2. Vuk u kašmiru
Počeci. Akvizicija Diora 1984., zbog koje su ga francuski mediji nazvali Terminatorom. Preuzimanje LVMH-a 1989., koje su francuski i svjetski poslovni krugovi i mediji pratili kao napet krimić.
U travnju ove godine, na godišnjoj skupštini dioničara na kojoj je LVMH objavio da je postao prva europska kompanija koja je probila granicu od 500 milijardi eura tržišne vrijednosti1REID, J. (2023.) “Luxury goods giant LVMH becomes the first European company to surpass $500 billion in market value.” CNBC, 24.2.2023. Link: https://www.cnbc.com/2023/04/24/lvmh-becomes-the-first-european-company-surpass-500-billion-in-value.html (27.6.2024.), Arnault se osvrnuo i na svoju osobnost:
– Možda sam, kako bih rekao, malo manje topao. – komentirao je za Bloomberg Bussinesweek2STONE, B.. RASCOUET, A. (2024). “The big take -The House of Arnault.” Bloomberg Businessweek, 25.6.2024. Link: https://www.bloomberg.com/features/2024-lvmh-bernard-arnault/?leadSource=uverify%20wall (27.6.2024.).
Bloombergovi novinari kontaktirali su njegove dugogodišnje suradnike i bivše zaposlenike, a jedan je izjavio da, kada Arnault uđe u sobu, temperatura padne za oko 8 stupnjeva.
Član obitelji Hermes nezaboravno ga je nazvao “vukom u kašmiru”, a ovaj nadimak prati ga sve do danas, opisujući njegovu osobnost i poslovni stil.
Bernard Jean Étienne Arnault rođen je 5. ožujka 1949. u Roubaixu na sjeveru Francuske3LVMH. “Bernard Arnault.” LVMH, 2024. Link: https://www.lvmh.com/group/about-lvmh/governance/executive-committee/bernard-arnault/(27.6.2024.). Njegov otac vodio je obiteljsku građevinsku tvrtku Ferret-Savinel, a njegova je majka (navodno) nosila Diorissimo, što je bio prvi njegov kontakt s Diorom.
Nakon školovanja za klasičnog pijanista, Arnault je ocijenio da nije dovoljno dobar da se posveti toj karijeri pa 1971. diplomira inžinjerstvo na prestižnoj École Polytechnique.
Nakon diplome, pridružuje se obiteljskom poslu, a tri godine kasnije, u suglasnosti s ocem, njihova tvrtka se preusmjerava se iz građevinarstva u biznis s nekretnimama i posvećuje gradnji kuća za odmor na jugu Francuske.
Tijekom “promjene branše”, obitelj Arnault 1978. osniva obiteljsku investicijsku tvrtku 4Prema javnoj bazi trgovačkih društava North Data. Link: https://www.northdata.com/Agache+SCA,+Paris/Siren+314685454 (29.6.2024.) – danas Financière Agache – koja će u idućih 40-ak godina prerasti u krovnu kompaniju carstva obitelji Arnault.
U svibnju 1981., prvi puta od 1958., kada je usred alžirskog rata general De Gaulle osnovao Petu Republiku, u Elizejsku palaču dokazi socijalist, a k tome još i u koaliciji s komunistima. Francuskim poduzetničkim slojevima se od pobjede Françoisa Mitterranda na predsjedničkim izborima ledila krv u žilama.
Arnaultovi pakiraju kofere, sele s obitelji u New Rochelleu, blizu New Yorka, a njihova firma se u SAD započinje baviti gradnjom stanova na Floridi. 5 Forestier, N., Ravai, N. (1992.)“The taste of luxury, Bernard Arnault and Moet Hennessy Louis Vuitton Story.” London, Bloomsburry Publishing, 1992. Link: https://dokumen.pub/the-taste-of-luxury-bernard-arnault-and-the-moet-hennessy-louis-vuitton-story-0747512027-9780747512028.html (27.6.2024.) Radi se o prvoj biografiji Bernarda Arnaulta, a obuhvaća vrijeme do stupanja na čelo LVMH-a. Nadège Forestier, novinarka Le Figaroa, pratila je Arnaulta od samog početka njegovog poslovnog uspona. Tekst osigurava jasan i bogat kontekst, a čita se kao pravi korporativni krimić. Dva izdanja knjige su rasprodana i iznimno teško dostupna i u knjižnicama, no postoji skenirano PDF reizdanje koje potpisuje sama autorica.
Prema Arnaultovim francuskim biografima, Nadège Forestier i Nazanine Ravai, znatiželju vezanu uz povijesne francuske luksuzne brendove potaknuo je početkom 1970-ih razgovor s vozačem taksija u New Yorku:
Arnault je pitao taksista zna li ime trenutnog francuskog predsjednika, a vozač je odgovorio da zna samo jedno francusko ime – Christian Dior.
Nakon što je 1983. Mitterrand napravio zaokret u ekonomskoj politici, Arnault u dogovoru s ocem i djedom6Kingdom of Dreams (2022.), dokumentarni serijal, ep. 1. Više: https://www.imdb.com/title/tt22046582/ kreće upravo po – Dior.
DIOR – ključna akvizicija
Godine 1984., tada 35-godišnji Bernard Arnault napravio je prvi korak u sektor luksuznih brendova:
Saznao je da je pariška modna kuća Christian Dior na prodaju. Boussac, velika tekstilna kompanija, podnijela je zahtjev za bankrot pa je francuska vlada tražila je kupca za kompaniju u čijem su se sastavu nalazile brojne tvrtke, uključujući i Dior.
Uz pomoć Antoinea Bernheima, starijeg partnera u banci Lazard Frères, koja će ga pratiti i u kasnijim investicimaja, Arnault pomoću obiteljske investicijske tvrtke Financière Agache ulaže 15 milijuna dolara svog novca, a ostatak do 45 milijuna dolara investirao je Lazard Frères, banka koja će ga i kasnije pratiti u poslovanju.
U roku od dvije godine od preuzimanja Boussaca, Arnault rascjepkao tvrtku i prodao sve njezine dijelove za 500 milijuna dolara te otpustio 8 tisuća radnika7Forestier, N., Ravai, N. (1992). Također, u dokumentarnom filmu Merci, Patron (2016.) prikazan je ulomak TV intervjua s Arnaultom u kojem potvrđuje tu brojku.
TFL – THE FASHION LAW (2024). “LVMH: A Timeline Behind the Building of the World’s Most Valuable Luxury Goods Group.” TFL, 26.1.2024. Link: https://www.thefashionlaw.com/lvmh-a-timeline-behind-the-building-of-a-conglomerate/(27.6.2024). Zadržao je samo Dior i robnu kuću Le Bon Marché na Lijevoj obali Seine.
Zadržao je samo Dior i robnu kući Le Bon Marché Rive Gauche, također simbol Pariza.
Francuska socijalistička vlada, koja je odobrila prodaju posrnulog Boussaca, bila je šokirana obratom. Francuski tisak, zatečen brutalnim tipom američkog kapitalizma, nazvao je Arnaulta “Terminatorom”:
Obilje svježeg novca stabiliziralo je Dior i omogućilo Arnaultu da otkaže licence s trećim stranama koje su proizvodile proizvode s oznakom Dior po niskim cijenama, što je razvodnjavalo brend. Kontrola kvalitete omogućila mu je i podizanje cijena, što je Dior činilo manje dostupnim, ali luksuznijim i poželjnijim te u konačnici donosilo veću dobit.
Dior je 1984. imao tri trgovine i prihod ekvivalentan 90 milijuna eura, dok danas ima 439 trgovina, a prihod u 2023. iznosio je 9,5 milijardi eura. 8Bloomberg Businessweek, 25.6.2024.
S ulaskom Arnaultovog kapitala u LVMH (1988.) te njegovom stupanjem na čelo te kompanije (1989.) za Dior se nije ništa promijenilo: vlasnik Diora S.A. i jedini deklarirani veći je Groupe Arnault, odnosno Financiere Agache. Nakon 2017., kada je u dijelu medija objavljeno da LVMH kupuje Dior, došlo je tek do razmještaja udjela unutar istog krovnog vlasnika:
HOANG, L. (2017.) “LVMH Takes Control of Christian Dior in $13 Billion Deal.” The Bussiness of Fashion, 25.4.2017. Link: https://www.businessoffashion.com/articles/news-analysis/lvmh-to-buy-christian-dior-couture-for-13-billion/ (27.6.2024.)
TFL (2024).
Međutim, ključno je da je svojim prvim neprijateljskim preuzimanjem Arnault preskočio kritičnu stepenicu u razvoju biznisa:
Zarada na kupnji Diora, odnosno prodaji ostatka, omogućila mu je da pokrije svoju prvu investiciju i stekne kapital za kasniji “veliki biznis”:
Preuzimanje LVMH-a
Tri godine nakon akvizicije Diora, Arnault je iskoristio okolnosti pri osnivanju i formiranju LVMH grupe.
U lipnju 1987. došlo je do spajanja Louis Vuittona i Möet-Hennessyja u novu tvrtku, LVMH (Moët Hennessy Louis Vuitton SA). Prilikom udruživanja, nova tvrtka postala je i najveća europska tvrtka u sektoru luksuza, a njezina vrijednost bila je 4 milijarde dolara.9Fundinguniverse.com – LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton SA History.
LINK: http://www.fundinguniverse.com/company-histories/lvmh-mo%C3%ABt-hennessy-louis-vuitton-sa-history/.
Spajanje je trebalo osigurati interese obaju strana: Louis Vuitton želio je provećati investicije u luksuzni biznis, dok se Möet-Hennessy spašavao od prijetnje preuzimanja.
LVMH je bio stvoren upravo na premisi da je takva kompanija prevelik za zalogaj za neprijateljsko preuzimanje. Međutim, osnivači nisu uzeli u obzir pokušaj da se kompanija preuzme – iznutra.
Prilikom pripajanja poštovana je puna autonomija obaju kompanija nad vlastitim podružnicama – kućama u sastavu, a niti jedna strana nije imala kontrolni paket dionica.
Kako je Möet-Hennessy (osnovan 1971.)10Moet Hennesy je nastao 1971., spajanjem posrnule tvrtke tradicionalnog francuskog proizvođača šampanjca Moët & Chandon (osnovanog 1743.) i proizvođača slavnog konjaka Hennessy (osnovanog 1765. godine) bio tri puta veći od Louisa Vuittona (osnovanog 1854.), predsjednik MH, Alain Chevalier, imenovan je predsjednikom nove kompanije, dok je Henry Racamier iz LV postao izvršni potpredsjednik.
Međutim, prilikom udruživanja u LVMH, 60% udjela Henryja Racamiera i obitelj Vuitton u Louis Vuittonu pretvoreno je u samo 17% udjela u LVMH-u, a uprava Louis Vuittona ubrzo je krenula vjerovati da Möet-Hennessy pokušava apsorbirati njihove operacije.
Uslijedili su duboki sukobi Racamiera i Chevaliera, a bitke oko poslovnih odluka u novoj kompaniji prijetile su raspadom LVMH-a i gubitkom novca za obje strane.
Nadajući se da će uz pomoć mladog i proaktivnog Bertranda Arnaulta učvrstiti svoj položaj unutar LVMH-a, Henry Racamier, predsjednik LV, pozvao ga je da kupi LVMH-ove dionice i uđe u vlasništvo tvrtke.
U srpnju 1988., uz pomoć francuske investicijske banke Lazard Frères i britanskog diva za proizvodnju alkoholnih pića Guinness plc, Arnault je uložio 1,6 milijardi dolara za osnivanje holdinga s Guinnessom koji je držao 24% dionica LVMH-a.
– Kada sam u lipnju 1988. s njim potpisao ugovor o savezništvu, ispružio sam ruku. Bilo je to kao da držim mlohavu krpu. – rekao je Racamier kasnije Forestier i Ravai.11Forestier, N., Ravai, N. (1992) Cit. pogl. 12, str. 110 (PDF).
Od rujna 1988. do 1989. poslovni svijet fascinirano je pratio “aferu LVMH”, a mediji su izvještavali o preokretima i krakovima intriga u frakcijskoj borbi za prevlast nad kompanijom (1987. – 1989.)
Već u prvoj polovini 1990-ih “LVMH afera” objavljena je u čak tri knjige12Monnin, P., Claude V. (1990.), “Guerre du luxe–L’affaire LVMH”.Paris, François Bourin, 1990.
Forestier, N., Ravai, N. (1992)
Sebag-Montefiore, H. (1992.), Kings on the Catwalk: The Louis Vuitton and Möet-Hennessy Affair, London, Chapmans, 1992. .
Tijekom ljeta, Arnault je zadobio podršku Alaina Chevaliera i obitelji Moet, čije je poslove financirala ista banka – Lazard Freres. Bio je to izravan nož u leđa savezniku. Saznavši to, Racamier je pregovarao podršku i s konkurentskim L’Orealom, što po Arnaultu bilo neoprostivo.
Već u rujnu 1988., Arnault je za 600 milijuna dolara kupio još 13,5% LVMH-a, te postao najveći pojedinačni dioničar LVMH-a.
“Pojavila se ključna figura u Moet-Vuitton feudu”, objavio je The New York Times 19. rujna 1988., nakon što je Arnault stavio karte na stol.
NY Times je opisao Arnaulta kao “tihog direktora” i istaknuo: “Prije samo četiri godine, gospodin Arnault bio je malo poznati biznismen, živio je u New Rochelleu, N.Y., i radio za američku podružnicu skromnog obiteljskog poslovanja s nekretninama.”13GREENHOUSE, S. (1988.) “Pivotal Figure Emerges In Moet-Vuitton Feud.”The New York Times, 19.9.1988. Link: https://www.nytimes.com/1988/09/19/business/pivotal-figure-emerges-in-moet-vuitton-feud.html (29.6.2024.).
– Postavio sam si cilj učiniti našu grupu vodećom luksuznom grupom u svijetu. Rekao bih da smo na dobrom putu. – izjavio je Arnault za NYT.
Borba između Arnaulta i Racamiera postala osobna i prljava: uz odvjetnike i investicijske bankare te konkurentske kompanije, mobilizirala je medije naklonjene svakoj od strana, kao i privatne detektive koji su otkrivali neugodne dijelove prošlosti.
U sektoru starih luksuza nikada se ranije nije dogodilo ništa slično, a u jeku “afere LVMH” čak je i francuski predsjednik François Mitterand na nacionalnoj televiziji komentirao zbivanja u LVMH-u.
U siječnju 1989. Arnault je uložio i dodatnih 500 milijuna dolara, kako bi stekao kontrolu nad ukupno 43,5% dionica LVMH-a i 35% njegovih glasačkih prava, čime je postao vlasnik kontrolnog paketa.
Iako su unutar samog LVMH-a postojale spekulacije da bi mladi Arnault, nakon što stekne kontrolni paket, mogao ostaviti uglednog i starijeg Alaina Chevaliera na čelu kompanije do njegove penzije, “kako to ne bi izgledalo loše po njega” , bile su neutemeljene, jer je Arnault bio jasan:
– Slažem se s njegovim (Chevalierovim, op.) strategijama. Njegov problem je što nije veliki dioničar. U poduzećima kojima upravljam, ja sam glavni dioničar i to mi pomaže da kontroliram situaciju. – izjavio je još u rujnu prethodne godine za New York Times.
Alain Chevalier je odstupio s mjesta predsjednika kompanije, a 13. siječnja 1989., Bernard Arnault je jednoglasno izabran za novog predsjednika i izvršnog direktora LVMH-a.
– Ja sam šef. Bit ću ovdje u ponedjeljak ujutro i osobno ću voditi kompaniju. Neće biti nikakvog vakuuma u prijenosu vlasti. Od sada nadalje, ja ću nadzirati komunikaciju grupe. – izjavio je navodno Arnault članovima upravnog odbora, prilikom stupanja na čelo kompanije. 14Forestier, N., Ravai, N. (1992), pogl. 12, str. 108
Bernard Arnault je tada imao nepunih 40 godina.
U prvom sljedećem potezu, Arnault se okomio se na Racamiera:
Unatoč tome što je prodaja LV činila trećinu prihoda od prodaje kompanije, Arnault je izbacio Racamiera iz upravnog odbora LVMH-a, nakon čega je uslijedila nova 18-mjesečna pravna bitka između Racamiera i Arnaulta.
Sud je 1991. dao prednost Arnaultu, a Racamier je istoga dana otišao iz kompanije. Po njegovom odlasku, Arnault je uklonio iz LVMH-a sve članove managementa Louisa Vuittona koji nisu otišli zajedno s gazdom i započeo okupljati svoje novo luksuzno carstvo.
Iste godine LVMH je izlistan na svjetskim burzama, a njujorška frankoamerička gospodarska komora proglasila je Arnaulta ‘čovjekom godine’. Svečana večera održana je 17. listopada 1991. u hotelu Plaza uz Central Park.
– Neću vam dosađivati s dugačkim govorom. Umjesto toga, dopustite mi da vam odsviram Gershwina. – rekao je Arnault i uspio iznenaditi 400 uzvanka:
Zajedno sa svojom novom suprugom, kanadskom pijanisticom Helene Mercier, prošetao do klavira i odsvirao ‘Kicking the Clouds Away’, koji je Helene aranžirala za četiri ruke15Forestier, N., Ravai, N. (1992) Cit. pogl. 23, str. 181 (PDF).
Odabir Gershwina – poznatog po Amerikancu u Parizu, nastalom u doba velikih orkestara – bio je sve, samo ne slučajan, a Arnault je uglađeno, bez ijedne riječi, poslao snažnu poslovnu i osobnu poruku:
U zoru rođenja drugačijih velikih orkestara – konglomerata luksuznih kompanija – njegov poslovni habitus imao je sva obilježja Amerikanca u Parizu, a osobno je bio spreman šutnuti i oblake s neba na putu do uspjeha.
Pragmatično umivanje
Uz taktove Kicking the couds away, Bernard Arnault je početkom 1990-ih postao poslovna zvijezda. No, njegova poslovna interpretacija Amerikanca u Parizu ostavila je trag na javnom imidžu.
U studenome 1989. Arnault je dao intervuu za Institutional investor16INSTITUTIONAL INVESTOR (1989.) “Bernatd Arnault of LVMH – Luxurious takeovers”. Institutional Investor, studeni 1989. Str. 55-56. Članak. je objavljen samo mjesec dana prije nego što će Arnault stati na čelo LVMH-a, a američki poslovni časopis pitao ga je koja je poslovna iskustva usvojio u Americi i zadržao do danas:
– Zadržao sam pragmatizam. Američki način vođenja biznisa je mnogo konkretniji, a stvari se odvijaju mnogo brže nego u Europi. Treba se suočiti sa stvarnošću: stvari su takve kakve jesu, a ne onakve kakve bismo željeli da budu. Ali, sve više i više, biznis u Francuskoj počinje se voditi na pragmatičan način. – odgovorio je.
Kako je i javna percepcija jedan od ključeva poslovnog uspjeha, od 1990-ih nadalje, Arnault će postupno i s promjenjivim uspjehom nastojati utjecati na svoj javni image.
“Mrzim malodušna srca, koja previše mare za posljedice i ne usuđuju se ništa poduzeti.”
Premda 1984 nije više bila toliko blizu, 1989. nije bila niti predaleko:
“Njegovo spašavanje propalog tekstilnog carstva Boussac bilo je prvi korak u lancu akvizicija”, napisao je Institutional investor u uvodu u intervju, “podsjećajući” na Arnaultov prvi i ključan poslovni pothvat17Institutional investor, studeni 1989. .
No, kod kuće u Francuskoj će se i petnaestak godina kasnije živo sjećati “tres americaine” akvizicije Diora po modelu “rascjepkaj, otpusti pa prodaj”, koja nije bila ni blizu “spašavanju”.
Umivanje je globalno ipak išlo lakše, pa je Arnault postupno spinao percepciju, približavajući sliku Terminatora slici Vuka u kašmiru:
– Nastojim izgraditi br. 1 grupu luksuznih proizvoda na svijetu, a ne kupovati kompanije da bih ih prodao dvije godine kasnije. Uključen sam dugoročno, što znači da i financiranje akvizicija mora biti dugoročno. Mi ne možemo raditi s “junk” obveznicama, trebamo stvarni kapital. Kompanija kojoj sam na čelu, Financiere Agache, inače krovna kompanija LVMH-a, nikada nije posuđivala novac zbog akvizicija. Mi prijateljski zamolimo investitore da sudjeluju u kupnji, kako bi se povezali s nama te investirani novac ostavili u kompaniji. – objasnio je Arnault razliku između akvizicije kakvu je proveo s Diorom te akvizicija kakve planira provoditi s LVMH-om. Ujedno je američkim poslovnjacima pojasnio i “potato/potato” razliku između preuzimanja i uglađenog preuzimanja.
Do početka 2000-ih strategija je djelomično urodila plodom.
No, nakon avanture s neuspjelim i krajnje neprijateljskim preuzimanjem Guccija 1999. godine, Arnault je ponovo trebao intenzivnije poraditi na osobnom imageu:
U 2000. je New York Times je pod naslovom “Knjiga o Arnaultu na čekanju” objavio zanimljivu vijest:
“Autorizirana biografija Bernarda Arnaulta ugledne francuske spisateljice Marie-France Pochna, čini se, naišla je na prepreku. Arnault je u nedjelju na Louis Vuitton Classicu potvrdio glasine da je knjiga, koju u Francuskoj treba objaviti Editions Robert Laffont, na čekanju i rekao da traži neke promjene i drugačiji pristup. Pochna, čija prethodna djela uključuju biografiju Giannija Agnellija i Christiana Diora, odbila je komentirati odgodu svog rada, na temelju opsežnog niza intervjua. Glasnogovornik Laffonta rekao je u ponedjeljak da trenutno nije određen datum objavljivanja knjige”.18INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE. “Arnault Book on Hold” . The New York Times, 12.9.2000. Link: https://www.nytimes.com/2000/09/12/style/IHT-arnault-book-on-hold.html (3.7.2024.).
Ugledna novinarka i povjesničarka mode Marie-France Pochna objavila je 1994. biografsku knjigu o Christianu Dioru, a zbog kontroverznie činjenice da je Dior bio gay, kreatorpva obitelj nastojala ju je zabraniti.
Arnault je tada stao iza ugledne kritičarke: “Za pohvalu, kuća Dior, sada u vlasništvu Bernarda Arnaulta, stala je uz autoricu Marie-France Pochna, francusku novinarku i televizijsku voditeljicu. Arnault je privatno rekao prijateljima kako ne nalazi ništa šokantno u 1994. godini, u raspravi o životu dizajnera koji je umro prije 37 godina – i to u kontekstu ozbiljne knjige koja Diora predstavlja kao marketinškog pionira, ali i kao kreativnog duha.”, prenio je 1994. The NY Times.19MENKES, S. “Dior: Measuring the Man”. The New York Times, 6.12.1994. Link: https://www.nytimes.com/1994/12/06/style/IHT-dior-measuring-the-man.html (2.7.2024.)
Autorizirana biografska knjiga bazirana na intervjuima je ipak izašla godinu dana kasnije, 2001. – ali bez ugledne Pochne i bez kritičkog pristupa20 Arnault, B. (2001.) La passion créative : entretiens avec Yves Messarovitch. Pariz, Plon, 2001. Link: https://archive.org/details/lapassioncreativ0000arna/page/56/mode/2up (1.7.2024.):
Arnault je sam potpisao knjigu svojih intervjua, naslovljenu “Stvaralačka strast, intervjui s Yvesom Messarovitchem“, a knjiga započinje citatom Molierea:
“Mrzim malodušna srca, koja previše mare za posljedice i ne usuđuju se ništa poduzeti.” 21Arnault, B (2001.) str. 7.
Predgovor, koji je napisao svakako anonimniji Yves Messarovich, ne sadrži baš nikakav kritički osvrt, a poglavlja – Luksuzni cilj, Ključevi uspjeha, Upoznavanje, LVMH ili kreacija industrije luksuza. Privatna osoba, Avantura Internet te Kapitalizam, Europa i politika – zapravo predstavljaju tematski vođene intervjue, bez ikakvog komentara.
U 2003. u stiže i izravna rekacija na ovakvu vrstu Arnaultovog osobnog marketinga – još jedna biografska knjiga: Anđeo istrebljivač – pravi život Bernarda Arnaulta 22Routier, A. (2003.) “L’Ange exterminateur – La vraie vie de Bernard Arnault.” Paris, Albin Michel, 2003. Link: https://archive.org/details/langeexterminate0000rout/ (1.7.2024.).
Knjiga Airyja Routiera naslovom sugerira da “pravi život” Bernarda Arnaulta nema puno veze s njegovom knjigom, a uvodno i citira Arnaultovu izjavu iz “Stvaralačke strasti”:
“Prvo od mojih načela sastoji se od toga da nikada ne lažem, što je vrlo važno u poslu gdje je transparentnost bitna, čak i odlučujuća.“23 Routier, A. (2003.), str. 7
Naslovom Anđeo istrebljivač – Routier je nerazmrsivo objedinio samu bit Arnaultove pojave: osobno samozatajan, staroeuropski tip uglađenosti i brutalno predatorske poslovne instinkte.
Na isto će se (nešto kasnije) referirati i nadimakVuk u kašmiru.
Ako se zanemare strateška podilaženja i osobni marketing, pragmatično umivanje sve do danas nije moglo postići više od toga.
Nastavlja se…
Bilješke
- 1REID, J. (2023.) “Luxury goods giant LVMH becomes the first European company to surpass $500 billion in market value.” CNBC, 24.2.2023. Link: https://www.cnbc.com/2023/04/24/lvmh-becomes-the-first-european-company-surpass-500-billion-in-value.html (27.6.2024.)
- 2STONE, B.. RASCOUET, A. (2024). “The big take -The House of Arnault.” Bloomberg Businessweek, 25.6.2024. Link: https://www.bloomberg.com/features/2024-lvmh-bernard-arnault/?leadSource=uverify%20wall (27.6.2024.)
- 3LVMH. “Bernard Arnault.” LVMH, 2024. Link: https://www.lvmh.com/group/about-lvmh/governance/executive-committee/bernard-arnault/(27.6.2024.)
- 4Prema javnoj bazi trgovačkih društava North Data. Link: https://www.northdata.com/Agache+SCA,+Paris/Siren+314685454 (29.6.2024.)
- 5Forestier, N., Ravai, N. (1992.)“The taste of luxury, Bernard Arnault and Moet Hennessy Louis Vuitton Story.” London, Bloomsburry Publishing, 1992. Link: https://dokumen.pub/the-taste-of-luxury-bernard-arnault-and-the-moet-hennessy-louis-vuitton-story-0747512027-9780747512028.html (27.6.2024.) Radi se o prvoj biografiji Bernarda Arnaulta, a obuhvaća vrijeme do stupanja na čelo LVMH-a. Nadège Forestier, novinarka Le Figaroa, pratila je Arnaulta od samog početka njegovog poslovnog uspona. Tekst osigurava jasan i bogat kontekst, a čita se kao pravi korporativni krimić. Dva izdanja knjige su rasprodana i iznimno teško dostupna i u knjižnicama, no postoji skenirano PDF reizdanje koje potpisuje sama autorica.
- 6Kingdom of Dreams (2022.), dokumentarni serijal, ep. 1. Više: https://www.imdb.com/title/tt22046582/
- 7Forestier, N., Ravai, N. (1992). Također, u dokumentarnom filmu Merci, Patron (2016.) prikazan je ulomak TV intervjua s Arnaultom u kojem potvrđuje tu brojku.
TFL – THE FASHION LAW (2024). “LVMH: A Timeline Behind the Building of the World’s Most Valuable Luxury Goods Group.” TFL, 26.1.2024. Link: https://www.thefashionlaw.com/lvmh-a-timeline-behind-the-building-of-a-conglomerate/(27.6.2024). Zadržao je samo Dior i robnu kuću Le Bon Marché na Lijevoj obali Seine. - 8Bloomberg Businessweek, 25.6.2024.
S ulaskom Arnaultovog kapitala u LVMH (1988.) te njegovom stupanjem na čelo te kompanije (1989.) za Dior se nije ništa promijenilo: vlasnik Diora S.A. i jedini deklarirani veći je Groupe Arnault, odnosno Financiere Agache. Nakon 2017., kada je u dijelu medija objavljeno da LVMH kupuje Dior, došlo je tek do razmještaja udjela unutar istog krovnog vlasnika:
HOANG, L. (2017.) “LVMH Takes Control of Christian Dior in $13 Billion Deal.” The Bussiness of Fashion, 25.4.2017. Link: https://www.businessoffashion.com/articles/news-analysis/lvmh-to-buy-christian-dior-couture-for-13-billion/ (27.6.2024.)
TFL (2024). - 9Fundinguniverse.com – LVMH Moët Hennessy Louis Vuitton SA History.
LINK: http://www.fundinguniverse.com/company-histories/lvmh-mo%C3%ABt-hennessy-louis-vuitton-sa-history/. - 10Moet Hennesy je nastao 1971., spajanjem posrnule tvrtke tradicionalnog francuskog proizvođača šampanjca Moët & Chandon (osnovanog 1743.) i proizvođača slavnog konjaka Hennessy (osnovanog 1765. godine)
- 11Forestier, N., Ravai, N. (1992) Cit. pogl. 12, str. 110 (PDF).
- 12Monnin, P., Claude V. (1990.), “Guerre du luxe–L’affaire LVMH”.Paris, François Bourin, 1990.
Forestier, N., Ravai, N. (1992)
Sebag-Montefiore, H. (1992.), Kings on the Catwalk: The Louis Vuitton and Möet-Hennessy Affair, London, Chapmans, 1992. . - 13GREENHOUSE, S. (1988.) “Pivotal Figure Emerges In Moet-Vuitton Feud.”The New York Times, 19.9.1988. Link: https://www.nytimes.com/1988/09/19/business/pivotal-figure-emerges-in-moet-vuitton-feud.html (29.6.2024.)
- 14Forestier, N., Ravai, N. (1992), pogl. 12, str. 108
- 15Forestier, N., Ravai, N. (1992) Cit. pogl. 23, str. 181 (PDF)
- 16INSTITUTIONAL INVESTOR (1989.) “Bernatd Arnault of LVMH – Luxurious takeovers”. Institutional Investor, studeni 1989. Str. 55-56.
- 17Institutional investor, studeni 1989.
- 18INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE. “Arnault Book on Hold” . The New York Times, 12.9.2000. Link: https://www.nytimes.com/2000/09/12/style/IHT-arnault-book-on-hold.html (3.7.2024.).
- 19MENKES, S. “Dior: Measuring the Man”. The New York Times, 6.12.1994. Link: https://www.nytimes.com/1994/12/06/style/IHT-dior-measuring-the-man.html (2.7.2024.)
- 20Arnault, B. (2001.) La passion créative : entretiens avec Yves Messarovitch. Pariz, Plon, 2001. Link: https://archive.org/details/lapassioncreativ0000arna/page/56/mode/2up (1.7.2024.)
- 21Arnault, B (2001.) str. 7.
- 22Routier, A. (2003.) “L’Ange exterminateur – La vraie vie de Bernard Arnault.” Paris, Albin Michel, 2003. Link: https://archive.org/details/langeexterminate0000rout/ (1.7.2024.)
- 23Routier, A. (2003.), str. 7
oznake
podijeli
Komentiraj