertal. Spekulativni parfemski koncept iznjedrio je Light i Dark. Oba parfema predstavljaju mirisnu vezu između nas i naših pradavnih neandertalskih rođaka. 

Parfeme je kreirao mladi škotski parfumer Euan McCall. On je svoj pristup rekreaciji mirisne esencije neandertalaca zasnovao na istraživanju onih parfemskih sirovina koje se mogu dovesti u vezu sa životom neandertalaca i sredinama u kojima su prebivali: kože, bilja i bobica, drva (hinoki, oud) i dima, soli (morske trave i ambergrisa, slanih vetiverovih elemenata), smola, balzama i katrana. I dizajn i izvedba ručno rađenih unikatnih parfemskih bočica koje repliciraju izgled neandertalskog kremenog oruđa djelo su Kentara Yamade.

U vrijeme lansiranja prve limitirane serije parfema, 2015. godine, na blogovima Silver Fox i Persefume objavljeni su dobri prikazi projekta Neandertal. Tekst na Persefume nudi kvalitetan uvid u cijelu priču iza projekta, ali i u osobnu umjetničku sinergiju g. Yamade i g. McCalla.

Neandertal Light i Dark testirala sam u njihovoj sadašnjoj formulaciji iz 2018.

Razmišljanje o osobnom doživljaju ovih parfema natjeralo me da napravim puni krug – od interpretacije prethistorijske zbilje do njezine interpolacije u moju modernu sadašnjost.

Tijekom jednog od testiranja pročitala sam i intervju s Euanom McCallom za magazin Metal, a njegov naslov “Mirisni voajerizam” (“Olfactive voyeurism”) naveo me i da odem i iza začudne privlačnosti Light i Dark te iz perspektive mirisnog voajera i ljubitelja parfema preispitam pitanja koja je Kentaro Yamada postavio osmišljavajući Neandertal.

Naime, mirisanje rekreiranih esencija neandertalaca jednostavno je nametnulo razmišljanje o rudimentarnim obrascima ponašanja koji još uvijek ravnaju mnogim aspektima našeg života:

Nismo li svi mi mirisni voajeri, barem donekle?

Svaki puta kada se nagnemo bliže kako bismo bolje omirisali osobu koja nas zanima, svaki puta kada dublje udahnemo i potom zadržimo dah kako bismo bili sigurni da će mirisna slika koju smo pokupili ostati dobro zabilježena – itekako jesmo.

Koliko kod da je oznaka “voajer” kulturnog i modernog porijekla, u pozadini “mirisnog virkanja” su iskonski neizmijenjene ljudske biološke postavke, pa ovu vrstu njuškanja vrlo lako možemo pratiti unazad sve do prvih ljudi i naših poluživotnjiskih predaka.

Uključujući neandertalce.

Evo i ovog pitanja: nisu li parfemoljupci i ovisnici o parfemima također neki oblik primordijalnih lovaca, samo što mi lovimo najnoviji ili najmirisniji parfemski plijen, kao neku vrstu mirisne hrane.

Ne vodi li nas ta glad i lov na parfeme posljedično i na nepoznata područja, jer i njih želimo osvojiti?

O, da. Vodi.

Neki od nas doslovce progone nova mirisna iskustva na posve nepoznatim područjima kako bi ulovili parfemske bočice i doveli ih u svoje moderne pećine (ja spadam među takve).

A onda nosimo svoj plijen na koži, kao drugu kožu.

Nekad i namjerno odabiremo pravu kožu i krzno, ili animalične mirise.

Parfemoljupci pa – neandertalci?

Ne doslovno, ali subliminalno, kroz rudimentarne obrasce ponašanja – da.

Prestaje li ikada ta glad za novim mirisima i lov na parfeme, ili se samorepliciraju, onako kako se samoreplicira DNA, nacrt i kod naše ljudskosti koji u sebi čuva fragmente neandertalske DNA?

Mislim da na ovo pitanje ne trebam odgovoriti, parfemski ovisnici znaju.

Kada se o meni, doista mirisnom voajeru i lovcu radi, Euan McCallove kreacije (moj plijen) doživjela sam kao poklon: 

Neandertalovo propitivanje parova suprotnosti svijetlo/tamno, prozirno/gusto, mokro/suho, toplo/hladno, svježe/zagušljivo, unutra/vani, ljudsko/animalno, ali i prapovijesno/moderno, priroda/kultura te miris/parfem, navelo me da o cijelom olfaktivnom konceptu iza oba parfema također razmišljam na isti, gotovo elementaran način.

Međutim, koliko god to činila, zapravo vrlo začudna i uznemirujuća slano-animalična Neandertalova DNA zaobilazi tako postavljenu strukturu i svaki puta kada bih ju pri testiranju nanjušila, bila mi je strana, ali na gotovo uzbudljiv način.

Upravo zbog toga na kraju sam oba parfema doživjela kao začudno privlačna.

DARK

“Sjenovito”, “tamno”, “gusto”, “čvrsto”, “unutra/zatvoreno”, “zasićeno”, “toplo”, “mokro”, ali i “nekako sigurno” – tako bih opisala atmosferu ovog parfema.

Osjećaj nošenja Dark izgleda kao da izvana, sa svježeg zraka i iz razlistale šume ulazim u poprilično napučenu, ugrijanu, a vlažnu pećinu i onda opet natrag van, ugrijana i suha, ali temeljito prožeta mirisom plemena.

Nakon prozračnog otvaranja u kojem sam jasno mogla razabrati lisnate i aromatično-svježe elemente, blago prožete također svježim začinima, Dark se zamračuje.

Parfem postaje sve zasjenjeniji i zasjenjeniji, istovremeno poprimajući teksturalnu debljinu te razvijajući toplinu, kao da korak po korak ulazim sve dublje u unutrašnjost spilje.

“Neandertalska esencija” se otkriva vrlo brzo kao slano-animaličan akord koji prekriva doslovno svaki element inače konvencionalno guste i tople orijentalne strukture: kožu, dim, drvo, guste balzame i smole te animalični mošus.

Tu sam: među njima. Usred pećine.

Slano-animalična Neanderalova DNA dominira srcem parfema, a čini se kao da zbilja dolazi od ljudskih tijela: slanost je uparena s mirisom debele, grubo obrađene i vrlo iznošene kože. Mokre. Kao da se kožna odjeća polako suši, isparavajući vlagu u toplini zadimljene vatre i otpuštajući rudimentaran miris/smrad poluštavljenosti koji je razvijeni ljudski zanat naučio mirisno maskirati.

Pretpostavljam da je upravo jodična slanost, koja dolazi od morske trave, odgovorna za dojam “mokrog” koji povezuje miris kože i kožnate odjeće na tijelima. Uz dim i animalični mošus, srcem parfema dominira i miris pune zemljanosti.

Prije nego što sam se i zamislila nad time je li ovo zasićeno mokro-toplo, slano-prljavo, animalično srce parfema isključivo nešto povezivo s neandertalskim nastambama, moja vlastita neugodna mirisna sjećanja ponudila su odgovor:

Ne nužno.

Jako dobro sam kao djevojčica u nižim razredima osnovne škole upamtila vožnje u prekrcanim tramvajima u zimskim mjesecima, za kišnih dana. Prometna špica. Mokre kožne cipele i čizme, mokre iznošene torbe. Neugodna gužva. Zagušljiva toplina stranih ljudskih tijela natiskanih jedno na drugo u premalom i prekrcanom prostoru. Moj maleni nos u visini njihovih prsa: miris debelih, ne čistih i vlažnih kaputa i jakni dok isparavaju ugrijani toplinom tjelesa. Pljesnivo vlažna slanost.

Tramvaj mi je bio poput pećine, minus dim.

Srce Dark jasno mi je vratilo djetinje sjećanje na strane, mokre, prljave ljude nagužvane u malom prostoru, koji u tramvaju mirišu poput neandertalaca.

Da, Dark ima zahtjevno i odbojno srce, ali moj nos, moje mirisno sjećanje i moja nutrina povjerovali su mu posve.

U duboljem drydownu koža i slana animaličnost se povlače u pozadinu. Baza u kojoj dominiraju oud i ambra čini se kao olakšanje: pećina je konačno suha i topla, a “prljavost” je više mineralno-zemljana, nego slano-animalična.

Zanimljivo mi je kako se oud uklopio u sve ovo: njegova inače neomiljena i polarizirajuća lica u Dark bazu su legla savršeno.

Atmosfera baze je i dalje gusta i topla kao u srcu, ali nekako tiše i manje zagušljivo. Čak donekle uspijeva i djelovati zračnije, kao da su neki članovi plemena napustili pećinu, ili kao da sam ja izašla natrag van, osušena i utopljena, ali impregnirana mirisom svojeg pećinskog društva.

Ili se moj nos navikao na mirise spiljskih ljudi.

To se događa.

Sjećam se toga iz tramvaja.

LIGHT

Značajno lakši u teksturi, zračniji i transparentniji te “otvoren” profil Lighta pripadao bi cvjetno-drvenoj skupini parfema.

Dok mi je Dark začudno izazvao osjećaj koji je ipak blizu “sigurnom skloništu” (neovisno o tome kako ono miriše),  Light  je učinio upravo suprotno: osjetila sam uznemirenost, napetost i neku vrstu opasnosti.

To definitivno nisam očekivala.

Iako sam ovakav svoj emocionalni odgovor isprva protumačila kao neku vrstu nesporazuma, sam osjećaj me ipak natjerao da preispitam naslijeđene asocijativne parove: tamno = opasno, svijetlo = sigurno kao kulturno generirane i naslijeđene. Čistom logikom, vratila sam se osnovama i zapitala:

Gdje bi se neandertalci osjećali sigurnije: sklonjeni u tamu svoje pećine, ili izloženi na otvorenom danju?

Moj prvi i zapravo instinktivan emocionalni odgovor na Light natjerao me da se malo zamislim… (“… A možda bih stvarno trebala dati izraditi svoj osobni genetski profil…”). 

Otvaranje kreira sliku nedirnute prirodne ljepote na otvorenom: svježe zelenilo združeno je s mekim cvjetnim elementima, a miris se doima dosta lagano, poput friškog povjetarca u podne prekrasnog sunčanog dana.

Sve dok se, vrlo brzo, usred prirodne nirvane ne pojavi uznemirujuća naznaka:

Nepripadajuć metalni miris gotovo je poput nagovještaja metalnog okusa krvi buduće žrtve u nosnicama lovca. Prati ga smiren iris, koji kao da odgovara mirnom samopouzdanju iskusnog i strpljivog predatora.

Na trenutak ta transparentnost u Light miriše gotovo ispražnjeno od svega drugog i kristalno hladno, oštro i tiho, zavaravajuće jednostavno poput mirnog lica, unatoč svemu što se zbiva unutra.

Od tuda pa nadalje parfem izraženo mijenja mirisni profil iz biljnog, zračnog, svijetlog, zelenog i svježeg u životinjski, kao da se sam fokus pomiče iz panorame krajolika u krupni plan komešanja u jednom njegovom dijelu. 

Animalično srce Lighta je također slano i mošusno, ali ova slanost koja dolazi od ambergrisa je suha i nekako se čini “lokalizirana”, umjesto razlivena posvuda. Taj animalični akord vrluda među zelenim, drvenim, zračnim i blago cvjetnim elementima, kao skrivena životinjska opasnost u prirodnom krajoliku. 

Supostojanje ovog biljno-prirodnog i ovog slano-animaličnog, prljavo-drvenog vetiver/pačuli sloja izvedeno je majstorski sugestivno. Slojevi se isprepliću se kroz dublji drydown sve do baze.

Na kraju u bazi ostaje samo zemljana drvenost, očišćena od većine animaličnih dijelova. 

Što god da se dogodilo tamo na otvorenom, priroda je to izbrisala.

Očekivala sam da će mi Light biti emocionalno pristupačniji, ali nije. Samo miriše pristupačnije i nosivije. S ovim parfemom osjećala sam se poput lovca koji je postao lovina.

Ili sam možda izgubila nagon za lovom.

Osim kad se radi o parfemima, naravno.

Neandertalovi Light i Dark kreativnog parfemsko-kiparskog dvojca Yamada – McCall stvarno predstavljaju bogat terirorij za mirisni lov.

Nakon njega, sigurno sam se vratila u svoju modernu pećinu k mojim modernim simbolima. 

I zato natrag na Euan McCallov intervju za Metal magazin:

“(…) Konceptualna strana (proizvodnje parfema, nap.) je ponešto umanjena u korist udovoljavanja općem ukusu. Popularnije formule su oduvijek bile pokretačka snaga industrije, no ipak se nadam da će projekti na kojima radim uvijek imati drugo značenje i važnost. (…) Područje umjetničkog parfumerstva je teško, posebno zato jer umjetnički rad  predstavlja ujedno i potrošački proizvod. Ja vjerujem da parfemi trebaju predstavljati izazov i otvorenih ruku podržavam više parfumera i umjetnika na ovom području.”, kaže parfumer i mirisni voajer koji je uspješno rekreirao životni prostor i mirisni profil naših pradavnih rođaka, uspjevši pritom učiniti parfemsko putovanje u prošlost i smislenim, i važnim i nosivim danas.

Neandertal Light i Dark su istraživački, izazovni i polarizirajući parfemi, odnosno upravo onakvi kakva treba biti konceptualna parfemska umjetnost.

Imajte na umu.