Mediteransko raslinje koje na pasjoj vrćini raste iz suhe zemlje i ispušta esencijalna ulja. Miriši tjelesno, ali androgino. Prvi sam ga puta pomirisala za vrijeme ljetnih vrućina, na mojoj sestri, koja u svojim osnovnim postavkama ima uprogramiranu iskonsku, nerafiniranu seksualnost. Oduševilo me to što ne samo da podržava tu njenu praiskonsku postavku, nego ju amplificira i pridodaje rijetki chic element koji podržava divlju tjelesnost, uz dodanu chic vrijednost. Parfem je unisex. Od prve probe me zanima kako bi mirisao na muškarcu. Ali doista ne bilo kojem. Nedavno sam pročitala da je Timbuktu signature scent Hugha Jackmana, kojeg do tada nikad nisam nešto posebno doživljavala. Sada, kad je Wolverine na TVu, opirem se težnji da uđem u ekran i pomirisem ga. Bar malo.”E,to je Timbuktu.”
Sekina recenzija
Timbuktu, koji je za L’Artisan Parfumeur kreirao Bertrand Duchaufour, jedno je od mojih najvećih otkrića i jedna od rijetkih kreacija koja se ekspresnom brzinom, doslovno pri prvom nošenju, vinula na gornju policu, među one obožavane.
Ne samo po mome sudu, Timbuktu je jedna od najboljih, ako ne i najbolja Duchaufourova kreacija: posjeduje iznimnu koncentraciju, volumen i dubinu i širinu mirisa, a da istovremeno uopće ne posjeduje težinu i gustoću.
Svaki puta iznova ne mogu se prestati diviti vještini koja uspijeva spojiti iznimne kontraste:
Timbuktu je vruć, a svjež.
Zemljan, a zračan.
Zasićen, a lagan.
Intenzivan, a odmjeren.
Dimast. Aromatičan.
Naturalistički elementaran i rafinirano kulturan.
Ultimativno i dirty, i chic.
Sjećam se da sam pri prvom susretu njuškala svoju ruku i kao zvijer u kavezu šetkala prostorijom, posve zarobljena i odvojena od prostora i trenutka, sve dok mi kolegica nije rekla da pre-sta-nem! i sjednem!-već!-jednom!.
Otvaranje: Bam! Bam!
Biljno, gorko, snažno, zasićeno – ali ne zagušljivo… Bam!
Radi se o Douchafourovom karakterističnom mangu, koji začinskom otvaranju daje mesnatost i supstancu, a na “fleshy” začine se postupno nadvlači dim.
U Timbuktuu je Duchaufour predstavio papirusov bijel dim, lagan i prozračan, mlak, nikako ne vruć, više kao donesen povjetarcem, nego kao ona vrsta dima koja štipa za nos s izvora topline. Dim nije tu zato da bi zatamnio ili ugrijao miris, nego zato da bi njegovu začinsku toplinu napravio, paradoksalno, svježijom, još intenzivnijom, ali i prozračnijom.
Timbuktu je doista teško opisati:
U njemu nema ništa uobičajeno cvjetno, niti voćno, nema citrusa, ali značajna količina vetivera daje donekle dojam svježe-drvene citrusnosti.
Bazu čini najspecifičnije lijepa kombinacija gorkastog, pomalo suhog aromatičnog bilja i trava na balzamično-drvenoj podlozi, s nečim što i jest svježe, i nije.
Dok kroz balzamičnu ali i dalje prozračnu bazu vibriraju začini i dim, njeno srce čine pačuli, mošus i vetiver.
Na engleskoj Fragrantici netko je Timbuktu opisao riječima “animalic earthiness” i mislim da je to dobar opis – Timbuktu je animaličan na iskonski zemljan, ali ne i prljav način.
Timbuktu je čisti čulni izazov.
Ne znam kako miriše afrički grad Timbuktu – nikada nisam bila u Africi, ali geografski evokativna komponenta ovog parfema sasvim mi je nedvosmisleno ponudila drugu, vrlo poznatu sliku:
Kamenjarski zvizdan.
Radi se o suhoj, žutoj, suncem opaljenoj i isušenoj unutrašnjosti naše obale- početak kolovoza, +35 pa naviše, blještav podnevni zvizdan u Zagori ili sprženim aromatičnim Konavlima, ili prašno- suhim Ravnim kotarima: sve elementarno, iskonski mediteransko, naturalističko, daleko od kremica i osvježivača,palmi i borova, plaža i bazena.
Gdje god pogledaš – sve je isto kao unazad stotine godina, zemlja je suha, samo prašina i kamen, a uokolo raste samo nisko grmlje.
Slatkasto-gorko aromatično raslinje i trpka požutjela trava isparavaju na vrućini od +40, dok sunce udara ravno u vrh glave, a hlada nema.
I taman kad pomisliš: “Ovo je p-a-k-a-o! Hoću more, hoću bazen… daj bar tuš!”, odnekud puhne vjetrić, tek toliko da pomogne da udahneš i osvijestiš kako tvoje tijelo može i s najelementarnijim.
I ne samo da može, na neki način ono to želi i uživa, upisujući ekstremno iskustvo – pravi, pravcati kamenjarski zvizdan – u neizbrisiva tjelesna sjećanja.
Timbuktu je izazov.
Baš kao podnevni zvizdan na otvorenom u dalmatinskom zaleđu.
Netko može. Netko ne.
Ali, dovoljno je probati jednom da upamtiš zauvijek.
Timbuktuov spoj pravih suprotnosti definira ono što smatram modernom parfemskom umjetnosti i doista se, na najosobnijoj razini, osjećam počašćenom što ga moja koža iznimno voli.
Ovaj parfem je doista moj potpuni ljetni “match”, jedan od onih neupitnih i trajnih, ujedno i jedan rijetkih nakon kojih sam rekla: Nema dalje.
Timbuktu je pravi unisex, iako možda mrvicu naginje na mušku stranu.
Međutim, osim što ga je ocijenio s pet zvjezdica, Luca Turin uvrstio je u prvom izdanju svog Vodiča (2008.) Timbuktu među “10 best masculines for woman” i pri svakom nošenju se uvjeravam da moja koža to potvrđuje.
Da se ipak radi o parfemu koji je preporučljivo testirati prije kupnje te da se radi o mirisu koji značajno odstupa od mainstream parfema, potvrđuju i vrlo podijeljena mišljenja u mojoj okolini: djetešcu se ne sviđa u rasponu od “grozan je…” (otvaranje) do “ok, malo je bolji, ali i dalje mi se skroz ne sviđa”.
Muž je u prvih nekoliko nošenja nabrao nos i jasno sam mu iznad čela pročitala “???”, a sad sliježe ramenima i ponavlja da nije trebao ženiti divljakušu, ni u prikrivenom obliku.
Ali:
Dobila sam i podosta “uf…kako dobro!” i “Wow!” reakcija. Gledajući unazad, uglavnom su stigle od zaigranih i nekonvencionalnih duhova koji promatraju svijet kroz pomicanje iskustvenih granica i nemaju problem pomicati ih intelektom, koliko i tijelom.
NADOPUNA
Timbuktu je uvršten u Perfume Legends II Michaela Edwardsa
