Isabelle Doyen je rasturila! Nuit de Bakélite je tuberoza zaogrnuta karizmom, dišuća i vlažno-svježa, djevičanski zelena, ali odjevena u kožu i latex te okićena avangardno bakelitnim nakitom.
Naomi Goodsir, australska modna kreatorica, svom je kreativnom univerzumu 2012. godine pridužla i parfemsku liniju, a njena kolekcija sada obuhvaća pet parfemskih kreacija, od kojih tri potpisuje Julien Rasquinet (Bois d’Acesse i Cuir Velours, 2012. te Iris Cendre, 2015.), jednu Bertrand Duchaufour (Or du Serail, 2014.) i jednu Isabelle Doyen (Nuit de Bakélite, 2017.).
Nevelika paleta višestruko je prepoznata, a posljednji parfem – Nuit de Bakélite – višestruko je i nagrađen:
U prošloj, 2018. godini Nuit de Bakélite primio je parfemski Oscar – nagradu FIFI za najbolji parfem niche i nezavisne kuće po ocjeni stručnog suda, nagradu Art and Olfaction i nagradu Olfactorama Paris 2018. – Prix de l’emotion.
Naravno da se nagrade u različitim umjetnostima teško mogu uspoređivati, osim tek mrvicu kako bi se oprimjerio njihov značaj i težina, pa zato tek za one koji manje prate priznanja u parfemskoj zajednici: ovoliko nagrada novom parfemu otprilike odgovara onome kad novi film bude nagrađen i Oscarom i Zlatnom palmom u Cannesu, a onda uz to primi još i venecijanskog Zlatnog lava, ili BAFTA nagradu.
Ukratko: Isabelle Doyen je s Nuit de Bakélite za Naomi Goodsir – rasturila.
Nuit de Bakélite me u prvom mirisanju doslovno oborio s nogu i napravio ono što u zadnje vrijeme rijetko koji parfem uspijeva: natjerao me da istovremeno do maksimuma uključim i spojim sve svoje mirisne, kognitivne i emotivne kapacitete i da ih poželim – samo s jasnim i glasnim “želim!” – iste sekunde posve isključiti kao suvišno prevođenje potpuno jasne i sveobuhvatne mirisne poruke.
Takvo što čini samo umjetnost:
Kako predstavljaš stvarnost. Kako ju transformiraš. Kako uokviruješ njen dio kako bi istaknuo neviđene veze između pojedinih dijelova. Kako stari materijali mogu stvoriti nove efekte. Kako novi materijali mogu baciti novo svjetlo na klasične forme ili stvoriti nove. Kako dati oblik ideji na način na koji nije već otprije poznat…Ovo nisu pitanja koja postavlja kreator (*artisan*, u izvorniku), tehničar ili industrijski dizajner.Ovo su pitanja koja postavlja umjetnik…
Prenoseći ulomak sa 140. stranice Perfume Lovera, autobiografsko-kritičarsko-povijesne knjige Denyse Beaulieu, izvorno posvećen univerzalnom konceptu parfema kao umjetnosti, sada mislim upravo na umjetničku sinergiju Isabelle Doyen i Naomi Goodsir iz koje je rođen Nuit de Bakélite:
Isabelle Doyen uglavnom je poznata kao “in house” parfumerka za Goutal, kuću punu krasnih, kvalitetnih i nekonfliktnih parfemskih kreacija koje na najopćenitijoj razini povezuje reninterpretacija klasike uz minimalan odmak, i koja se konceptom potpuno razlikuje od modernog esteticizma čvrstih i jasnih kontura i visokostilizirane interpretacije tradicije Naomi Goodsir.
Premda manje nego po kreacijama za Annick Goutal, koje sve ipak naginju k nekonfliktnoj komercijalnosti, Isabelle Doyen poznata je i po svojim radovima za kuću LeNez, pri kojoj je s L’Antimatiere i osobito Turtle Vetiver projektom izrazila svoju eksperimentalnu i ponajviše istraživačku stranu.
Na tom tragu, parfem kreiran za Naomi Goodsir doživjela sam kao nastavak izraza koji je Isabelle Doyen oblikovala u okviru svog LeNez opusa te vjerujem da je ova Goodsir-Doyen tuberoza plod sinergije dviju žena sa suštinski srodnim artističkim senzibilitetima:
Nuit de Bakélite ima konceptualno više zajedničkog s Turtle Vetiverom, nego s bilo kojom kreacijom rađenom za Goutal: kao što je Turtle Vetiver izrastao iz ideje istraživanja najmanje omiljenih lica vetivera, tako je Nuit de Bakélite izgrađen oko ideje spajanja i prezentiranja “nemogućih” ili najmanje omiljenih lica tuberoze – onog plastičnog, već u prvoj asocijaciji umjetnog (bakelit) i onog biljno zelenog, ali i do maksimuma stilizirano “prirodnog”.
Koncept spajanja prirodnog i artificijelonog te “prevođenja” najmanje privlačnih, odnosno najizazovnijih aspekta tuberoze, vrlo zahtjevne cvjetne note, urodio je parfemom koji uspijeva biti doista sve: i apsolutno klasičan, i avangardan i posve moderno nosiv, cjelovito funkcionirati posve izvan mainstream kanona te biti impozantan i izvanvremenski razumljiv poput klasika:
Tuberoza u Nuit de Bakélite posjeduje off-začudnost i intrigantnu neprilagođenost otvaranja Lutensove Tuberose Criminelle, studioznu, gotovo intelektualnu analitičnost i “jednostavnu” prirodnost zeleno-cvjetnog Carnal Flowera te karizmu klasično dominantnog i grandioznog Fracasa, a ujedno je posve različita od svake moguće referentne interpretacije tuberoze.
Unikatnost, uz širok spektatr mogućih referenci, također je odlika svih umjetničkih djela, pa i onih parfemskih.
U osnovnome, Nuit de Bakélite je dišuće vlažno-svježa, vrlo zelena tuberoza u biljno-zelenom okruženju, odjevena u kožu i latex te okićena teškim retro bakelitnim nakitom, a onda zaogrnuta karizmom i bogatstvom moćno dubokog i gustog, mliječno-kremastog mošusa.
Isprva, pri samomj otvaranju, izgleda kao da je Doyen kreirala krhku, samozatajnu gotovo eteričnu tuberozu – “djevičansku” i u smislu “nedirnute prirodnosti” njezinog zelenog i biljnog lica, i u smislu njezinog karaktera, koji po svemu odudara od cvjetno-opojne pa i indolične dominacije kakvu smo, još od Fracasa, navikli povezivati s tuberozom.
Zeleno-svježa eteričnost ove tuberoze gotovo ide onkraj granice ikakve tjelesnosti, ali je istovremeno i jednako udaljena i od onog oblika prirodnosti “cvijeta/biljke u prirodnom staništu”, kakvu je kreirao Duchaufor u Nuit de Tubereuse, kombinirajući svoju tuberozu sa zelenilom, začinima i zemljanim elementima.
Tek što uvodno namirišem slutnju čistog, nježnog, nevino ogoljelog cvijeta i okolnog zelenila, u kojem uz sramežljivu naznaku tuberoze znatnije dominiraju artemizija i galbanum, događa se puni obrat i ispunjenje obećanja iz imena parfema: u intenzivno i prirodno zelenilo ulazi “bakelit”, a taj twist je doista i inovativan i radikalan, ne samo mirisno, već i karakterno, a na neki način i “duhovno”.
Zeleno-prirodna nevinost cvijeta je na hipnotično intrigantan način kao “oskvrnuta” snažnim kontrastom: bujno, svježe, donekle resko zelenilo galbanuma poprima i karakterističnu kožnu notu, a odnekud započinje provirivati i “plastika”, koja s nekom blagom zadimljenošću jasno, ali ne prejako i nenosivo, sugerira miris ugrijanog bakelita, koji poznajemo makar s jednom pregrijanih ručki naših zdjela za kuhanje.
Dojam je kao da djevičanska, no-make up, natural look tuberoza, prirodna i u smislu odustva ikakvih kulturno generiranih rodnih mirisnih kodova i zavodničko-karnalnih konotacija, navlači lateks i kožu, a pri oblačenju se lateks i koža taru i blago dime.
Kontrast pri preklapanju prirodnog s krajnje artificijelnim istovremeno je magično i privlačan i šokantan: u prvim mirisanjima lateksa i kože nisam se mogla oteti dojmu da bi tako izgledao do perfekcije izvježban kinky performans tuberoze koja me je uvodno, svojom eteričnom čistoćom uspjela navesti i da povjerujem i u njenu “duhovnu nevinost”.
Jasan sudar, a onda i postupno stapanje prirode s radikalnom izvještačenosti, svojevrsnim mirisom gotovo subkulture ili dekadentne visoke kulture, doslovno me oborio i nakon otprilike 15-ak minuta razvoja parfema prestala sam tragati za razlozima toliko nagrada te unaprijed odvojila mjesto za ovaj parfem na svojoj polici.
Takvo što, tako na prvu i s toliko sigurnosti činim vrlo, vrlo rijetko.
U kasnijem razvoju noćni, avangardan outfit naliježe na zelenu tuberozu ne kao kontrast, već kao izraz autentičnog identiteta, a rezultat stapanja kožno-plastičnog sloja parfema s zelenom, svježom cvjetnošću čini da artificijelnost prestaje biti šokantna i radikalna i postaje – prirodna.
Promjeni dojma u drydownu značajno pridonosi pun, gust, kremast i mliječan mošus koji djeluje kao moderator i most između krajnosti. Na trenutke mi se čini da kroz mošus mirišem i sofisticiran trag drvenkaste kremastosti kakvu povezujem s irisima.
Obavijeno mošusom, zelenilo tuberoze dobiva volumen i produljeni push u prostor, a off-začudnost umjetne plastičnosti koja i dalje iz pozadine golica nos ublažena je i omekšana te miriše kompleksno zrelo i klasično grandiozno.
Ovaj novi zaokret parfema je (za razliku od onog prvog, donekle šokantnog) gladak i gotovo neprimjetan te trajan, a do kraja postojanja na koži Nuit de Bakélite ponaša se kao nosiva haute coture kreacija, osnosno kao karizmatičan entitet koji, unatoč odmaku, posve funkcionira unutar najklasičnijeg kulturnog okvira.
Iako po svemu različita od tuberoze u Fracasu, Nuit de Bakelite posjeduje gard i pristup klasika. Ova tuberoza samosvjesno, na vrlo karizmatičan način klasičnih diva, prezentira jedinstvenu, promišljenu avangardnost kao karakter:
Zreo. Moćan.
Samosvjestan.
Beskompromisan.
Potpuno klasično nosiv i prihvatljiv, ali ne svakome, a ujedno i izazovan, partnerski način: “Nosi se sa mnom!”
Fascinantno.
Nisam očekivala da će mi se uopće dogoditi druga tuberoza “za forever”, a ipak – Nuit de Bakélite osvojila je moj vrlo osoban prix de l’emotion, baš na prvu.
Snažan i projektivan, s dugim i jasnim mirisnim tragom u prvih sat do dva, a nakon toga zamjetan u osobnom prostoru. U drugom testiranju prsnula sam iz semplića samo jedan špric, a nakon nekoliko minuta muž je namirisao parfem na drugom kraju nemale prostorije, komentirajući otvaranje kao “prirodno zelenilo, kao da iz prerezane biljke curi sok…”. Pri svakom dosadašnjem nošenju parfem se na meni zadržao 12+ sati.
Disclosure – Kupljeno.
oznake
podijeli
Komentiraj