Twilly Eau Poivrée / Hermès

Odmah na početku: slaba sam na Hermès. Volim Ellenin Hermès, volim neke ranije Hermèsove parfeme, volim i neke promjene Hermèsovog koncepta koje je za sada unijela Christine Nagel. Nastojim biti otvorenog uma kada se radi o svakoj promjeni, a kada se radi o Hermèsu znatiželjna sam i vidjeti gdje one vode. Stoga sam bila vrlo znatiželjna oko Eau Poivrée, prvog Twilly flankera.

Ruža u Eau Poivrée (2019.) bacila je novo svjetlo na to kako doživljavam tuberozu u originalnoj Twilly i navela me da razmislim o konceptu i ideji koji stoje iza oba Twilly parfema.

Jedan od mnogih razloga zašto sam slaba na Hermes je različitost ideja koje stoje iza njegovih linija:

Iza Jardins kolekcije je ideja vrta, odnosno “prirode s ljudskom intervencijom”, a ovaj okvir poduprt je stvarnim toponimima i materijalnim motivom vode. Linija “vrtova”  je dijete Jean-Claudea Ellene. Premda je Christine Nagel slijedila ovaj koncept, s Un Jardin Sur la Lagune napravila je zaokret od “duhovnog ozračja vrta” u “fizičku materijalnost vrta” te stvorila prilično različitog, materijalijeg i manje transparentnog člana obitelji.

Iza Merveilles linije stoji drugačiji koncept: ova kolekcija počiva na istraživanju i interpretaciji unikatnog parfemskog akorda, koji predstavlja Merveilles DNA. Za razliku od Jardina, pojedinačne parfemske kreacije nadišle su granice grupe: uz drvenu Merveilles, tu je i orijentalni fougere, cvjetna Eau, gurmanska, akvatik… Eau des Merveilles, stup linije s prepoznatiljivom slano-ambergrisnom DNA kreirao je dvojac Nathalie Fiesthauer – Ralf Schweiger, Jean-Claude Ellena razložio je i proširio koncept, a Nagel sa svojom Bleue interpretacijom nastavila je put istraživanja.

Premda postoji mogućnost da Eau Poivrée bude Twilly flanker kako je to, primjerice, Rose Amazone prema  Amazone, Kelly Caleche u odnosu  Caleche, ili, recentnije, Terre d’Hermès Vetyver u odnosu na Terre d’Hermès, zatekla sam se u razmišljanju kako Eau Poivrée predstavlja objelodanjen širi kontekst od onog kakav je predstavljanje flanker para.

Eau Poivrée učinila je vidljivim ono što se nije dalo iščitati samo iz originalne Twilly: 

Postoji odmah jasno prepoznatljiv Twilly-profil, koji nadilazi skup nota u pojedinačnim parfemima. Dapače: Twilly-profil uspijeva izignorirati sve ključne note na kojima je svaki od ova dva parfema izgrađen i unatoč tome biti jasno prepoznatljiv.

Bez obzira na boju ili uzorak, odnosno miris, ideja/koncept/identitet neda se promašiti.

Ideja iza imena parfema – Twilly, Hermesov šal – također je ideja iza koncepta: Obje Twilly više su zasnovane na načinu na koji je oblikovan njihov specifičan identitet, nego na parfemskim notama i teksturi. 

Bez da se zapravo pomiriše, Eau Poivrée se može činiti potpuno različita od prve Twilly:

Eau Poivrée izgrađena je oko ruže, a Twilly oko tuberoze.

Ovdje je papar, tamo je đumbir.

Tu je pačuli, tamo je sandalovina, navodno.

Drugi cvijet, drugi začin, drugačija drvena podloga, normalno je očekivati vrlo različit parfem.

Pa, različit je – ali i nije.

Eau Poivrée je primjer kako pažljiva zamjena svih ključnih igrača u parfemskoj strukturi (začinsko otvaranje, cvjetno srce, drvena baza)može stvoriti parfem s različitim karakterom, a da mirisni identitet ostane nedirnut. Ovo izravno upućuje na koncept iza oba parfema. 

Kao i original, Eau Poivrée se otvara svježim začinima: dok se u Twilly radi o đumbiru, ovdje je riječ o papru u citrusnoj pratnji. Citrusi odlaze brzo, ali paprastost ostaje. Ova paprastost ne miriše mi kao jedan specifičan papar, već više kao mješavina crvenih, crnih i zelenih zrnaca: malo škaklja i pecka, ali je istovremeno i svježe aromatična, blago slatkasta i drvenasta.

Na samom početku drydowna pojavljuje se i vrlo jasan voćni sloj, koji kao da će skrenuti razvoj parfema u cvjetno-voćnom smjeru, no to se ne događa, već je, kao i kod izvorne Twilly, ova sugestija zavaravajuća te parfem ne zalazi u područje općih cvjetno-voćnih parfema.

U usporedbi s originalnom Twilly, ukupan dojam začinskog otvaranja je manje vrckav i veseo, ali time zapravo i prikladan kao uvod u parfem čiji sam karakter doživjela kao znatno smireniji i nešto ozbiljniji.

Zaokret koji je Nagel napravila s ružom zapravo me najviše zaokupio:

Moj dojam je da je ruža odrezana na vrhu punog cvata i ljepote, a onda posušena.

Latice su jasno prepoznatljive, ali ruža miriše kao otuđena od svježe životnosti.

Značajna količina suhe ružine pudrastosti spriječila me da o ovoj ruži razmišljam kao mladoj, svježoj i dišućoj ruži i premda je izbjegla zamku poistovjećivanja s “pudrastom ružom” svjedno sam dobila dojam da je ruža u Eau Poivrée nekako odvojena od vremena (pa i mladosti) poput neke zauvijek-mlade ruže koja je prestala cvasti, ali čuva cvat. 

To što je Nagel  napravila ruži u Eau Poivrée zapravo odgovara onome što je napravila tuberozi u Twilly:

Cvijet u srcu obje kreacije čini se izmijenjen upravo u onome dijelu koji najizraženije mirisno povezujemo s njegovom karakterističnom prirodnom zavodljivošću.

Premda je tuberoza u Twilly zaigrana i vrckava, karnalni i indolični dijelovi njezinog karaktera su izrezani.

Ruža u Eau Poivrée ima oblik i baršunastost rascvalih latica, ali bez volumena punog cvata i njegove zavodljive životnosti.

Iz “Twilly-koncepta” nježno je, ali vrlo temeljito izrezana prirodna zavodljivost cvijeta.

Tuberoza i ruža su prekrojene na istu, zadanu dimenziju da bi postale “Twilly” i uskraćena im je svaka mogućnost da u skladu sa svojom prirodom budu zavodljivo-mladenački nestašne. Vrlo odlučno, cvijeće je natjerano da se ponaša pristojno.

Tuberoza je pritom zadržala živahnu iskru.

Ruža nije.

Upravo zbog ove intervencije u srcu parfema Eau Poivrée je karakterom mirnija i miriše nešto zrelije te definitivno ozbiljnije.

Drvena baza uglavnom počiva na pačuliju, a prati ga nedefinirana drvenost, vrlo vjerojatno woody-amber, kojem Christine Nagel počesto iskazuje naklonost.

U odnosu na izvornu Twilly, baza je također i mošusnija.

Radi se o temeljito očišćenom, praktički dezinficiranom pačuliju – savršenom pačuli-mladoženji za pristojno odgojenu ružu. Brak uopće nije iznenađenje: očekuje se da se dobre ruže udaju za čisti pačuli, i da mošus bude bijeli veo.

Naravno, priče o ružama, pačuliju i mošusu mogu biti manje prikladne, ali vrlo očito ne u Twilly konceptu.

Ovo je Hermès.

Hermès je uvijek pametno tradicionalan, a katkada je ravnoteža između tradicionalnog i modernog iznimna, elegantna i opuštena.

No, ne u Eau Poivrée.

Blago žalim što je iščezla nevino-šarmantna zaigranost naznačena u Twilly izgrađenoj oko tuberoze, ili što nije nadomještena nekim drugim oblikom životnosti. Dok je izvorna Twilly šarmantno uspijevala ostvariti ravnotežu između tradicionalnog i modernog, čini mi se da je Eau Poivrée zaglavila u limbu između jednoj i drugog.

Suprotno naznačenom u opisu, ova ruža nije hrabra.

Premda nisam među onima koji mogu znati očekuje li se pridruživanje novog člana  Twilly-konceptu, zahvaljujući vrckavo-šarmantnoj, slobodnijoj, ali pristojnoj Twilly tuberozi  i smirenijoj te nešto zrelijoj ruži u Eau Poivrée, ne mogu si pomoći a da ne mislim da ima još puno cvijeća koje se dade fino prekrojiti da predstavlja istu ideju.

Bez obzira na sve, oba parfema potpuno koherentno pripadaju Hermesovoj paleti: pristup cvijeću, onako kako ga je definirala Christine Nagel u Twilly rezultirao je dobro napravljenim parfemima.

Pa da ponovim: slaba sam na Hermes. Cijenim oboje – i Twilly koncept i način na koji je realiziran.

A što se tiče ideje koja stoji iza Twilly-cvijeća, ipak se malo pitam je li ona uistinu izraz mlade, samosvjesne, hrabre i zaigrane induvidualnosti?

Pitanje je retoričko.