Hiris / Hermès

Monumentalna jednostavnost

Većina pregleda parfemski relevantnih irisa – bilo da se radi o cvjetnim, zelenim, zemljano-korjenastim irisima te njihovim hladnim, pudrastim, sapunastim, dimnim, kožnim pa i voćnim slojevima – ne zaboravlja uključiti Hiris Olivije Giacobetti, predstavljen 1999. godine.

Elegantno miran, ali čudesno bogato iznijansiran. Hiris je karakterom i duhom daleko od dojma ikakve klasične “parfemičnosti” ili “pudrastosti” koju nota irisa evocira te kreira dojam prirode i potpunu sliku biljke čiji mirisni korijen klija i drveni u zemlji, a stabljike izrastaju visoke i čvrste dok ne završe u cvijetu.

Na neki apstraktan način, mimo mirisnih nota i stvarne mirisne sličnosti, Hermèsov Hiris dijeli karakteristike neposredne, dišuće, slobodne i bogate, a minimalističke  prirodnosti, nevezane za spol i dob, koja me osvaja u, također Hermèsovoj,  Eau des Merveilles. Radi se o kombinaciji Hermèsovog elegantno-minimalističkog duha i rukopisa Olivie Giacobetti, čije kreacije povezuje prirodna neparfemičnost, elegantna prozračnost i kremastost, jednostavnost i suzdržana toplina.  

Hiris donosi duh najranijeg proljeća, onog dok jutra još štipaju hladnoćom i kada nestrpljivo dočekujemo svaki novi pupoljak u još uvijek zimskoj, nerazlistanoj prirodi i radujemo se podnevnom suncu koje tek započinje iznova uvježbavati rasipanje topline. Kasnije tijekom razvoja, kada ga “utopli” i zaokruži tih, ali vrlo kremast mošus, je tu i miris skoro punog proljeća, kad se nakon pljuska u zraku pomiješa miris drveća, zemlje i cvijeća.  

Ovaj Hermès me zarobio dojmom krhke i delikatne ravnoteže: Hiris posjeduje drvenu čvrstoću korijena i transparentnost i zračnost cvijeta, podjednako i kremastu, premda ne i gustu teksturu.

Nije zelen, ali donosi “duh” proljetnog zelenila, nešto poput prirodne svježe vlažnosti latica i zemlje.
Delikatno je izbalansiran da ne bude niti topao, niti hladan.
Suzdržan je, ali ne distanciran. Koncentrirano je pun, ali tih.

Unatoč tome što note, u raznim varijantama, navode i ružu i ambretine sjemenke i med i cedar i bademovo drvo i vaniliju – ja osjećam iris, svjež, drven i kremast istovremeno na mošusnoj podlozi. Kremast sloj svakako bih povezala s mošusnom glatkoćom koju daju ambretine sjemenke, koje među notama navode neke od referentnih parfemskih stranica, ali ne i sam Hermès.

Moj dojam je kao da netko drži preda mnom dugu, plavu, rascvjetanu peruniku / iris, iščupanu s korijenom i dugim tamnim listovima i onda ju, dok se još s korjenčića truse grumenčići zemlje, sasvim polako i pažljivo, kao da je za to vrijedno utrošiti svo vrijeme svijeta, okreće pred očima i nosnicama, da vidim, osjetim, nanjušim sve to što čini “samo iris”:

zrak koji struji uz zemljan korijen,
vlagu koja diše s listova,
svjetlo kroz plavo žute latice,
…”samo iris”, monumentalan u jednostavnosti.  

Dirljivo suptilan i bogat, a jednostavan i miran parfem.
Prekrasno.

 
Radi se o “tihom” mirisu, bez snažne projekcije, koji se zadržava uz kožu do 6 sati i cijelo vrijeme postojano otpušta tihu i blagu auru unutar osobnog prostora. Ako se netko nagne k vama, osjetit će ga jasno, ali nećete zamirisati hodnik kojim prolazite. Zbog delikatnosti, prirodnosti i  senzibiliteta samog mirisa, Hiris meni ionako nije miris koji bih poželjela dijeliti s osobama koje ne puštam u svoj osobni prostor – nekako mi upravo zbog te vrlo suptilne dimenzije nije “poslovan”, iako bi po performansama to mogao biti.