Perfume Lover / Denyse Beaulieu, 2012.

Nedavno se mojoj biblioteci knjiga pridružila odavno planirana i željena dopuna: Perfume Lover, esejističko-autobiografska pripovijest Denyse Beaulieu o nastanku jednog od meni najdražih Duchaufourovih parfema, L’Artisanovog Seville A L’Aube. 

Nabavila sam ju jer autorica – inače i sjajna blogerica kojoj vjerujem i godinama ju pratim – Grain de Musc – prenosi istinitu priču o kojoj svaki perfume lover može samo sanjati:
Sastanak u kojem je jednom od najvećih i definitivno najdarovitijih  parfemskih noseva današnjice, Bertrandu Duchaufouru, prepričala ljubavnički susret s lokalnim mladićem tijekom Velikog tjedna u Sevilli iznjedrila je parfem nazvan “Seville u zoru”, a Denyse Beaulieu je, posredujući Duchaufouru svoja mirisna i tjelesna sjećanja, sudjelovala u cijelom procesu njegova stvaranja.

Perfume Lover je objavljen 2012. godine, gotovo istovrememo s predstavljanjem Seville A L’Aube, a kako su se promocije uzajamno podržavale,  recepcija i kritika – fascinirane sinergijskim spojem Duchaufoura i Beaulieu, kakav  se prethodno nikada nije zbio – uglavnom su se bavile upravo povezanošću knjige i parfema. Na planu recepcije sve do danas Perfume Lover i Seville A L’Aube čine “dvojac” kraj kojeg je malo ili nimalo mjesta za analizu ostalog što knjiga nudi.

Zbog svega ovog je i posve logično da sam mislila kako se knjiga bavi samo ili uglavnom kreativnim i tehničkim elementima procesa stvaranja parfema tako što posreduje svjedočanstvo iz prve ruke te osobnim životom gđe Beaulieu –  i sve to jest tako, ali nije samo i nije uglavnom.

Unutar ovako postavljenog pripovjednog okvira, Denyse Beaulieu ponudila je znatno više, dublje i šire.

Sve dok mi se knjiga nije našla u rukama, nisam bila svjesna širine konteksta u koji je i moguće i potrebno staviti Perfume Lover, i planirala sam ju prikazati nekako usporedno ili paralelno s recenzijom Seville A L’Aube.

Iako uopće nije isključeno da će u konačnici i biti tako, kvalitetno i pametno pisani, lako čitljivi i pronicljivi osvrti na niz društvenih, povijesnih, filozofskih, socioloških, kulturnih pitanja i fenomena vezanih uz parfeme, njihovu povijest i njihovu sadašnjicu, kao i britki, koncizni i nadasve točni uvidi u to kako funkcionira parfemska industrija, odnosno sve ono o čemu gotovo nema riječi u većini prikaza ove knjige, natjerali su me da se ipak odlučim spojlati dijelove knjige nešto ranije i neovisno o glavnoj temi – nastanku Seville A L’Aube.

Dakle – spoiler alert!

Zbog toga što mi se čini da svatko kome je  ljubav prema parfemima nabujala preko granica mirisanja i posjedovanja bočica, razmišlja o temama kojima se Perfume Lover usporedno s glavnom pričom bavi, ali i zato što se svi mi, ako i ne čitamo, živeći s parfemima intuitivno ili barem usput osvrćemo na pitanja iz ove knjige, odlučila sam prevesti i spojlati kraće dijelove koje smatram korisnima svakom profilu “perfume lovera”.

Ruku na srce, teško da će Perfume Lover biti preveden  na hrvatski, srpski ili bilo koji od uzajamno razumljivih jezika te ih tako učiniti dostupnijima onima koji ne čitaju engleski, ili im je knjiga teže nabavljiva.

Ovdje sam prevela ne više od dvije kartice petog poglavlja (str. 38 / 39 Harper-Collinsovog prvog britanskog izdanja iz 2012.) u kojem Beaulieu sažeto prikazuje način nastanka većine designers parfema i zašto, posljedično, većina njih miriše slično.

Kratak osvrt na način na koji nastaje veći dio dizajnerskih parfema pruža sjajan uvid u načine funkcioniranja parfemske industrije, a ako o tome i ne razmišljamo, itekako to osjećamo suočeni s bočicama koje se nude u standardnim postavama parfumerija.

Pa evo što Denyse Beaulieu piše:

Zato jer je sustav postavljen tako, fini mirisi (u izvorniku: “fine fragrances”, misli se na parfeme, u odnosu na “funkcionalne mirise” za kozmetiku i sredstva za čišćenje, koje iz više-manje istih sirovina kreiraju isti parfumeri pri velikim kompanijama / laboratorijima, tipa IFF ili Givaudan) ne dobivaju nužno puno više prostora.

Ide otprilike ovako:

Klijent, obično dizajnerski brend, želi plasirati novi miris. Marketinški tim brenda smisli ime, bočicu i koncept za kampanju prije nego što se itko sjeti da nešto zapravo treba ići u tu bočicu. Izradi se kratka specifikacija stila, ciljanog tržišta te ukupnog troška proizvoda i preda nekoliko uzajamno konkurentnih laboratorija. Pri njima zaposleni parfumeri zatim trebaju smisliti prijedlog ponude, obično unutar nekoliko tjedana. Proračun rijetko ide preko 60 do 80 eura po kilogramu ulja (spoju aromatičnih materijala kojoj će se kasnije dodati alkohol). Usput, za usporedbu, cijena kilograma za niche parfeme može probiti 400 ili 600 eura, ali ono što na kraju završava u drogerijama i parfumerijama vrijedi obično manje od 10 eura.

Laboratoriji prezentiraju ponude koje su izradili prema specifikacijama.  Klijent izabere jednu. Parfumer se vraća natrag u laboratorij da bi ju prilagodio; nekad u tome sudjeluje nekoliko timova kako bi se ubrzao proces.

Ako se radi o velikom projektu, proizvod se testira na ciljanoj skupini potrošača, nakon čega se dodatno mijenja, često sve dokle posljednja originalna molekula nije izbijena iz formule. Ako prodaja ne uspije, mogla bi biti i dodatno izmijenjena.

Sistem se jedva vodi za kreativnošću. Kako bi osvojili pravo na realizaciju specifikacije, parfumeri uče raditi kompozicije koje će se na testiranjima pokazati dobrima: konačno, plaćeni su da bi donosili novac svojim poslodavcima.

Ono što prolazi dobro na testovima je ono s čim su potrošači upoznati. A ono s čim su potrošači upoznati su ili trenutno najprodavaniji parfemi ili svakodnevni kozmetički proizvodi poput šampona, pjena za kupanje i omekšivača.

Recepti koji se dobro prodaju kruže od jednog do drugog parfumera i od jedne do druge kompanije; beskrajno se recikliraju, tako da nalazimo iste akorde u svakom parfemu. Od tisuća sirovina koje postoje, istih dvadeset do trideset koristi se uvijek iznova. 

Povrh toga, sustavna upotreba plinske kromatografije, metode koja omogućava kompanijama da analiziraju proizvod konkurencije, dovela je do prakse koja se zove ”remix”: uzmite trenutne bestsellere, “cut and paste” i imat ćete sljedeći dizajnerski parfem. Druga praksa se zove “twist”: odaberite bestsellere, promijenite u njemu nekoliko stvari i – gotovo!

Utočite to u bočicu .

Ako ste se ikada pitali zašto sve u drogerijama i dizajnerskim parfumerijama miriše isto, sada znate.” 

Ako ste se ikada pitali zašto u nekom od opisa dizajnerskih parfema uz ime parfema i kuće ili brenda ne stoji me parfemskog nosa, ili zašto piše samo ime laboratorija, tipa IFF, Givaudan ili Firmenich, ili ne piše čak niti to – sada znate.

Ovime je završeno i spojlanje doista sjajne knjige o parfemskoj kulturi, povijesti, prošlosti, sadašnjosti.

Pročitajte knjigu.