Što se to zbiva u Čakovcu?

Od sredine 2017. pa nadalje u hrvatske medije, od lokalnih do nacionalnih, probila se tema hrvatskih parfema i domaćih proizvođača, ujedno i parfumera – Dejana Levačića / Levy Perfumes i Tomislava Vrbanca / Hrvatske Parfemske Kuće.

Iako mi njihove priče isprva nisu izgledale parfemski povezane i činilo se da ih povezuje jedino isti grad, bilo mi je zanimljivo da se (navodna) proizvodnja parfema i s njom povezano poduzetništvo razvilo endemski samo u Čakovcu, a nigdje drugdje u Hrvatskoj.

Budući da je upravo Čakovec bio jedino žarište iz kojeg se parfemsko poduzetništvo krenulo širiti ostatkom Hrvatske, odlučila sam testirati međimurske parfumere, odnosno proizvođače “domaćih/hrvatskih” parfema i kao kupac (kupujući od njih parfeme) i kao parfemoljubac (testirajući kupljeno) te o svemu izvijestiti i na svom (tada vrlo mladom) blogu.

Očekivala sam napisati dvije parfemske recenzije i – ništa drugo. Svakako nisam očekivala priču koja seže izvan granica parfemskog bloga: od lokalne politike do akademske zajednice, od medija i novinara do sanitarne inspekcije, koja – samo da podsjetim – nije nadležna samo za kontrolu parfema (kozmetike) na tržištu, nego i za kontrolu svega onog što jedemo i pijemo.

Brzi pregled medijskih natpisa pokazuje da su građani – čitatelji i kupci – bili zadnji na listi prioriteta upravo onima koji od žive od njih, bilo zahvaljujući klikovima na portalima, bilo zahvaljujući plaćama iz uplaćenog poreza:

Iz medija, prije početka priče

Prema onome što sam pročitala u medijima i kako su mi se i Dejan Levačić i Tomislav Vrbanec predstavili, izgledalo kako se radi se dvije različte parfemske i poduzetničke priče:

Dejan Levačić se promovirao kao mali, samouk parfumer zanatskog profila, a Tomislav Vrbanec kao akademski građanin/školovani parfumer i pripadnik međunarodne parfemske industrije.

Klijenti Tomislava Vrbanca, mali hrvatski poduzetnici i poznate osobe za koje je “proizvodio” parfeme, bili su privučeni neistinama o Hrvatskoj Parfemskoj Kući, koje su bez provjere prenosili mediji:

“Imamo preko 5.000 klijenata“, “u našoj tvrtci radi još 7 Senior i 3 Junior parfumera“, “Tvrtka sad broji 70 zaposlenih, a godišnje proizvedu od pet do šest milijuna bočica za svjetske, ali i domaće brendove“, izjavljivao je Vrbanec u intervjuima, iako su financijski izvještaji i isprave iza njegovog britanskog trgovačkog društva lako i brzo dokazali laž.

S druge strane, Dejan Levačić je bio blizu javnom novcu ili novcu iz EU fondova turističkih zajednica, uključujući Turističku zajednicu Međimurske županije.

Vrbanec je medijsku pažnju dobivao zahvaljujući poznatim osobama (od Nevena Ciganovića (2011), reprezentativca Filipa Udea, Antonije Šole do Dejana Lovrena (2019.)), dok je Levačić postizao isto zahvaljujući koketiranju sa strankama duž cijelog političkog spektra: od zelene ljevice (Orah, 2015.), preko nezavisne eurozastupnice (Marijana Petir, 2017.) i političkog centra na vlasti u Međimurju (HNS, 2018.) do krajnje desnice (Domovinski pokret, 2022.).

Jedino što je u parfemski povezivalo dvojicu bratića (kako mi je to još 2019. napomenuo sam Vrbanec) je priča da sami kreiraju i proizvode autentične hrvatske parfeme.

Iskustvo kupnje iz 2019.

Budući da sam kao dugogodišnja parfemoljupka (tek recentnije parfemska blogerica) neizbježno pratila i sektor proizvodnje mirisa i distribuciju parfema, sredinom 2019. krenula sam u priču o fenomenu čakovečkih parfumera vođena medijskim objavama, ali oboružana svojim znanjima.

Međutim, nakon što su mi u lipnju 2019. i Levačić i Vrbanec osobno prodali parfeme i bez računa i bez deklaracija, utvrdila sam da se radi o šokantno istoj priči.

Niti Dejan Levačić niti Tomislav Vrbanec nisu bili hrvatski proizvođači, iako su se tako predstavljali i medijima i klijentim, a i meni tijekom kupnje parfema.

Još 2015., s razmakom od nekoliko mjeseci obojica su online osnovala trgovačka društva u Velikoj Britaniji, preko iste tvrtke koja nudi upravo tu uslugu, i to na istoj adresi u Londonu, čak i na istom, petom, katu.

Vrbanec je s Aroma Fragonard, kasnije Aroma Fragrance Lab Ltd, krenuo prvi, u ožujku 2015 , a Levačić ga je s Levy Inc Ltd slijedio u prosincu iste godine. Obje tvrtke osnovane su s temeljnim kapitalom od 1 britanske funte.

Ofenziva na urednike, novinare i medije krenula je iz oba smjera u približno slično vrijeme, drugom polovinom ili krajem 2017.

I Levačić, niti Vrbanec pazili su da u svojim javnim nastupima ne skreću pažnju na svoje online firme s istog kata u Londonu: Levačić je nastupao kao “domaći čovjek” koji proizvodi parfeme na svoj adresi, u obiteljskoj kući, a Vrbanec je zamagljivao priču pomoću imena brenda:

“Hrvatska” u imenu Hrvatske Parfemske Kuće trebala je uvjeriti kupce da kupuju hrvatske, “prave domaće parfeme“.

Niti Levačićeva Levy Inc Ltd, niti Vrbančeva Aroma Fragrance nisu registrirale djelatnost proizvodnje parfema, a nisu imale niti imovinu i zaposlenike.

Ovakav oblik poslovanja ostavljao je samo dvije mogućnosti:

Prvo, budući da njihove online tvrtke nisu imale registriranu djelatnost proizvodnje parfema, niti opremu, niti zaposlenike, parfeme je proizveo netko drugi, a oni su ih pod svojim imenom samo preprodavali klijentima i usput se lažno predstavljali kao parfumeri i proizvođači.

Ili drugo: parfeme su proizveli sami, ali u proizvodnoj praksi koja nije mogla zadovoljavati propisane uvjete, jer je neregistrirana djelatnost – nelegalna.

S obzirom da su mi Levačić i Vrbanec prodali parfeme bez računa i bez deklaracija i da nakon toga nisu pokušali ispraviti eventualno slučajan propust niti kada sam se predstavila kao blogerica i dostavila objavljen tekst, krenulo me zanimati kako to bratićima prolazi.

Dodatno, bila sam iznenađena razinom samopouzdanja čakovečko-londonskih poduzetnika: obojica su mi prodala parfeme bez računa, kao da se takva prodaja podrazumijeva i ne predstavlja nikakav rizik, niti kada posluješ na daljinu, plaća se bankovnim prijenosom, a ne na ruke, pa neizbježno ostavljaš pisane tragove.

Pokazalo se da me tolika razina samouvjerenosti nije trebala čuditi: sve dok nisam pokrenula priču, niti Levačića, niti Vrbanca u Čakovcu nitko od nadležnih nije dirao i mogli su izjavljivati i prodavati što žele i kako žele, bez računa i deklaracija.

Iako su i Levačić i Vrbanec promovirali svoje parfeme kroz brojne medije, nadležni za nadzor nad sigurnošću kozmetičkih proizvoda nisu se osvrnuli čak niti na medicinske tvrdnje, koje su, ako je u pitanju kozmetika (parfemi) – zabranjene:

“Na bloter (papirić za isprobavanje parfema) prska prvo Courage, parfem s industrijskom konopljom, koji, otkriva, kupuju i ljudi s određenim zdravstvenim problemima, poput multiple skleroze i artritisa. Taj je i daleko najskuplji, bočica od 50 ml stoji 4000 kuna.” – još uvijek piše u članku o Dejanu Levačiću, objavljenom 2017.

Javna objava da oboljeli od multiple skleroze izdvajaju 4000 kuna za pola decilitra mirišljave alkoholne otopine tko zna čega doslovno mi je od gađenja okrenula želudac. No, isti parfem, zabranjen 2019., Levačić je preporučio i meni, ali i još jednom kupcu iz drugog dijela Hrvatske, i to zato jer, navodno, pomaže (i) u problemima sa štitnjačom.

“U tom poslu radim uglavnom sa ženama i jako ih dobro razumijem, osobito što se tiče hormonalnih promjena u tijelu što ja moram znati jer mirisi drugačije djeluju u različitoj dobi žene.“, izjavio je u intervjuu iz 2018. građevinski tehničar bez ijedne edukacije vezane bilo uz parfumerstvo, bilo uz zdravlje žena i njihove hormonalne promjene.

Vjerujem da su neke od parfemski neiskusnih klijentica Tomislava Vrbanca, jer doista se radilo najvećim dijelom o ženama u dobi kada se hormonalne promjene prirodno događaju svakoj ženi, bile čak i zahvalne na osobno poklonjenoj pažnji, kakvu nikada ne bi pružio proizvođač ili brend koji drži do svog profesionalnog ugleda.

U istom intervjuu Vrbanec je i hrabro za Evaraždin.hr izjavio: “Sanitarna inspekcija nema pojma“, što je (kada se radi o sanitarnim inspektorima koji su u to vrijeme nadzirali Čakovec) bilo točno, jer su se bočice bez serijskog (lot) broja na sebi godinama prodavale sanitarnoj pod nosom, u centru Čakovca.

Levačić je u organizaciji Turističke zajednice Koprivnica 2017. testirao parfem bez deklaracije, zabranjen 2019., na 1512 hrvatskih građana. Također zabranjen parfem iz bočice od 10 milijuna kuna, o kojoj je ponosno izvještavala Međimurska županija kao o “ispunjenju sna Dejana Levačića”, trebao je biti međimurski suvenir.

S obzirom na količinu laži koje su isplivale čim sam krenula provjeravati istinitost članaka iz medija, počelo me zanimati što se to zapravo zbiva u “hrvatskom” parfemskom poduzetništvu na čakovečki način.

Zato sam odlučila istražiti kako to da u srcu malenog Međimurja u kojem svatko svakog zna, upravo oni koji bi trebali štititi potrošače i nadzirati sigurnost kozmetičkih proizvoda godinama ništa ne vide i ne znaju.

Budući da lokalno nadležna sanitarna inspekcija, za razliku od kupaca parfema/potrošača, nije čitala niti lokalne, niti nacionalne informativne portale, niti je ikada, primjerice, ušla u Međimurku, robnu kuću u centru Čakovca pa zastala odmah kraj ulaza i razgledala “hrvatske” parfeme, odlučila sam svoje istraživanje voditi na jedini pouzdan način:

Tako da sama sakupim i provjerim dostupne službene i javne izvore, pa sve to jasno i pregledno stavim na papir i onda pisanim putem zatražim objašnjenje za ono što je toliko očito da je – nemoguće nastaviti žmiriti.

Nuspojave

Čim sam pokazala interes za to što rade, oba čakovečka parfemska poduzetnika ponudila su mi i suradnju: prvo je to učinio Levačić, kroz privatnu komunikaciju, odmah nakon što sam objavila svoje iskustvo kupnje.

Nakon toga, isto je učinio i Vrbanec, ali javno, u srpnju 2020., tijekom višednevnog, praćenog i komentiranog razgovora na mom Facebook profilu. Tom prilikom sam inzistirala na odgovorima vezanim uz deklaracije parfema njegovih klijenata, a pratitelji su postavljali i pitanja vezana uz diplomu parfemske škole u Grasseu / Grasse Institute of Perfumery, koju se ispostavilo da nema, te također nepostojeće nagrade parfemske industrije.

Nakon što sam odgovorila da do odgovora vezano uz neistine o poslovanju Hrvatske Parfemske Kuće mogu doći i sama, ali uz ponešto više truda, Vrbanec mi je neuvijeno predložio “ruka ruku mije” rješenje:

“Umjesto toga, predlažem da energiju usmjerite na nešto lijepo i da zajedno osmislimo odličan društveno koristan projekat za Istru u kojoj živite. (…) Možda zajedničkim snagama možete pomoći razvoju mirsnog turizma u Istri…. “, napisao je Tomislav Vrbanec.

No, kako i kao pisac tekstova o parfemima itekako vodim računa o ugledu osoba s kojima se okružujem, a uz to i poštujem stanovnike i goste sredine u kojoj živim, niti ova ponuda za suradnjiom nije imala nikakve šanse.

Hrvatski mediji bili su već 2019. prezagađeni lažima koje su prema kupcima i poduzetnicima propustile čitave redakcije koje je Vrbanec, za lijepo pisanje o stranoj tvrtci koja proizvodi parfeme u neregistriranoj djelatnosti, nagradio – bočicama parfema, s pažnjom kreiranim za svakog člana redakcije osobno.

Odlučila sam zagristi u temu ne samo zato što je među poduzetnicima-klijentima i kupcima bilo puno previše onih koji su osjetili posljedice povjerenja u riječi i na riječ, već i zato što je balon obmane izašao iz okvira osobnog marketinga te udario na vrijednosti koje uređena društva njeguju i institucije kojima vjeruju:

Cijenu povjerenja u kolege iz medija i riječ Tomislava Vrbanca među prvima je, krajem 2018., platio fakultet na kojem se studira novinarstvo:

Građevinski tehničar s (tada) tri brisane tvrtke i ekstremno malim prihodom u četvrtoj, koji 2018. nije imao niti jednu jedinu potvrdu o dodatnoj edukaciji (makar tečaju) nakon srednje škole, ali se svejedno javno predstavljao kao vlasnik tvornice, parfumer s diplomom slavne GIP Grasse/akademski građanin i master parfumer, stao je pred studente Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, rame uz rame s budućim dekanom, te svim prisutnima održao pravu lekciju iz egalitarnosti.

Radilo se o događaju bez presedana na zagrebačkom sveučilištu i o razini drskosti kakva je po fakultetima (do tada) bila nezamisliva. No, trebao se samo pojaviti netko poput Tomislava Vrbanca.

Što su radili sanitarni inspektori?

Za razliku od medija i akademske zajednice, sanitarna inspekcija nije nikada imala privilegiju vjerovanja na riječ, jer je njezina zadaća nadzirati usklađenost kozmetičkih proizvoda koje na hrvatsko tržište stavljaju (navodno) domaći proizvođači:

Priča o “vlasniku prve hrvatske tvornie tvornici parfema u Čakovcu” bila je prisutna od 2010., a “regionalno skladište” britanske on-line tvrtke (2019) i “prvi hrvatski parfemski laborij” na istoj adresi uslijedili su kao nastavak – samo su se trgovačka društva iza priče Tomislava Vrbanca mijenjala.

Nije bilo drugačije niti s Levačićem: priča o samoukom parfumeru koji od 2017. pokušava ući u Guinnessovu knjigu rekorda nudeći što većem broju ljudi špricanje zelenom tekućinom nepoznatog sastava, a patent tog parfema sadrži zabranjen sastojak, također nije bila nova.

Zato nema nikakvog opravdanja što je sanitarna inspekcija nadležna za područje Čakovca krenula provjeravati proizvođače parfema iz Čakovca tek onda kada više nije mogla nastaviti žmiriti, a i to na način koji ostavlja otvorenim brojna pitanja.

Dok sanitarna, u pravilu, kada se precizno navede što gledati i zašto, nađe sve što bi trebala naći, u Čakovcu, kada se radilo o Levačiću i Vrbancu, to nije uvijek bio slučaj:

Kada se radilo o Vetiver Rocku – tzv. “Lovrenovom” parfemu – sanitarna se gotovo tri mjeseca oglušivala na upit tko je odgovoran za parfem koji je po DM-ovim dućanima u cijeloj Hrvatskoj s nepropisnom deklaracijom, da bi mi poslala odgovor tek kad sam, 24 sata ranije, obavijestila “jakog igrača” iz priče o Vetiver Rocku o točnom vremenu objave članka. Slučajnošću ili ne, odgovor sanitarne da je (ipak) odgovoran Vrbanec stigao je unutar 24 sata, dva sata prije najavljene objave.

Budući da je taj odgovor pokazao da sanitarna nije provjerila ništa, umjesto da nadležnima zahvalim na “pravovremenom postupanju”, revoltirano sam odgovorila linkom na (upravo) objavljen članak, u kojem je javnost obaviještena i o odgovoru sanitarne, koji je bio doista sramotno površan. To je, izgleda, ipak upalilo: sanitarna je moj članak tretirala kao novu prijavu i krenula raditi svoj posao.

Posljedično, cijena Vetiver Rocka u DM-u je sa zadnje navedene u članku (289, 00 kn) ubrzo pala na 99, 00 kuna. Po meni – i previše:
Iz opisa Vetiver Rocka u DM-ovom web shopu brisan je navod o “30% esencija”, a nestala je i “testna skupina”, koja je u opisu iz 2019. trebala uvjeriti kupce da je parfem dugotrajan.

Kada se radi o Levačiću, 2019 je sanitarna inspekcija nadležna za područje Čakovca je zabranila parfeme o kojima sam pisala, među kojima i Urticu, ali nije naložila njihovo uništenje, već je dopustila legalizaciju (usklađivanje s propisima). Takva odluka sanitarne inspekcije omogućila je Levačiću da pronađe procjeniteljicu sigurnosti koja će izdati povoljnu procjenu sigurnosti i za parfem u kojem se nalazio sastojak koji je štetan i zabranjen u EU.

Kada je dvije godine kasnije iznova pukla priča da je Urtica sa zabranjenim sastojkom ponovno na tržištu, i to zahvaljujući neistinitoj procjeni sigurnosti koja je išla na štetu još jednog hrvatskog poduzetnika s previše povjerenja u sve prethodno uključene u priču o Urtici, javnost je dobila i uvid u nevjerojatnu sposobnost okretanja glave od prikaza notifikacije parfema Europskoj komisiji u CPNP portalu.
Nadam se da ista ovlaštena osobica ne radi na isti način i nadzor nad onime što Međimurci jedu i piju:

Obavijest o ishodu nadzora nad parfemom koji je po drugi puta stavljen na tržište sa zabranjenim sastojkom doplazila je natrag do mene puževim korakom 14 mjeseci kasnije. Budući da je pisalo da nije bilo elemenata za postupanje jer je proizvođač povukao parfeme, nisam oklijevala objaviti informaciju da je Levačić, zahvaljujući pravodobnom postupanju sanitarne inspekcije nadležne za područje Čakovca, imao komotno vremena putem interneta tražiti novog poduzetnika-žrtvu koja će mu “počistiti skladište” s parfemima koji nisu sigurni, jer sadrže zabranjen sastojak.

Doista je gadno koliko su Čakovčani, Međimurci, Koprivničani, a onda i građani i poduzetnici u drugim dijelovima Hrvatske nebitni.

Zato je i logično da je parfemsko poduzetništvo procvalo baš u Čakovcu, a onda i krenulo uzimati žrtve po ostalim dijelovima Hrvatske – “bratići” u Čakovcu imaju uvjete kao nigdje drugdje.

Priča o tome što se zbiva u Čakovcu nije završena: u drugoj polovini 2024. trebala bi biti objavljena i dopuna ovog teksta.