“… Ova chic perverzija naginje prema mirisnom libertarijanstvu, jer libertarijanski pogled nastoji pomaknuti graniceonoga što se može uživati,ali još više onoga što se može misliti. Uključujući i u pitanjima parfumerstva.”
Grain de Musc, u recenziji Secretions Magnifiques
o parfemskom SM-u, i o prirodi svih parfema
Pa da ponovim i ja: Parfem je mrtav – živio parfem!
A u vezi sa Secretions Magnifique, koji je za Etat Libre d’Orange kreirao Antoine Lie – gore je… I bolje je.
U odnosu na ono kako je Secretions Magnifiqies doživjela Seka, ja nisam odregirala toliko jezivo.
No, moja reakcija svejedno je bila snažna.
Vrlo.
Evo kako je sestra opisala svoj prvi dojam – ja sam s druge strane slušalice šutjela i pisala njene dojmove od-riječi-do-riječi:
“Ne radi se o tome kako on miriši. Očekivala sam gore: uopće nije stvar tog što su opisivali – sekrecije: slinu, krv, spermu. On ima nešto iskonski duhovno ozopačeno, nešto snažnije od tjelesne perverzije, jer te ne dodiruju ti fiziološki poznati mirisi… nego to drugo.
Ovo je kao ono kad čuješ za neki jeziv seksualni, predatorski zločin, a onda shvatiš da je osoba koja ga je počinila – ne, zapravo, koja ga je k-o-n-t-i-n-u-i-r-a-n-o činila – živjela vrata nasuprot tebe i bila ti skroz ok.”
Prije nego što sam sama pomirisala Secretions Magnifiques, uspjela sam okvirno shvatiti na što misli, kamo vodi njena poanta i što ju je zapravo potreslo, jer su u suštini na sličan način odreagirale i blogerice (redom žene) čijim prvim dojmovima i detaljnim procjenama inače u pravilu vjerujem.
Olfactoria Travel i Perfume Shrine. opisale su prvi susret sa Secretions Magnifiques u suštini slično, dovodeći svoje iskustvo u vezu s hororom i mjestima na kojima ne žele biti, nikada i nikako.
Također, nijanse sekinog glasa i svega što se krije pod tonom kojim mi je simultano u riječi pretvarala prve mirisne dojmove poznajem gotovo kao svoje, stoga ne postoji mogućnost da kažem kako sam bila i emotivno nepripremljena.
Pa evo kako je išlo:
Očekivala sam užas i bila spremna, jer sam čitala, a i gledala reakcije.
U nešto više od prve minute otvaranja parfem doista zavara:
Secrtetions Magnifiques uvodno se predstavi kao svjež, čist iris, ozoničan i bistar, kristalan i transparentan, ne muški, nego gotovo aseksualan.
Opustila sam se, spustila svoj parfemski gard, malo već krećući u smjeru razmišljanja o tome kako mi je stvarno već dosta nabrijanih parfemskih priča i gdje je granica podložnosti hypu i sugestiji. Također, krenula sam se pitati što li je bilo sestri. Dok sam se bavila time i njuškala uistinu svjež, ugodan i potpuno neproblematičan miris, u njega se na prepad uvukao miris sperme i krvi. Secretions Magnifiques me samo zgrabio.
Ledeno.
Otvoreno, privlačno, svježe lice mirisa koji priziva asocijacije čistog, mladog, neiskvarenog i potpuno sagledivog – svega čemu u pravilu pristupamo bez posebnih obrambenih mehanizama i svega zbog čega sam ja, nakon nešto više od prve minute testiranja krenula spuštati svoje mirisne obrambene mehanizme – odjednom se okrene u svoju suprotnost.
Miris se izokrene, izopači.
Gotovo istovremeno s osjetom da iz dubine svježeg, zračnog, transparentnog, kristalnog, ozoničnog prodire posve drugo – nešto jezivo sirovo i ledeno – prepoznala sam miris krvi i sperme. I nečeg doista bolesnog. Nemam pojma kako je to napravljeno, jer da se radi samo o mirisu sperme i krvi ne vjerujem da bih odreagirala tako.
I da, adrenalin koji navode u notama je tu – ali je bio moj.
Pomislila sam: ja sam žrtva.
Oprez, jeza, podizanje obrambenih mehanizama, uključivanje mozga na najjače – to su bile moje emotivne reakcije na Secretions Magnifiques.
Ali: osjetila sam i navalu sline u usta.
U tom trenutku doista sam udaljila papirić od sebe i pomislila: ovo je bolesno.
Dosta.
Pristala sam na to, znajući što me bi me moglo čekati u parfemu.
Ali ipak.
Iznenadio me, i zgrabio me.
Uza svo predznanje i pripremu – nakon što me zgrabio, osjetila sam oprez i jezu, posve istovremeno svjesna da se radi samo o kapljici parfema na mojoj ruci.
Kao nakon prvog dojma u Putain des Palaces, i ovaj puta sam pomislila:
Ovaj ELDO je f-e-n-o-m-e-n-a-l-a-n. Samo što se ovaj puta nisam smijala. Uopće.
Veličanstvene sekrecije ne mogu se promašiti, zamijeniti ili krivo interpretirati, baš kao što se u Putain des Palaces ne može krivo interpretirati “zdjelica tople kaše”.
Ako znaš.
No, čak i da ne poznajemo spolne sekrecije, svi smo se bar jednom susreli s metalnim, slanim mirisom krvi.
Kasnije sam razmišljala o tome zašto Putain des Palaces i Secretions Magnifiques – dva parfema koja doista dijele i idejnu i konceptualnu, pa i kompozicijsku sličnost te isporučuju istu vrstu provokacije – jedan na muškom, a drugi na ženskom polu biološke seksualnosti, doživljavam t o l i k o različito:
Kada sam, također nakon 30-ak sekundi Putain des Palaces, kroz miris kozmetike, ruža i pudera, prvi puta nanjušila eksplicitan miris ženske seksualnosti – prvo sam se zacrvenjela, a onda doslovno prasnula u smijeh, misleći kao je to fenomenalno.
Kada mi se isto krenulo događati i s Secretions Magnifiques, no nije mi palo na pamet da se smijem.
Više sam se primirila i oprezno njuškala, iako sam bez trunke dvojbe znala točno što njušim.
Miris pomiješanih veličanstvenih sekrecija nije me skandalizirao, revoltirao, niti ništa blizu tome… ali, svejedno – uopće mi nije bilo smiješno i posve jasno sam osjetila neku vrstu životnjskog opreza.
Odbijam vjerovati da me na prvu nakon susreta s Putain des Palaces pograbio smijeh, a nakon Secretions Magnifiques jeza i oprez samo zašto što sam biološki kodirana na prepoznavanje fizičkih tragova spolne drugosti, odnosno na muške mirisne manifestacije eksplicitne seksualnosti.
Možda je i to.
Sigurno je tako, dijelom, ali ne – samo.
Iako konceptualno i kompozicijski srodan s Putain des Palaces (i ovdje se radi o isprepletenosti dva parfema: jednog kulturno kodiranog i drugog biološki i seksualno kodiranog), Secretions Magnifiques je otišao u drugom smjeru:
Putain des Palaces je u cjelini topao, slatkast, kremast i – subverzivan.
Secretions Magnifiques je u cjelini ne hladan nego – leden , slankast, sirov i – agresivan.
U oba parfema eksplicitan fiziološki, seksualni akord okida reakciju, ali oni ciljaju na suprotno: Putain des Palaces cilja na na um, odnosno utvrđeni set kulturno-svjetonazorskih vrijednosti po principu da tijelo prepoznaje, um je taj koji se, eventualno, brani, propituje, problematizira ili osuđuje.
Secretions Magnifiques je napad na tijelo – um prepoznaje i krv i spermu, uopće nema dvojbe i zna da se radi o parfemu i iluziji stvarnog (i da, može također krenuti istim putem kao u Putain des Palaces pa propitivati setove svjetonaorskih vrijednosti) – ali je ovdje tijelo to koje se brani.
Instinktivno.
Stoga sam krenula razmišljati u tom smjeru:
Rijetko tko više zapravo dolazi u priliku pomirisati Secretions Magnifiques bez da točno zna (ili misli da zna) što će ga dočekati – adrenalin, krv, sperma, slina.
No, unatoč tome, reakcija ne izostaje.
Kao ženu me, doista, niti jedna od u parfemu prisutnih veličanstvenih sekrecija ne bi trebala užasnuti: nisam cvjetić iz ELDO-ve priče “Don’t get me wrong, baby, I don’t” , a kao žena se, mimo izvanrednih i stresnih siutuacija prilikom ozlijeda, itekako već godinama jednom mjesečno susrećem s metalnim mirisnom obilne količine krvi.
Sasvim sigurno mi parfem koji samo vjerno posreduje miris obje veličanstvene sekrecije ne bi trebao probuditi oprez i jezu.
Ali je.
Nadalje, da se radi samo o smradu – na Beaufortov 1805 Tonnerre reagirala bih snažnije i gore, budući da taj parfem uopće nisam uspjela percipirati kao ikako nosiv, jer 1805 Tonnerre definitivno baš smrdi.
Secretions Magnifiques i 1805 Tonnerre radikalno propituju klasičnu parfemsku estetiku ugodnog i lijepog te nedvojbeno pripadaju području parfemskog naturalizma, a jednim dijelom im je zajednički i način na koji to čine: oba parfema su agresivna i u oba parfema jasno sam nanjušila krv – fizičku manifestaciju ranjavanja, boli, stradanja, pogibelji.
Iako znam da miris krvi djeluje kao olfaktivni alarm i pali instinktivne sirene za uzbunu koje smo biološki uvjetovani poslušati te se fizički zaštititi ili pobjeći, Beaufortova kreacija nije mi uzrokovala ledene trnce niz kičmu i strah, samo krajnju mirisnu neugodu o kojoj sam, gotovo odmah mogla započeti posve mirno i analitički razmišljati.
Dakle – nije niti to.
Ne radi se o stupnju smrada, niti o tome kako što smrdi, odnosno na što smrdi. Radi se o karakteru parfema.
1805 Tonnere nije dvostruko kodiran, odnosno nije izgrađen na dvojnosti koja mirisno zavodi i stvara početnu iluziju da je “sve ok”: on samo miriše grozno, odnosno smrdi i zapravo nije nosiv (ok, svaka čast ako ga nosite i ne, ne bih imala problem popiti s vama kavu).
Nasuprot tome, Secretions Magnifiques ne smrdi toliko, ali smrdi drugačije – on ne miriše skroz grozno, nego miriše na grozotu (nadam se da uspijevate ubrati razliku) i zapravo jest donekle nosiv parfem.
Secretions Magnifiques miriše na izopačenu dvojnost.
Da se ne mučim znatno lošije objašnjavati kako je ELDO postigao mirisne efekte i kreirao karakter parfema, upućujem na recenzije onih koji o tehničkim pitanjima u ovom parfemu znaju više i koji su to napravili sjajno: Candy Parfume Boy analizira “dvostruko kodiranje”, kakvim se (s drugačijim ciljem i efektom ) ELDO poslužio u Putain des Palaces. a CaFleureBon donosi prikaz na koji način note uspijevaju polučiti tako radikalan efekt.
Kako cijelo vrijeme nastojim odoljeti iskušenju da ime parfema u tekstu svedem na inicijale – SM – sada ću to učiniti:
SM, aha.
Secrtetions Magnifiques je parfemski SM, i to ne na samo na doslovnoj razini, na koju eksplicitno referiraju parfemske note.
Secretions Magnifiques je SM parfem koji je otišao korak dalje, a njime ELDO udovoljava točno onome što sam (uz mnoge prije mene) mislila da tražim, a nisam mogla znati što tražim – kada tražim pomicanje granice.
Za parfemske entuzijaste i istraživače je ideja da ćemo svjedočiti pomicanju parfemske granice u teoriji, a bez prethodnog neposrednog konkretnog iskustva, zavodljiva na neki način gotovo jednako kao ideja o pomicanju seksualne granice za entuzijaste i istraživače na području spolnosti.
Stoga je ELDO ne samo meni, nego i Seki, i spomenutim blogericama s početka teksta te još masi muških i ženskih iskušavatelja ovog parfema priuštio točno ono što smo tražili, jer u ovom parfemskom smjeru ne ideš slučajno i ne nalijećeš na parfemski SM – ako ne tražiš.
Učinio je to promišljeno, proračunato odvagujući trenutak u parfemu kada i kako napasti, a onda je to učinio jednako oštro, sirovo, brutalno i ledeno koliko miriši seksualno-fiziološki sloj parfema.
Samo zato jer smo znali note i priču, odnosno znali smo da je na stolu i krv, i sperma, i adrenalin, i slina – skup mirisnih asocijacija na brutalnost, bol i seks, mislili smo i da unaprijed znamo u što se upuštamo i što možemo očekivati, i svi smo svjesno, svojevoljno i poprilično samouvjereno i hrabro ušli u ELDO-vu SM parfemsku igru.
I naletjeli smo na predatora.
Zaigrani ELDO “poigrao se” tako da nam pokaže kako to izgleda kad nije igra.
Od tuda jeza. Instinsktivna obrana. Od tuda priča o hororu. I o mjestima na kojima ne želimo biti.
Zaboravila sam da SM zahtijeva da unaprijed znaš safe word, sigurnu riječ, a da istovrsna granica dozvoljenog ne postoji kada se radi o predatoru, i o parfemu.
Kao prava parfemska početnica u pačjoj parfemskoj školi (ili kao prava pravcata žrvta seksualnog zločina u igri koja je smišljena da ne bude samo igra) zaboravila sam na posljednje, a u suštini osnovno:
Za SM – Secretions Magnifiques – nema sigurne riječi, jer je SM – parfem.
Poantu sam shvatila prekasno, kada me SM – Secretions Magnifiques uvukao, zaskočio, natjerao da se bezuspješno pokušam obraniti i kada sam shvatila da nema natrag.
ELDO je stvorio ledeno proračunat parfem-predator koji iz mraka iza granice, na novom parfemskom području, vreba parfemski znatiželjne i naivne te pokazao kako izgleda to što sam mislila da očekujem, a očekivala sam (samo) radikalniju igru, nešto kao Beaufortov 1805 Tonnere, plus spermu i adrenalin.
Secretions Magnifiques je parfem koji je napravljen i kao svjetonazorska, seksualna i estetska provokacija s ciljem da pomakne granicu, ali i kao vrlo ozbiljan parfemski podsjetnik na ono što naivno zaboravljamo, jer je parfemski “lijepo” i parfemski “ugodno” kanon:
Nemogućnost obrane je u srži prirode parfema. S-v-a-k-o-g.
Pri prvom susretu s bilo kojim parfemom, čak i kada mislimo da znamo što možemo očekivati – zapravo ne znamo i ne možemo znati posve, ma koliko čitali, slušali ili mislili da znamo.
Osim što obično, niti kada iskoračimo debelo izvan sigurne zone, pa čak i onda kad ciljamo na radikalno i baš tražimo pomicanje parfemske granice – ne nalijećemo na izopačene predatore.
Ili nismo nalijetali.
Sve dok je kanon ugodno-mirisnog bio snažan, nešto poput parfemske dogme, a podjela na miris/smrad, zdravo/pokvareno bila gotovo sukladna sa socijalnim i etičkim podjelama koje se, ne slučajno, koriste gotovo istim epitetima kada naglašavaju razliku između dopuštenog/prikladnog i onog drugog, nije postojala mogućnost nalijetanja na mirisnog predatora.
ELDO je na radikalan i iznimno vjeran način oprimjerio što se događa kada granica – bilo koja granica – nestane ili bude pomaknuta neočekivano daleko i kada se isprepletu miris i smrad.
Uklanjanje granice i tradicionalnog kanona koji je iznjedrila estetika lijepog, a koji u parfumerstvu, zbog same prirode parfema i onoga kako oni djeluju na nas, doista i na vrlo osobnoj, tjelesnoj razini funkcionira kao zaštitni mehanizam, usporedivo je (premda samo sa simuliranim mirisnim posljedicama) uklanjanju “sigurne riječi”, također tjelesno zaštitnog mehanizma, iz SM igre.
Ostaje samo prepuštanje prirodi. Mirisnoj, ili ljudskoj.
Pri prvom susretu s bilo kojim parfemom nema šanse da znaš što te čeka.
Posljedično, nalijetanje na miris koji smišljeno na prvu nastupa čisto i zdravo a u dubini kojoj ne možeš pobjeći krije pokvareni smrad, iz područja hipotetskog s one strane granice prešlo je u područje stvarnog.
Zato mi, na prvu, nije palo na pamet da se nasmijem.
Sjajno. Radikalno. Poučno.
Stvoriti predatora skrivenog pod krinkom pomicanja granica u parfemskoj igri, a onda pomoću izopačenog karaktera parfema podsjetiti na prirodu svih parfema, a da izopačeni primjerak ujedno ostane parfem i bude nosiv (a da nije nosiv, ne bi bio toliko jeziv, nego samo smrdljiv i, posljedično, izignoriran i zaboravljen) – to je radikalna umjetnost!
Bravo, ELDO!
Parfem je mrtav – živio parfem!
I da: i ovaj je f-e-n-o-m-e-n-a-l-a-n.
