Dejan Levačić / Levy Perfumes – zabranjeni parfemi

Krajem rujna zaključio se jedan dio “Hrvatske parfemske priče”. Nadajući se da ću na temelju objavljenih izvora pronaći i recenzirati hrvatske parfeme, proljetos sam objavila uvodni tekst u kojem sam navela i obrazložila kriterije koje treba zadovoljavati parfem kako bi bio smatran hrvatskim.

Na temelju brojnih novinskih natpisa o Dejanu Levačiću i njegovom brendu Levy Perfumes, nadala sam se lijepoj parfemskoj priči. Također, tekstovima i recenzijama pisanima za parfemoljupce željela sam dati svoj vlastiti doprinos razvoju hrvatskog parfumerstva, jer su upravo tekstovi o parfemima Dejana Levačića u meni izazvali najviše parfemskog entuzijazma.

Nažalost, priča o parfemima Dejana Levačića pokazala se  svakakvom, samo ne parfemski transparentnom, zakonitom i lijepom.

Svi on-line izvori Levy Perfumes (web stranice i službena Facebook stranica) trenutno su ugašeni, a 10 parfema o kojima sam pisala jer mi ih je Dejan Levačić kao kupcu poslao na kućnu adresu zabranila je sanitarna inspekcija.

Radi se o sljedećim parfemima:

Urtica (parfem od koprive s patentom koji nema veze sa zdravstvenom ispravnošću i neštetnosti parfema), Urtica Black, Canabo, M (Mak), Vanesa, Honeytale (Med), Gold (parfem iz Guinnessove knjige rekorda), Gold 2, Bučino i Crveni Božur (Katruža).

Kako sam opisala u prikazu kupnje parfema Dejana Levačića (link), informacija o postojanju male autentične proizvodnje koja bi eventualno mogla zadovoljavati kriterije artisana došla je do mene putem afirmativnog članka objavljenog na portalu Jutarnjeg lista: Kako mirišu hrvatski gradovi: Čakovec ima note božura, Plitvice po orhideji, a naš poznati parfumer koprive je koristio za bazu mirisa Koprivnice.

Iza zabranjenih parfema i parfemskih aktivnosti Dejana Levačića ostao je u internetskom prostoru niz intervjua i članaka, od kojih se neki nalaze na službenim portalima državnih i s njima povezanih tijela, poput Službe za poslove župana Međimurske županije te na portalima najčitanijih nacionalnih novina.

U kontaktima s Dejanom Levačićem, koje sam isprva imala kao kupac parfema (pri čemu je Dejan Levačić znao moje osobne podatke, ali ne i da vodim autorski i nezavisan blog o parfemima), a potom i kao blogerica, početno sam vjerovala u priču koju mi je predstavio, jer su ju uz medije potvrđivali i članci u nizu službenih izvora.

No, u opetovanim kontaktima tijekom kojih je Dejan Levačić odbijao pružiti odgovore i objašnjenja na koja kao potrošač imam pravo, uvjerljivost priče se naglo i neočekivano započela topiti.

Cijelu istragu pokrenula sam zapravo tražeći uvjerljiv odgovor na tri jednostavna pitanja, koja će logično postaviti svatko tko zna nešto o parfemima pa je logično i da ih postavi i autorica bloga o parfemima:

1. Otkud u parfemu koji je napravljen isključivo od “domaćih” sirovina –  šafran?

2. Otkud  u “prirodnom” i “domaćem” parfemu čija je formula patentirana – “p-r-i-r-o-d-n-a” sandalovina, kada je u opisu patenta nema?

3. Mogu li vidjeti sastav / popis sastojaka parfema koje sam testirala, koji je sastavni dio deklaracije?

Kako nisam uspjela dobiti odgovor niti na jedno od ova tri pitanja, odlučila sam detaljno istražiti što se krije iza parfemske priče i u parfemima Dejana Levačića.

Nakon detaljne pretrage javno dostupnih službenih baza podataka i dokumenata postala sam i uznemirena i zabrinuta.

Prema onome što sam pronašla, ispalo je da iza samoukog parfumera koji navodno u Čakovcu proizvodi male serije od stotinjak bočica ručno rađenog parfema zapravo je stajala Levi Inc Ltd, Levačićeva tvrtka osnovana online u Velikoj Britaniji za 1 britansku funtu, bez zaposlenika i opreme, a koja nije bila uopće registrirana za proizvodnju parfema (NKD 20.42), već za specijalizirane dizajnerske djelatnosti (NKD 74.10), koje uopće nemaju veze s parfemima.

Londonsko trgovačko društvo Levy Inc Ltd. nije se spominjalo niti u jednom članku, kao niti na Levačićevim stranicama, jer je Dejan Levačić svoje parfeme, osim kao  “prirodne”, prikazivao i reklamirao kao male i kao hrvatske.

Nakon što sam početkom kolovoza 2019. kada sam javno upozorila na oprez s parfemima ovog čakovečkog parfumra, Dejan Levačić pokušao je prevariti članove Facebook grupe “Ljubitelji parfema Hrvatska” predočavanjem evidentno neusklađene deklaracije i neistinitog objašnjenja.

Zbog toga sam se za pomoć i podršku obratila Državnom inspektoratu – sanitarnoj inspekciji, koja provodi nadzor nad kozmetičkim proizvodima na tržištu.

Pod punim imenom i prezimenom te sa skupom pripadajućih osobnih podataka, ali i kao autorica bloga Mirisna, od Državnog inspektorata zatražila sam provjeru usklađenosti s propisima RH/EU, odnosno dokaz da su opsežno promovirani parfemi sigurni za korištenje.

Također, zatražila sam provjeru sjedišta proizvođača i ime poslovnog subjekta/odgovorne osobe, jer je moja istraga pokazala kako se uopće ne radi o maloj hrvatskoj proizvodnji.

Prijavi sam priložila i niz linkova na objavljene službene i promotivne tekstove o Dejanu Levačiću, kao i linkove na novinske članake koji dokazuju način i opseg poslovanja Dejana Levačića i njegovog brenda, a koji čine zahtjev za provjerom utemeljenim.

Čekajući rezlutate službenog nazora, bez kojih nisam željela objaviti ovaj tekst, prethodno objavljene tekstove dodatno sam opremila jasno istaknutim napomenama.

Također, objavila sam i općenit tekst o važnosti parfemske deklaracije “Što nas štiti dok mirišemo divno?” (link). 

U tom sam tekstu na pristupačan i lako razumljiv način te uz linkove na same propise pojasnila propise RH/EU koji se odnose na proizvodnju i prodaju parfema, a važni su zbog zaštite ljudskog zdravlja.

Niti mjesec dana kasnije dobila sam potvrdu sumnji: odlukom Sanitarne inspekcije svi “parfemi” / alkoholne otopine nepoznatog sastava na hrvatskom tržištu su zabranjeni, dok ih odgovorna osoba ne uskladi s EU Uredbom br. 1223/2009, koju sam pojasnila u gore spomenutom tekstu.

Također, Sanitarna inspekcija je proširila istragu te dio prijave Mirisne police proslijedila Tržišnoj inspekciji, od koje je stigla službena potvrda da se ne radi o hrvatskoj proizvodnji, već da Dejan Levačić posluje preko firme/trgovačkog društva u Velikoj Britaniji, koje je registrirano na istoj londonskoj adresi kao i trgovačko društvo Tomislava Vrbanca, vlasnika brenda Hrvatska Parfemska Kuća.

Inspekcija je također utvrdila da se britanska firma bez zaposlenika, a kojoj je Dejan Levačić vlasnik, bavila prodajom parfema “na veliko” te da je i u takvom međunarodnom poslovanju / uvozu parfema u Hrvatsku Dejan Levačić kršio propise:

U tijeku parfemske istrage jesu li proizvodi koji su oglašavani i prodavani dokazano neštetni, točno kad je priča iz lokalnog i parfemskog okrilja otišla u ruke onih koji provode nadzor, Dejan Levačić je  u Londonu pokrenuo postupak likvidacije trgovačkog društva koje je stajalo iza njegove neregistrirane parfemske djelatnosti:

Zahtjev za likvidaciju Levačić je podnio 4.9.2019., a Levy Ltd Inc likvidirana je 4.12.2019.

Kako god, iz priče o – koliko je Mirisna polica uspjela dokazati – 10 zabranjenih parfema, izdvojila bih priče iza tri parfema, jer osim što su me zabrinule i šokirale pokazuju i kako je sve uspjelo otići toliko daleko:

Zabranjen Gold – parfem iz Guinnessove knjige rekroda

Parfemsko pitanje – otkud “hrvatski” šafran?

Jedan od Levačićevih zabranjenih parfema – a svakako proizvodno najskuplji – držao je 2019. Guinnessov rekord za naveći parfem na svijetu. Evo opisa samog rekorda:

Vjerujem da će opisani Levačićev parfem dulje vremena zadržati neslužbeni status najvećeg zabranjenog parfema na svijetu, na sramotu mojoj voljenoj domovini, malom prelijepom Čakovcu koji je u njegovom opisu spomenut, a dijelom zahvaljujući  Međimurskoj županiji, koja je poduprla cijeli Levačićev poduhvat.

Evo zašto:

Sam službeni portal Međimurske županije izvještava da je zabranjeni parfem napravljen u suradnji s Turističkom zajednicom Međimurja, koja se financira iz proračuna, ali i iz EU projekata, a da je vrijednost bočice 10 milijuna kuna, odnosno 1,3 milijuna eura:

Mirisna  je parfemski blog, stoga se uopće se ne bih bavila cijenom parfema i ukupnim političko-promotivno-finacijskim aranžmanom između građanina Hrvatske koji, kako je utvrđeno, niti na području RH, a niti na području EU nije imao prijavljenu djelatnost proizvodnje parfema i Međimurske županije da parfem nepoznatog sastava nije nezakonito stavljen na tržište te da ga Dejan Levačić nije dostavio poštom k meni doma na testiranje, kada sam mu se predstavila kao kupac.

Međutim, ovaj parfemski blog je posvećen građanima-parfemoljupcima i kupcima iz čijih redova i sama dolazim. Držim da je itekako bitno što nitko od javnih službenika i dužnosnika Međimurske županije i/ili Turističke zajednice Međimurja nije provjerio ono do čega sam sama došla u nekoliko klikova.

Također, zbog načina na koji su  županije uključene u zdravstvenu zaštitu na svojim područjima, porazno je da nitko od investitora nije zatražio dokaz o analizama parfema, koje se provode u certificiranim laboratorijima  i koje bi potvrdile da je parfem neštetan po zdravlje onih koji ga koriste.

Budući da je riječ o milijunskom poduzetničkom i promotivnom pothvatu, radi se o otprilike 1% ili stotom dijelu vrijednosti investicije (oko 10-ak tisuća kuna).

No, eto – nije, ili nisu:

Kao autorica Mirisne, o nalazima i zabrani Levačićevih parfema neformalno sam, putem Facebooka, obavijestila i službenu stranicu Međimurske županije i službenu stranicu portala Emeđimurje, koji je bio dugotrajno i snažno angažirano u poslovnoj promociji Levy Perfumes.

Od Međimurske županije nisam dobila nikakav odgovor, a od Emeđimurja sam u kratkom razgovoru dobila informaciju kako im je sve podatke koje su objavljivali bez provjera, a koje su potom prenosili državni mediji, dostavljao Dejan Levačić.

Zabranjena Urtica – “prirodni” parfem s patentom

Parfemsko pitanje: otkud parfemu čija je formula patentirana “p-r-i-r-o-d-n-a” sandalovina, kada je u opisu patenta nema?

S drugim zabranjenim parfemom, u čijem je opisu parfemskih nota bila navedena “sandalovina” te je bio široko reklamiran kao “prirodan”, a čak je imao i zasebnu web stranicu, Dejan Levačić je također pokušao ući u Guinnessovu knjigu rekorda.

Stoga je taj parfem na lokalnom Renesansnom festivalu u Koprivnici u jednom danu organizirano i poticano testiralo preko 1500 običnih, malih ljudi, što me doslovno šokiralo i smrznulo  na najdubljoj osobnoj i civilizacijskoj razini:

Naime, činjenica da je 1500 neinformiranih ljudi navedeno na testiranje “prirodnog” i “domaćeg” parfema za koji se ispostavilo da  nije testiran i nije dokazano neštetan te se ne zna što sve zapravo sadrži, opako me podsjeća na izopačen društveni eksperiment testiranja neštetnosti na ljudima, in vivo.

Inače,u RH i EU je testiranje kozmetičkih proizvoda i na životinjicama zabranjeno.

“Prirodnu” Uricu je Levačić prodavao pomoću reklame kako se radi o patentiranoj formuli, koja je i službeno objavljena.

Međutim, u patentu formule Urtice (koji je Levačić obnavljao 2018., 2019. i 2020.) se, uz druge sintetske sastojke, navodio i HICC /Lyral, koji je štetan po ljudsko zdravlje pa je od 2017. godine zabranjen u kozmetičkim proizvodima koji dolaze na tržište EU.

Testiranje sada zabranjenog parfema javno je oglašavala i promovirala Turistička zajednica Koprivnice, pozivajući građane da pri posjeti Renesansnom festivalu sudjeluju u osvajanju još jednoj Levačićevog Guinessa:

Ne znam koliko bi od tih 1512 ljudi kojima je uskraćena zakonom propisana mogućnost da budu informirani o onome što nanose na svoju kožu i kojima su, umjesto toga, službeno prezentirane neistinite informacije prihvatilo preuzeti ulogu pokusnih kunića da iza Dejana Levačića nije opet stajao autoritet i kredibilitet Turističke zajednice Koprivnice te da iza sebe već nije imao tucet intervjua i gostovanja u medijima.

Na podatak o 1512 osoba nisam mogla okrenuti glavu i, nažalost, moje najgore sumnje koje su započele parfemskim pitanjem: “Otkud sandalovina?”  pokazale su se opravdane:

Nije se radilo o “parfemskoj bajci”, kako je događaj opisala Turistička zajednica Koprivnice.

Radi se o parfemskom hororu.

Zabranjen Med – parfem promoviran u Europskom parlamentu

Parfemsko pitanje – gdje je popis sastojaka parfema?

Priča oko trećeg zabranjenog parfema me ne šokira kao prethodna, ali me kao građanku Hrvatske i EU posramljuje:

Dejan Levačić uspio je dobiti i podršku pojedinih hrvatskih europarlamentaraca, i to nigdje drugdje nego u Bruxeillesu, in situ, upravo tamo gdje se donose svi propisi koje je Dejan Levačić kršio:

U Europskom parlamentu.

Nevjerojatno:

Osobno mi se čini logično da se, poput mene, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu oslanjala na niz službenih izvora koji su upućivali na povjerenje raznih državnih institucija prema Dejanu Levačiću, članu hrvatske delegacije koja je promovirala hrvatsko gospodarstvo iako nije hrvatski gospodarstvenik te da je parfem od navodno hrvatskog meda bio kukavičje jaje čovjeka čije djelovanje pokazuje specifičan oblik tumačenja i etike i domoljublja.

Ipak, Dejan Levačić stigao je i do Europskog parlamenta.

Kao vlasnik trgovačkog društva u Velikoj Britaniji, promovirajući “hrvatski parfem” nastao u neregistriranoj djelatnosti.

U službenoj delegaciji zemlje kojoj ne plaća porez i čije propise krši.

Zbog promocije parfema koji nisu usklađeni s propisima koje je upravo taj parlament donio, a Hrvatska prihvatila i implementirala.

Da postoji “top lista parfemskih nadrealista” teško da bi ovo poglavlje hrvatske parfemske priče išta nadmašilo, ali kako u to ne mogu biti sigurna, zaključit ću time da se nadam da ovo ništa neće nadmašiti.