Lolita Lempicka / Lolita Lempicka

Lolita Lempicka pojavila se 1997. godine, u prvim godinama gurmanske ere, koja je započela 1992. s Muglerovim Angelom, a za istoimenu kuću kreirala ju je Annick Menardo, parfumerka, ali i psihologinja i psihoanalitičarka po struci.

Lolita Lempicka je jedan od prvih i definitivno najbolji od legije parfema koji su slijedeći Crespov / Muglerov gurmanski koncept nastajali kasnije i još uvijek nastaju.

No, iako je sama znatno pridonijela kreiranju nove mirisne paradigme te je lako i brzo bila globalno prihvaćena do razine sveprisutnosti i univerzalne voljenosti, Lolita Lempicka je – pomažući u izgradnji gurmanskog stereotipa – iznegirala njegovu srž, istovremeno konstruirajući i dekonstruirajući gurmanski identitet i paradigmu u nastajanju.   

Menardo je u ovaj parfem ugradila disonantne “not-foody” i “not-jummy” i “not-comforting” slojeve koji čine ovaj parfem i gurmancem i njegovom potpunom suprotnošću, na isti način na koji Black, njezina kreacija za Bvlgari, u srži svoje parfemske osobnosti i prepoznatljivosti istovremeno i podržava i negira prirodno generiranu toplinu i gustoću klasičnih orijentalca.  

U Bvlgari Blacku najkarakterističniji slojevi parfema donose pomak od konvencije, uznemirujuće kontrastan i negacijski prema grupi parfema kojoj pripadaju.

Prvi pomak koji mekom, toplom i tamnom Bvlacku donosi akord čaja – svjež, lagan i hladan, koji iznutra minira koncept toplog, gustog i orijentalnog.
Drugi pomak čini mirisni akord vruće gumenosti – artificijelne i disonantne, urbane i moderne –  a koja je posve u suprotnosti s tradicionalnim konceptom orijentalca čija toplina dolazi iz prirodnih izvora, a ne iz zapaljene gume i mirisa vrućeg asfalta.

Bvlgarijev Black je savršeno prikladan weirdo na način na koji sam lako i jednostavno prihvatila te je moje divljenje i prihvaćanje u potpunosti korespondiralo s recepcijom parfema.
No, s Lolitom Lempickom bilo mi je znatno teže: trebale su mi godine da ju uspijem obraditi i prihvatiti, iako se suštinski opet radi o istom principu nepripadanja, začudnosti negacije i pomaka.

Danas parfemsku povijest dijelimo na “prije Angela” i “poslije Angela”:

Za izgled mirisne karte svijeta, pojava Angela je bila ravna  udaru asteroida: unutar manje od desetljeća Angel je potpuno izmijenio parfemsku sliku svijeta, njegovih ulica, tramvaja, učionica, ureda, da ne nabrajam dalje.
Kao da se radi o globalnoj kataklizmi, ili civilizacijski važnom otkriću, na vremenskoj crti parfemske povijesti Angel dijeli gurmansku eru od svega što je bilo prije.  

Angel je bio radikalno inovativan sladak na način i u mjeri u kojoj to nije bio niti jedan parfem ranije i predstavlja “breaking point” jer je redefinirao masovni ukus: nije se radilo samo o pomaku u modi na način na koji su se mijenjale, prestajale i supostojale mirisne mode kroz povijest, već o pomaku u parfemskoj paradigmi: Angel je prouzročio pomak u masovnom vrednovanju parfema mirisom u vrednovanje okusom.

Globalna eksplozija gurmanskih parfemskih vrijednosti i sveobuhvatna promjena masovnog parfemskog ukusa dogodila se i zahvaljujući istovremenoj eksploziji interneta i pojavi društvenih mreža koje su mladoj i parfemski neiskusnoj generaciji omogućile gotovo trenutačnu razmjenu ocjena, impresija i dojmova, a usrdno i spremno podržala ju je infrastruktura parfemske industrije, spremna odmah reagirati na zahtjeve uglavnom mlađih potrošača.

Nove i kroz masovni uskus profiltrirane Angelove vrijednosti prevedene su tako da budu globalno lako razumljive i lako ponovljive, kao “sweet”, “foody”, “jummy” .. “delicious”…   Angel je iznimno kompleksan te vrhunski izbalansiran parfem, koji ne funkcionira samo u okusnoj paradigmi, već je parfemski sjajan i u mirisnoj. 

Međutim, masovni ukus je svoju pažnju fokusirao samo na nove i glavne gurmanske akcente Angela – njegovu slatkoću, zasićenu, gustu voćnost, intenzivno hranjivo-slatku vaniliju i čokoladni pačuli i najviše – etil malatol – spoj koji miriše malo kao karamelizirani šećer, malo kao cotton candy,  odnosno šećerna vata, ona sa štapića. Angelova kompozicija ubrzo je postala osobna iskaznica više-manje svih gurmanaca, nešto kao glavna i samoreplicirajuća baza u gurmanskoj DNA, i tako će vjerojatno ostati od sada pa dok – ako ikad – ne izumre ova vrsta.  

Iako Lolita uz etil malatol, sadrži voćne note (trešnju), vaniliju, praline, pačuli… odnosno sve što će kasnije ići u copy-paste recept “kako napraviti gurmanac (for dummies)”, Menardo nije krenula u smjeru pojačavanja godzile te dodatno produbila i intenzivirala gurmansku slatkoću, gustoću, voluminoznost i monumentalnost:

Lolita djeluje prije prozračno i lagano nego masivno, teško i gusto, a sada, nakon dosta pomirisanih gurmanaca koji su nastali u međuvremenu, njena slatkoća djeluje čak i umjereno.

Sve zadane “foody elemente” kojih je tržište bilo gladno i koji parfem legitimiraju kao gurmanski, Menardo je razrijedila i razbila zračnim i zelenim slojevima – hladnom, gotovo onostrano netjelesnom ljubičicom i začudnom notom zelenog bršljana.
Oboje čine nekonvencionalan akord zbog kojeg je parfem – u gurmanskom kontekstu – često pratio opis “bajkovitog”, pa čak i “gothic” gurmanaca, a pridružila im je i notu karakteristično slatke likorike, podnosno sladića – drveta koje miriše slatko, ali nejestivo.

Kao i kod Bvlgari Blacka, individualne crte parfema u cijelosti stoje nasuprot konceptu grupe kojoj parfem pripada:  

Ljubičica nije kandirano-slatka i nije jestiva ni kozmetička.
Ona je pudrasto-zeleno-zračna, netjelesna i eterična – posve suprotna “foody” conceptu i “comforting” konceptu, kojima je u drugačijoj izvedbi mogla udovoljavati.
Da je Menardo željela.  

Likorika miriše slatko, ali nejestivo slatko.
Dok je karakter pačulija – također drvene note – znatno utopljen i izmijenjen u čokoladno-hranjiv, sladiću su ostavljena njegova prirodna svojstva: on miriše slatko, ali Menardo nije učinila ništa kako bi njegovu mirisnu slatkoću pretvorila u jestivu.
Prirodni sladić minira pačulijevu umjetnu metamorfozu, odbijajući se uklopiti u gurmanski koncept, iako ga slatkoćom podržava.  

Bršljan, koji potcrtava i pridržava zeleno-zračni sloj parfema je izravna opozicija grupnom identitetu gurmanskih nota: kontrastira im tako što ih negira i mirisnim svojstvima i duhom, jer je bršljan je sve, samo ne jestiv.
Menardo je oko svake umjetne i gurmanske note omotala zelen i prirodan bršljan kao – otrovnu vinjetu.

Pa ti jedi.

Rezultat je pravi gurmanac koji miriše jestivo, ali uopće nije jestiv i koji ne radi ono što bi gurmanci, nasljeđujući u izmijenjenoj paradigmi s okusnim vrijednostima pri vrhu orijentalne parfeme, trebali raditi: Lolita Lempicka ne zadovoljava “foody/jummy” potrebu – ona ne hrani.

Mene je ovaj pomak – nošenje parfema koji jest sladak i nježan, ali ne grije i ne hrani – mučio od prvog susreta s Lolitom, a sve usporedbe koje sam pročitala kroz godine u kojima je Lolita uspoređivana s bajkovitim, vilinskim parfemom sada zapravo tumačim upravo pokušajem da se “prevede” i nekako oprimjeri taj tiho-uznemirujuć, weirdo element te protumači disonantnost i negacija koju je Menardo ugradila u samo srce parfema.

Ako je Lolita Lempicka bajkovita – a jest, onda ta bajka može biti samo Alisa u zemlju čudesa, odnosno bajka u kojoj je sve postavljeno ok, ali nekako ipak mirišeš nije i da je to što je drugačije – uznemirujuće čudno.
U književnosti za ovakvu bajkovitost, kakvu je s Alisom u zemlji čudesa promovirao Lewis Carroll, postoji i književno-povijesni termin “nonsense literature”, a onda i “nonsense logic”: sve je logično, svi rubovi se poklapaju, sve konvencije i sva pravila su zadovoljena – ali ipak, na kraju je sve drugačije i – čudno.

Na sličan način kao Alice u zemlji čudesa funkcioniraju i naši snovi.
Čudimo se tek probuđeni.

Onako usput, kad već ionako znamo da parfemi izravno dodiruju nesvjesno, jesam li spomenula da je Menardo po struci – psihologinja?  
Trebalo mi je dosta da usvojim i prigrlim Lolitu, i to nakon što sam ju iznosila, raščlanila, sastavila, kontekstualizirala, dekontekstualizirala…
Puno bi  efikasnije bilo da sam samo pogledala prezentaciju gurmanaca koji je servirala Annick Menardo:

Kutija je nejestivo, otrovno zelena, a bočica u njoj oponaša oblik jestive jabuke.  

Zašto jabuke, kad u ovoj, prvoj Loliti Lempicki uopće nema jabuke, nego su u parfemu trešnje? Nije valjda zato što je jabuka i religijski (Eva) i u bajkama (Snjeguljica) simbol izazovnog, gurmanskog poklona koji vodi u pogibelj?
Diorovi otrovi su iz istog razloga smješteni u jabuke.  

Ne, nije nonsense-logic.
I snovi i naše nesvjesno i parfemi komuniciraju preko simbola. Preko simbola komunicira i kolektivno nesvjesno, a onda i ono potrošačko.  

Jabuka ove prve Lolite je u boji hladne, netjelesne ljubičice, a plava u koju se presijava je univerzalni simbol onostranog.
Po kutiji i po bočici plaze bajkovite vinjete, a ime parfema ukrašavaju listovi, izravna vizualna referenca na bršljan, inače otrovan.

U zoru gurmanske ere, poštujući sva pravila nove dominantne i vrlo invazivne parfemske vrste, Annick Menardo smiješala je malo drugačiji parfem za Snjeguljice diljem svijeta:

Evo vam gurmanaca.
Dobar tek.

Snjeguljice su ugledale prekrasnu bočicu/jabuku i – zagrizle.

Briljantno.

Radi se o dugotrajnom i vrlo projektivnom parfemu koji ispunjava osobni prostor i ostavlja jasan i dug mirisni trag.
Međutim, iako je radijalna, Lolitu ne odlikuje klasična gurmanska mirisna gustoća i nametljivost. U mirisnom tragu ostaju izražene upravo svježe, prozračne i biljne komponente parfema.

Danas je izvorna formulacija (u bočicama sa slike) ukinuta, a parfem se u bočici koja je zadržala dio vizualno-simboličkih poveznica s prvom verzijom proizvodi pod nazivom Mon Premier Parfum.

Promjena imena i prezentacije (a vjerojatno ipak donekle i formule) korespondirala je s promjenama koje je nakon 2017. godine prošao brend, nakon raskidanja licence s Amore Pacific, pod čijom su se licencom, zaključno s 30.3.2017. godinom, proizvodili i distribuirali svi parfemi Lolite Lempicke.

Na službenim stranicama korejskog Amore Pacific, prethodnog licencnog partnera Lolite Lempicke, još uvijek se nalazi slika i opis ovog parfema, no link na puni opis s notama izvorne, prve verzije je uklonjen.  Lolita Lempicka na svojim službenim stranicma (koje su još uvijek samo na francuskome jeziku) nudi podatke o samo o izdanjima koja su plasirana mimo ili nakon raskida licence s Amore Pacific, pa je tako moguće pogledati samo note reizdanog Mon Premier Parfuma, za koji brend navodi šturiji prikaz nota, ali u opisu sugerira kako je Mon Premier Parfum uistinu prva Lolita Lempicka, pravi premier parfum. Pregledi nota prve Lolite Lempicke – danas nedostupni u oba službena izvora – ipak su dostupni u brojnim recenzijama parfema, kao i na parfemskim sajtovima.