Antoine Chiris (1768. – 1967.) – začetak parfemske industrije

Parfemska kuća Antoine Chiris osnovana je 1768. godine u Grasseu i prva je parfemska kuća koja je obrtničku proizvodnju mirisa uzdigla na razinu industrije.

Uspon industrijske dinastije Chiris od malog obrta u centru Grassea do globalnog koncerna s društvima i agencijama te tvornicama u Europi, Americi, Aziji i Africi trajao je više od 150 godina.
Kroz više od stoljeća (1830.-1939.), Chiris je na globalnoj razini dominirao industrijskom proizvodnjom prirodnih mirisnih materijala.

Priča o usponu i padu industrijske dinastije Chiris oslikava i povijest parfemske industrije, a globalni utjecaj Chirisa danas je predmet znanstvenih istraživanja koja se bave i (zamračenom) kolonijalnom poviješću parfumera iz Grassea.¹Izvori koje sam koristila u dijelovima ovog popularnog prikaza, a koji se odnose na članove obitelji te na poslovanje Chirisa su zbog rasterećivanja teksta skupno navedeni u ovoj biljšci.
Dalje se u zasebnim bilješkama navode samo reference na podatke koje specifično donose pojedini autori, ili na podatke koji se kod autora razlikuju.

– Cocoual, M. (2017.) Aux sources des parfums : Industrialization et approvisionnement de la parfumerie grassoise (milieu XIXe – milieu XXe siècle). Histoire. Université Côte d’Azur, 2017. Str. 273. URL: ffNNT: 2017AZUR2045ff.; fftel-01698978ff

– Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016) Fondation, croissance, opportunités et déclin de la production des matières premières pour la parfumerie : l’exemple de Chiris (1768-1967), Cahiers de la Méditerranée 92 | 2016, URL: https://journals.openedition.org/cdlm/839

– Cocoual, M. (2016.), La famille Chiris: des industriels en politique, une politique d’industriels?Cahiers de la Méditerranée, 92 | 2016, URL:
https://journals.openedition.org/cdlm/8359

– Benalloul, G. (2010.) Historiqies des Sociétés de parfumerie de Grasse: 1800. – 1839.  Recherches régionales, 201/2010.  Nica, Archives départementales des Alpes-Maritimes, 2010. URL: https://www.google.com/url?sa=t&source=web&rct=j&opi=89978449&url=https://www.departement06.fr/documents/Import/decouvrir-les-am/recherchesregionales201-10.pdf&ved=2ahUKEwj_s-WmnOOFAxUXVPEDHV48DLAQFnoECBwQAQ&usg=AOvVaw1DTF5_HcBwYr6h_FI2KvVh

Počeci Chrisovog širenja izravno su vezani uz politiku Karla V. i drugi francuski kolonijalni imperij, odnosno ekspanziju francuskih kolonijalnih teritorija u Africi i otocima u Indijskom oceanu, Indokini, Polineziji te Južnoj Americi i Tahitiju razdoblju od 1830. – 1914.

Prigrlilvši paternalističko-domoljubnu poziciju prema novim terororijima, Chirisi su, uz još nekoliko proizvođača iz Grassea (Roure-Bertrand, Robertet, Lautier, Vial i Muraour), proširili svoje poslovanje u kolonije:

Nakon uspostave kolonije, Chiris je na licu mjesta gradio centre za prikupljanje i preradu sirovina i dovodio iz Francuske upravu koja je obučavala predradnike te unajmljivala lokalnu radnu snagu za rad na posjedima.

Poslovni model koji je sredinom 19. stoljeća uspostavio Chiris, a zatim i drugi proizvođači iz Grassea ostao je u obliku vizije uloge francuske parfemske industrije prisutan sve do danas:

Uz pristup jeftinijim zemljištima i radnoj snazi, proizvođači sirovina autonomno su upravljali cijelim proizvodnim lancem, neovisno o raznim posrednicima i dobavljačima te kontrolirali cijene svojih proizvoda, neovisno o poremećajima na tržištu. Ekonomska ovisnost lokalnih zajednica i podrška državne politike otvarala im je i mogućnost za dodatne pritiske.

U zamjenu za ekonomsku ovisnost, nerazvijena područja u koja su završila pod francuskom zastavom dobila su priliku za ubrzan poljoprivredni i infrastrukturni razvoj, što je koloniziranim lokalnim zajednicama načelno osiguravalo stabilnost, zapošljavanje lokalnog stanovništva i modernizaciju cjelokupnog života.

Na svom vrhuncu (1880. – 1939.), Chiris je imao plantaže, postrojenja i tvornice te agencije po cijelom svijetu te opskrbljivao najveće parfemske kuće poput od Cotyja, Guerlaina, Chanela i Yardleya.

Uspon Chirisa također je bio potaknut počecima globalizacije i otvaranjem novih tržišta u Sjedinjenim Državama i Rusiji te snažnim tehnološkim napretkom u područjima koja su organski vezana uz industrijsku proizvodnju mirisa.

Zahvaljujući javnim dužnostima i uspostavljanju obiteljskih veza s pripadnicima vrha francuske državne politike, industrijska dinastija Chiris prosperirala tijekom kolonijalizma i u počecima globalizma.

Kao kod drugih proizvođača iz Grassea, upravljanje Chirisom prenosilo se s oca na (prvog) sina.

Zbog zaštite proizvodnih tajni te stručnog znanja i iskustva, svi proizvođači u Grasseu su sve do 1960-ih prema svojim zaposlenicima provodili politiku tzv. prisilne lojalnosti²Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016) tč. 30-31

Bazen novih radnika činili su članovi obitelji samih zaposlenika. Ponude za posao se nisu oglašavale, jer su zaposlenici sami unaprijed obavještavali poslovođe koliko članova njihovih obitelji stoji na raspolaganju gazdi, ako bude slobodnog mjesta.

Posljedično, cijele obitelji bile su ovisne o istom poslodavcu pa zato i lojalne: promjena poslodavaca nije bila zabranjena, ali je u praksi bila nemoguća, ili krajnje otežana stvarnim rizikom da i svi članovi obitelji nelojalnog radnika ostanu bez posla.

S druge strane, u vremenima loše žetve ili krize, kao što je bilo 1930-ih, kada su i prihodi proizvođača bili mali, gazde su brinuli da iz svake obitelji zadrže dovoljno zaposlenika da obitelji mogu preživjeti, a onda ih ponovno zapošljavali kada su se prinosi i prihodi poboljšali.

Uz tisuće kolonijalnih radnika doljem svijeta, Chiris je u početkom 20. stoljeća samo u Grasseu zapošljavao 350 radnika, čemu treba pridodati mrežu od stotinjak dobavljača na jugoistoku Francuske.

Za razliku od većine vlasnika iz Grassea, Chirisi su kod kuće vodili naprednu i lijevo orijentiranu socijalnu politiku:

Već na prijelazu u 20. stoljeće Chiris je imao osnovan mirovinski fond, društvo za uzajamno osiguranje, vrtić za radničku djecu i program stambenog zbrinjavanja zaposlenika u namjenski izgrađenim kućama.

Žene poslovođa su nakon radnog vremena vodile radionice pletenja ili šivanja te izrade krpenih lutaka, a iz prodaje su financirane dobrotvorne aktivnosti tvornice i pomoć radnicima.

U drugoj polovini 19. stoljeća Edmond Chiris je, nakon smrti svoje žene, dao svoju kuću pretvoriti u starački dom, a isto će napraviti i njegov brat Léon nakon smrti svoje supruge. Nakon smrti dvojice svojih malih sinova, supruga Georgesa Chirisa otvorila je dječji dom u kojem su se zbrinjavala bolesna djeca, te prihvatilište za neudate majke sa školom za domaćinstvo.

Posljedično, Chiris je ostao praktički neokrznut radničkim prosvjedima s početka 20. stoljeća, nakon što je 1900. u Grasseu osnovan sindikat. Također nije pretrpio veće posljedice niti kada je 1936. došlo je do općeg štrajka u svim proizvođačima parfema u Grasseu.

Početkom 1930-ih, uslijed povećanih troškova proizvodnje u Francuskoj i povećane konkurencije sintetiziranih materijala, poslovanje je počelo posrtati. Za razliku od najvećeg konkurenta, Roure-Bertranda (danas Givaudan), Chiris nije uskočio u posao s sinteticima.

Propadanje Chirisovog industrijskog carstva započelo je s drugim svjetskim ratom i francuskim gubitkom kolonija.

U drugoj polovini 1960-ih, nakon dvije stotine godina postojanja, tvrtku preuzima američka multinacionalna kompanija Americans Universal Oil Products (UOP), a ime Chiris ubrzo nestaje iz svijeta parfumerstva.

1. Počeci (1768.-1830.)

Antoine (DE) CHIRIS (1748. – 1816.)

Tvrtka Antoine Chiris dobila je ime po njezinom osnivaču, Antoineu (de) Chirisu.

Antoine Chiris rođen je u bogatoj obitelji talijanskog porijekla koja se 1739. nastanila u Grasseu. Njegov otac, Jean-Anselme Chiris, bio je majstor pekar, a majka kći trgovca i češljara.

Antoine je trebao nastaviti očev zanat. No, nakon što se 1776. vjenčao s Anne Mérignon, kćeri trgovca parfemima, Antoine mijenja životni poziv i 1767. putuje u Pariz, a po povratku u Grasse1768. službeno osniva svoju tvrtku.

Les Établissements Chiris dans le monde, monografija koju je tvrtka Chiris objavila 1931.³Mazuyer, G. (1931) Les Entablissements Antoine Chiris dans le monde. Etablissements Antoine Chiris, 1931. URL: https://www.davidrumsey.com/ll/thumbnailView.html?startUrl=%2F%2Fwww.davidrumsey.com%2Fluna%2Fservlet%2Fas%2Fsearch%3Fos%3D0%26q%3Dpub_list_no%3D%2211452.000%22%26bs%3D10, u vrijeme Antoineovog pra-praunuka Georgesa, početke opisuje drugačije:

Antione je otputovao u Pariz prije braka s Anne Mérignon i na nagovor svog oca pekara, u proljeće 1761., kako bi u Parizu otvorio trgovinu pekarskim proizvodima.

Prema tom izvoru, Antoine se kretao u pariškom visokom društvu i postao dio kruga oko Luja XV. , pa je dobio priliku i susresti se s direktorima La Compagnie des Indes, francuskog ekvivalenta The East India Trading Company. Razgovori o egzotičnim začinima i esencijama koje su se prikupljale u dalekim zemljama, a potom i skupo prodavale su ga i poslovno zainteresirali.

Prema Chirisovoj monografiji, Antoine je upravo zahvaljujući svojoj poslovnoj pronicljivosti i oštroumnosti prepoznao buduće potrebe tržišta, odustao od slastica i čokolade te se dalekovidno usmjerio na proizvodnju parfema.

Nesporno je, međutim, da je 20-godišnji Antoine odmah po povratku iz Pariza, već 1768. na Place Neuve u Grasseu otvorio prvu Chirisovu radionicu za preradu sirovina te započeo prodavati sapune, masti, mirisne vodice i čiste esencije.

Dio materijala za svoje proizvode je dobavljao, a dio sam proizvodio destilacijom tradicionalnih kultura s područja Grassea (ruže, jasmina, narcisa, tuberoze, mimoze, lavande). Posao mu je provjetao pod Carstvom.

Umro je 1831. u 83. godini života, nakon 48 godina upravljanja Chirisom, a poslove je naslijedio njegov sin Anselme, s kojim započinje Chirisov rast izvan granica Grassea.

2. Uspon i dominacija (1830. – 1939.)

ANSELME (1777. – 1842.)

Tisuće hektara plodne zemlje stavljene na raspolaganje industrijalcima u kolonijama pripojenima Francuskoj svakako su bile privlačne proizvođačima iz Grassea, a Anselme je bio jedan od prvih koji je, još za očeva života, krenuo prema kolonijama.

Anselme je formalno stupio na čelo Chirisa u 55. godini, no za života svog oca aktivno je sudjelovao u radu tvrtke, stekao vrlo visoku razinu znanja o stranim tržištima i naučio upravljati tvrtkom koja se širila. Proučavao je i sirovine i mirisne kompozicije, a posebno su ga zanimale prve znanstvene studije ulja, koje se pojavljuju nakon 1825.

S krajem Napoleonova Carstva (1815.) iznova se otvorilo i englesko tržište, pa Anselme nakon putuje i u Englesku.

Rezultat Chirisove prisitnosti Britaniji bio je ugovor s engleskim Yardlyjem (osnovanim 1777., iste godine kada je rođen Anselme). U ovoj suradnji Chiris će dugoročno profitirati: nakon vrlo uspješnog sapuna od lavande za koje je upravo Chiris osiguravao lavandino ulje, 1873. Yardley je lansirao svoj najpoznatiji miris – English Lavender.

Uz trgovinu, Anselme se bavio i javnom službom pa je1835. imenovan sucem Trgovačkog suda u Grasseu.

Anselme se 1803. oženio Marie Levens s kojom je 1811. dobio sina Léopolda, koji je također od malena učio voditi obiteljski posao.

Krajem njegovog života, radionica u Cour Neuve postala je premala pa je premještena u bivši kapucinski samostan, koji je nakon Revolucije ostao prazan.⁴Prema Cocoual, M. (2016.), La famille Chiris…
Nasuprot, Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016) navode da je proizvodnja premještena 1868., u vrijeme njegovog unuka, Leona Chirisa.

Léopold (1811.-1862.)

Leopold je preuzeo upravljanje Chirisom na početku svojih 30-ih i vodio ga 20 godina, znatno kraće od oca i djeda. Umro naglo, u 53. godini života.

Iako se Leopoldova uprava povezuje uz dvije ključne Chirisove akvizicije, njihovi datumi su, međutim, kontroverzni:

Prema nekim izvorima⁵Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016.), tč.19 imanje Sainte-Marguerite u Boufariku kupio je Leopold već 1836. godine.

Iako je sigurno da je Chiris u to vrijeme surađivao s dobavljačima iz Boufarika, U cijelom Boufariku se za Leopoldova života tek provodilo kolonijalno okrupnjavanje posjeda i isušivanje močvarnih terena, a na imanju Sanite-Marguerite izvedeni su tek pripremni radovi, poput krčenja te izgradnje cesta.

Sainte-Marguerite definitivno prešla u Chirisovo vlasništvo između 1865. i 1868. godine⁶Cocoual, M. (2017.), str. 294. pod upravom Leopoldovog sina Léona, koji će pretvoriti Boufarik u ključno Chirisovo sjevernoafričko proizvodno središte.

Na vrhuncu moći, u 1920-ima i 1930-ima, Chiris će iskoristiti tvornicu i plantaže Sainte-Marguerite u Boufariku i u marketinške svrhe:

Leopoldov unuk Georges prezentirat će Boufarik kao model “Grassea izvan Grassea“, odnosno kao strateški i ideološki primjer napredne simbioze parfemske industrije i lokalne zajednice.

Druga velika Chirisova akvizicija koja se smještava za Leopoldova života bio je moskovski Rallet, 1846.⁷Godina preuzimanja prema Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016.), tč. 21.
Slično navodi i Cocoual, M. (2017.), str. 275. i Cocoual, M. (2016) La famille Chiris: des industriels…
S druge strane, u više neznanstvenih online izvora navode se različite i kasnije godine kada je Chiris kupio Rallet.
Pretežno je riječ o 1898. godini, ali bez reference na izvor podatka.

S preuzimanjem Ralleta, Chiris je stekao ključnu bazu za Chirisovo širenje izvan Europe, na istok.
Nakon kupnje, Rallet je zadržao ime i upravu.

Rallet je 1843. u Moskvi osnovao Francuz i parfumer Alphons Rallet (1819. – 1894.), koji je nastavio voditi tvrtku do povratka u Francusku 1856. godine. Nakon odlaska iz Rusije, Alphons Rallet se posvetio obnovi svog dvorca u Biviersu i javnoj dužnosti, pa je od 1865. to 1888. obavljao je dužnost načelnika Biviersa.
Vođenje Ralleta kao tehnički direktor preuzima Edouard Beaux, a zatim Rallet sve do 1917. vodi njegov sin, parfumer Ernest Beaux, u 1920-ima kreator parfema za Coco Chanel, između ostalog i slavnog N. 5.

Rallet je u drugoj polovini 19. postao najjači proizvođač na brzorastućem ruskom tržištu i ostao upamćen kao ekskluzivni dobavljač ruskog, perzijskog, srpskog i crnogorskog dvora.

Nakon Leopoldove nagle smrti, upravljanje tvrtkom ostalo je na njegova dva sina, 20-godišnjacima Léonu (1839.) i Edmondu (1842.).

Mlađi Edmond se usmjerio na širenje tržišta u Srednjoj Europi i na javnu dužnost:

Nastavljajući tradiciju svog djeda Anselma, Edmond postaje predsjednik trgovačkog suda u Grasseu. Istu funkciju obavljat će kasnije i Georges Chiris, njegov nećak, Leonov sin.

Pozicija suca trgovačkog suda svakako je bila od interesa obitelji Chiris, jer su ti sudovi nadležni za stečajeve, likvidacije, oporavke i sl. te sporove vezane uz kupoprodaje, kredite i nelojalnu konkurenciju.

Upravljanje tvrtkom u cijelosti je preuzeo stariji sin, Léon, “čovjek od akcije” te dinamičan i ambiciozan lider, čije će izražene poslovne vrline pretvoriti Chiris u globalno industrijsko carstvo.

Léon Chiris (1839. – 1900.)

Léon Chiris je na čelo kompanije stupio vrlo mlad, u 24. godini, a upravljao je Chirisom 38 godina.
Vjeran očevim planovima, nastavio je širenje Chirisa u francuskim kolonijama, osvajanje novih tržišta te izgradnju proizvodnih kapaciteta.

Pred kraj Drugog carstva (1852. -1870.) Léon Chiris ušao je u politiku i izgradio čvrstu mrežu utjecaja u regiji i Parizu.

Prvo je postao općinski vijećnik Grassea, zatim općinski vijećnik Saint-Aubana, a nakon pada Carstva pridružio se lijevoj Republikanskoj stranci i nastavio politički uspon u Alpes-Maritimesu.
Za zastupnika Grassea izabran je 1876., 1877. i 1881., a 1882. gotovo jednoglasno je izabran za senatora, i tako je ostalo sve do njegove smrti.

Njegovim zalaganjem, u Senatu su prošla dva projekta koja su bila ključna za daljnji razvoj parfemske industrije u Grasseu:

Za Léonova mandata, nakon prethodnog odbijanja, odobren je projekt gradnje kanala Foulon (1885.), koji opskrbljuje vodom Grasse i njegovu okolicu, a koji je bio ključan za širenje nasada.
Također je odobren projekt južne željezničke pruge koja je Tourettes (Grasse) povezala s Nicom i omogućila brzi transport uroda od polja do tvornica, a onda i prijevoz sirovina do Nice, glavne luke.

Političkim uspjesima Léona Chirisa doprinijelo je i čvrsto prijateljstvo te višestruke bračne veze s moćnom političkom obitelji Carnot.

Sadi Carnot bio je predsjednik Francuske Republike od 1887. do 1894. godine, u vrijeme najvećeg političkog uspona Léona Chirisa.

Svo troje Léonove djece brakom se povezalo s obitelji Carnot:
U vrijeme Carnotovog predsjedničkog mandata, Léonove kćeri Valentina i Margarita udale su se za sinove Sadija Carnota (1890. i 1894.), a Léonov nasljednik Georges Chiris oženio je 1902. Émilie Cunisset-Carnot, unuku Sadija Carnota.

Godine 1891. upravo je Léon Chiris ugostio kraljicu Viktoriju na večeri u svojoj villi Saint-Georges, što je bio neprijeporan izraz priznanja ugleda i važnosti industrijske dinastije Chiris.

Léon Chiris je još za života u Grasseu ostao upamćen kao industrijalac – dobrotvor zajednice.
Četrnaest godina nakon njegove smrti, Grasse mu je podigao spomenik, a njegovo ime nosi i gradska srednja škola.

Tehnološki razvoj

Razvoj parnog stroja u 19. stoljeću unaprijedio je i proizvodnju mirisa, a Chirisi postaju prvi industrijalci u Grasseu koji su svoje strojeve pokretali parom.

U drugoj polovini 19. stoljeća Chiris također prvi započinje primijenjivati novu metodu ekstrakcije hlapljivim otapalima, koja je, uz sintetizirane materijale, omogućila razvoj moderne parfemske industrije, kakvu poznajemo danas.

Tehniku ekstrakcije hlapljivim otapalima razvili su Naudin i Massignon 1860-ih, a Leon Chiris je prvi, već 1879. otkupio ove patente, time stekavši značajnu poslovnu prednost.

Ekstrakcija hlapljivim otapalima⁸Charabot, E. (1900.) Les Parfums artificiels. Encyclopédie Industrielle, Libraire J.-B. Baillière et Fils, Paris, 1900.

Benalloul, G. (2010.), Techniques de parfumerie à Grasse. Recherches régionales, god 51/br. 196.  Nica, Archives départementales des Alpes-Maritimes, 2010. URL: https://www.departement06.fr/documents/Import/decouvrir-les-am/recherchesregionales196-06.pdf,

Povijest parfumerstva u Grasseu vitalno je vezana uz razvoj tehnika prerade aromatskih i mirisnih biljaka u mirisne materijale:
Do druge polovine 19. stoljeća vodice, masti i ulja kao osnovni poluproizvodi za daljnju proizvodnju dobivale su se dvama tehnikama: enfleurageom, koji je bio poznat još od antike i parnom destilacijom, prenesenom u Europu u srednjem vijeku.

Dok su se ruža i, primjerice, lavanda destilirale, hladni enfleurage (polaganje latica u sloj hladne masti i puštanja ona zarobi mirisne molekule) je bio tehnika kojom se obrađivalo najdelikatnije cvijeće poput jasmina, tuberoze i mimoze.

Nova tehnika, ekstrakcija hlapljivim otapalima, rezultirala je i novom vrstom proizvoda – absolutima, koji u odnosnu na materijale dobivene tradiconalnim tehnikama, imaju bogatiji i dublji mirisni profil.

Posljedično, tehnika ekstrakcije hlapljivim otapalima zamijenila je hladni enfelurage, smanjila troškove proizvodnje i postavila nove zahtjeve vezano uz proizvodne prostore.

Za razliku od enfleuragea i destilacije, koje je bilo moguće prilagoditi uvjetima manjih i/ili višenamjenskih prostora, ekstrakcija hlapljivim otapalima je industrijska metoda u kojoj se koriste lako hlapljivi i zapaljujući materijali (heksan, benzen, etanol). Zbog toga je tražila prostore primjerene veličine s provjetravanjem, odnosno namjenski izgrađene prostore.

U Grasseu se stoga započinju graditi moderne tvornice, a Chiris je i u tome bio prvi.

Proizvodnja i tržišta

U drugoj polovini 1860-ih Leon Chiris je s dotadašnjim upraviteljem imanja u Boufariku (Alžir), kolonistom Polycarpeom Grosom, potpisao ugovor o partnerstvu kojim imanje Sainte-Marguerite prelazi u vlasništvo trgovačkog društva Antoine Chiris, a Gros ostaje njegov upravitelj.

Imanje Sainte- Marguierite u Boufariku će za Léonova života proći preobrazbu iz lokalnog uzgojno-prerađivačkog centra u najmodernicju tvornicu, po čijem će uzoru Léon potom izgraditi i novu Chirisovu tvornicu u Grasseu.

Nakon što je u studenome 1869. otvoren Sueski kanal te pojednostavljen pristup Indiji i izvorima novih prirodnih sirovina na Dalekom istoku, Chiris širi posjede u novim kolonijama u Indokini, Kini (Šangaj), Polineziji.

Poslovanjem preko Ralleta, Chiris nastavlja jačati na ruskom tržištu, a pod kraj života preko podružnice u New Yorku prodire i na novo tržište – u Sjedinjene Američke Države.

Sainte-Marguerite u Boufariku (Alžir)

Među kolonijalnim posjedima, imanje Sainte-Marguerite u Boufariku bilo je klasa za sebe.⁹Demassieux, N. (2022) Le domaine Sainte-Marguerite à Boufarik. (Online) URL: https://nicolas.demassieux.fr/2022/12/14/le-domaine-sainte-marguerite-a-boufarik/.
Svi podaci u ovom tekstu o životu i proizvodnji na imanju Sainte-Marguerite u Boufariku preneseni su iz ovog rada.
Nicolas Demarchieux sačuvao je i prenio tekst (“Monografija imanja Sainte-Marguerite”), koji je 1960-ih napisala Apure Yvorra, unuka Ferdinanda Delauzuna, zaposlenika imanja. Rukopis njezine monografije, koja nije objavljena, sadrži podatke iz obiteljskog arhiva te podatke iz necjelovito sačuvanog Chirisovog arhiva. Iako tekst Apure Yvorra nije znanstveno vrednovan, na njega se osvrće i Cocoual, M. (2017), str. 292-293.

Dok su uvjeti života i tehnološka opremljenost na kolonijalnim imanjima bili daleko od dobrih, plantaža u Boufariku zamišljena je kao “produžetak Grassea izvan Sredozemlja” i široko korištena u marketingu kompanije.

Godine 1869. na imanju je već postojao ljetnikovac, dvorište s objektima za smještaj osoblja, konjušnica i pekara. Smještaj za stalne radnike bio je dobar, samci su se hranili u za njih organiziranoj kantini, a s vremenom se poboljšavao smještaj i skraćivalo radno vrijeme.

Prva (“stara”) tvornica bila je opremljena s 4 parna generatora, 28 uređaja za destilaciju i laboratorijima za masti i mirisna ulja dobivena iz geranija, cvijeta gorke naranče, crnog ribiza, metvice, eukaliptusa i verbene.

Uz spremišta sirovina, uz tvornicu se nalazilo i spremište alata te kovačke, stolarske, bačvarske, sedlarske radionice za održavanje poljoprivredne opreme.

Sainte-Marguerite proizvodila je i maslinovo ulje i vino. Na imanju se nalazio veliki vinski podrum s 37 hrastovih bačvi od po 300 do 400 hektolitara vina, prostorijom sa 6 posuda za fermentaciju te po jednom parnom drobilicom i ručnom prešom.

Stalno osoblje imanja bilo je sastavljeno od domorodačkog stanovništva, odnosno 300-tinjak Muslimana koji su živjeli u blizini u zemljanim kolibama, Španjolaca koji su pristigli iz siromašnih regija pokrajine Alicante te razvojačenih pripadnika francuske vojske iz Camp d’Erlona (Boufarik), uglavnom samaca koji su bili nastanjeni na samom imanju.

Uz stalne radnike, Boufarik je zapošljavao i dodatnu radnu snagu, koja je u potrazi za poslom pratila kolonizatorsku vojsku.

Platne liste za godine 1882. i 1885. iskazuju između 400 i 500 radnika, ovisno o mjesecu, a u vrijeme žetvi njihov broj se penjao na 800.

Radni dan je 1880-ih trajao od izlaska do zalaska sunca. Svaka dva tjedna, nakon isplate plaće, radnici su imali pravo na pola dana odmora.

Uz zadržanih 200 ha eukaliptusa te nasade verbene, ruže i jasmina, u razdoblju između 1887. i 1898. znatno su povećani nasadi geranija (s 30 na 218 hektara), naranče (s 40 na 138 ha) te vinogradi (s 200 na 305 ha).

Kapaciteti stare tvornice postali su nedovoljni, pa je Léon 1893. započeo gradnju nove, moderne tvornice. Tvornica u Boufariku dovršena je 1896., a prostirala se na 3 000 četvornih metara.

Nova tvornica bila je golem i moderan kompleks sa staklenim krovom i veličanstvenim prozorima. Dimnjak visine 35 metara ispuhivao je rad 20 kotlova. U prednjem dijelu prizemlja nalazile su se arhivske prostorije, a u podrumu skladišta parfemskih esencija.

U unutrašnjosti proizvodnog dijela nalazilo se 5 velikih Babcok i Wilcox kotlova za destilaciju, od kojih je svaki zauzimao površinu od 100 m² i opskrbljivao po 30 destilatora napravljenih od crvenog bakra, s kapacitetom od po 2000 litara.

U sklopu tvornice nalazio se i zaseban proizvodni pogon prilagođen novom postupku ekstrakcije hlapljivim otapalima, u kojem se dobivao absolut crnog ribiza i ruže.

Pogon je imao i sustav za zbrinjavanje otpada, pa su se biljni ostaci nakon prerade vagonima otpremali u jame, u kojima se stajanjem proizvodio humus za gnojivo plantaža.

Cijela nova tvornica bila je elektrificirana: struju je davao parni stroj Piquet od 30 konjskih snaga, koji je pokretao 2 generatora snage 22 kilovata, koji su proizvodili istosmjernu struju. Generatori su punili i 60 akumulatora za osvjetljavanje gospodarskih zgrada tijekom noći.

U doba kada je vrlo mali dio Europljana u svojim domovima imao električnu rasvjetu, na Boufariku su čak i staje i podrumi bili osvijetljeni žaruljama sa žarnom niti.

U 1930-ima je radno vrijeme na Sainte-Marie bilo gotovo jednako onome u Grasseu. Chiris je i u Boufariku uspostavio sustav zbrinjavanja umirovljenih radnika. Sainte-Margerite bila je i značajno lokalno kulturno središte.

Uz prilagodbe u vremenima krize 1930-ih i svjetskih ratova, imanje Chirisovih u Boufariku poslovalo je sve do njegove nacionalizacije 1963. godine.

Parfemi

Uz proizvidnju materijala za proizvodnju parfema i kozmetike za klijente, pred kraj 19. stoljeća Chiris je započeo proizvoditi i parfeme pod svojim imenom. No, o njima je malo sačuvanih podataka.

U vrijeme Leona, a potom i njegovog sina Georgesa, i Chiris je, poput svih proizvođača mirisa iz Grassea, imao neki oblik naukovanja za buduće parfumere.
Dok imena drugih učenika nisu poznata, jedan jest:

Bio je to Korzikanac talijanskog porijekla, François Spoturno, tada mladi i vrlo ambiciozan poduzetnik, a svega nekoliko godina kasnije prvi francuski milijunaš, i čovjek koji je revolucionarno utjecao na svjetsku parfemsku povijest te odigrao ključnu ulogu u transformaciji europskog i američkog tržišta parfema.

U 1903., kada je naukovao kod Chirisa kako bi savladao zanat parfumera i kreirao svoj prvi parfem, o čemu je riječ nešto niže, već je promijenio ime u François Coty.

“Mosquee” – nova Chirisova tvornica u Grasseu

Pod kraj života, 1899., Leon Chiris otvorio je i novu tvornicu u Grasseu u aveniji Pierre Semard.
Tvornica je izgrađena po uzoru na tvornicu na imanju Sainte-Marguerite u Boufarku i prošarana maurskim ornamentima, zbog čega je u Grasseu nazvana “Džamija”.

Nova tvornica prostirala se na površini od 4.582 m2 i omogućavala unutarnju ventilaciju, odnosno moderan način izvjetravanja zapaljivih i otrovnih plinova, nusprodukata ekstrakcije hlapljivim otapalima.

Godine 1922., pod upravom Leoneovog sina Georgesa, dodatno su modernizirani i prošireni proizvodni prostori.

U prvoj polovini 1920-ih Chiris je dao snimiti seriju kratkih dokumentarno-promotovnih filmova o proizvodnji u Grasseu, a dio je sačuvan i restauriran.
Na jednom od njih, naslovljenom In the Perfumed land ¹⁰ Cocoual, M. (2014) In the perfumed land – Film d’Enterprise réalisé par Max Dianvillea années 1920. Recherches régionales. Alpes-Maritimes et contrées limitrophes, 2014. URL: https://www.departement06.fr/documents/A-votre-service/Culture/archives/recherches-regionales/cg06_recherchesregionales207_14.pdf. prikazan je proces proizvodnje od branja ruže na Chirisovom imanju, preko procesa ekstrakcije do proizvodnje i pakiranja gotovih proizvoda u Džamiji, novoj tvornici izgrađenoj za vrijeme Leona Chirisa:

Georges Chiris (1872 – 1953)

Georges se aktivno se uključio u upravljanje tvrtkom u 28. godini, godinu dana prije očeve smrti 1900.

Chiris je vodio preko pola stoljeća, do smrti 1953.

Na čelu s Georgesom, Chiris se promovirao izrekom da “u Carstvu Chiris Sunce nikada ne zalazi.”¹¹Cocoual, M. (2017), str. 273., ali i krenuo silaznom putanjom.

Poput svog pradjeda Anselma i strica Edmonda, Georges je bio predsjednik Trgovačkog suda u Grasseu, a u razdoblju od 1907. do 1914. obavljao je i javnu funkciju generalnog savjetnika Saint-Aubana, koju je prethodno obavljao i njegov otac.

Vrijeme Georgesove uprave Chirisom poklopilo se s vrhuncem francuskog kolonijalnog imperija (1919.-1939.) pa Georges Chiris 1907. odustaje od lokalnih funkcija kako bi postao član Vrhovnog vijeća za kolonije.

Francusko Vrhovno vijeće za kolonije formalno je bilo savjetodavno tijelo, no zapravo su ga činili vlasnici krupnog privatnog kapitala, odnosno glavni akteri kolonijalnih pothvata.

Vijeće je davalo preporuke o načinu iskorištavanja resursa u kolonijama, redistribuciji plodnih zemljišta (izvlašćivanju lokalnog stanovništva i dodjeli francuskim kolonistima) te o politikama prema lokalnom stanovništvu (uključujući i prisilnu radnu obavezu te posebne poreze za stanovnike koji su odbijali raditi za francuske gazde).

François Coty i Rose Jacqueminot (1904.)

Recentnija biografija Françoisa Cotyja, objavljena u suautorstvu s Cotyjevom unukom Elizabeth Coty i uz konzultaciju obiteljskog arhiva¹² Toledano, R. B:, Coty, E. Z. (2009), François Coty: fragrance, power, money. Pelican Publishing Company, 2009. str. 55-60 , opisuje poznanstvo i prijateljstvo Françoisa Cotyja s obitelji Chiris u tri najvažnije poslovne veze u njegovom životu.

François Coty došao je 1900. s Korzike u Pariz s namjerom da stekne ugled i bogatstvo u poslu koji je tek trebao odabrati, ali svjestan važnosti uspostavljanja osobnih veza s ljudima koji su moćni po naslijeđenoj ili stečenoj poziciji i učenja od talentiranih i uspješnih.

Na samom početku 20. stoljeća, ime “Léon Chiris” bilo je simbol svega toga.

François Coty imao je priliku poznati Leona Chirisa u Parizu te preko političkih veza svoje rođakinje dobiti obećanje o mogućnosti učenja kreacije mirisa pri Chirisu u Grasseu.

Zahvaljujući osobnom prijateljstvu s Françoisom Carnotom, sinom bivšeg predsjednika Francuske, koji je bio oženjen za Valentine Chiris-Carnot, Leonovu stariju kći i Georgesovu sestru, François Coty započeo se družiti i s nasljednikom dinastije Chiris.

Georges i François Coty bili su gotovo vršnjaci, a poznanstvo će se pretvoriti u osobno prijateljstvo koje će potrajati do kraja Cotyjevog života te u poslovan odnos – u dobru i zlu.

Coty je stigao u Grasse 1903. kako bi na licu mjesta ovladao zanatom kojim se odlučio baviti. Pri Chirisovim pogonima u Grasseu naučio je postupke proizvodnje, upoznavao materijale i učio konstrukciju kompozicija. U obiteljskoj knjižnici učio je o suvremenim tehnikama i povijesti parfumerstva u Grasseu, a od samog Georgesa o operativnom vođenju biznisa.

Za Françoisovog boravka u Grasseu, Georges je odlučio sponzorirati Cotyja, a na kraju boravka kod Chirisa u Grasseu Coty je imao know-how, formulu svog prvog parfema posvećenog ruži i važnu insajdersku informaciju:

Susjed Georgesa Chirisa, Albert Camilly, također proizvođač mirisa i vlasnik Lallue, upravo je bankrotirao i spremao se rasprodati svoje zalihe po iznimno niskoj cijeni.

François Coty je jeftino otkupio zalihe i dao proizvesti slavan Rose Jacqueminot, izdan 1904.

U roku od dvije godine od izlaska Rose Jacqueminot, Coty će postati prvi francuski milijunaš. Ostalo je – poznata povijest.

“Carstvo Chiris”

Uz Ruhre-Bertrand (danas Givaudan), Chiris je 1920-ih i 1930-ih bio globalno najjači proizvođač mirisnih materijala na svijetu.

Europa

Chirisove agencije putem kojih se odvijala trgovina nalazile su se po cijeloj Europi: u Francuskoj (Marseilles, Bordeaux, Lyon), Italiji (Milano, Trst), Njemačkoj (Hamburg), Švicarskoj (Geneva), Austriji (Beč), Češkoj (Prag), Poljskoj (Varšava) i Rumunjskoj (Bukurešt), ali i na krajnjem sjeveru u Švedskoj (Oslo) i Finskoj (Helsinki) i jugu, u Španjolskoj (Lisabon, Barcelona), Grčkoj (Atena), Turskoj (Istanbul).

Putem Chirisovih skandinavskih agencija do Grassea su pristizali blokovi ambergrisa.

Italija

Između 1900. i 1910. Georges Chiris kupio je tri imanja u Italiji:

Imanje u Pijemontu (Vigogne) uzgajalo je metvicu, hrastovu mahovinu, iris i bergamot. Prerada se odvijala u tvornici na licu mjesta, a Chiris je imao i tvornicu u Firenci.

Na jugu Italije je putem svoje tvrke Industrijske tvrtke Agricole Méridionale, kupio imanja u Messini i Kalabriji, s kojih je eksploatirao citruse – limun, naranču, bergamot i mandarinu.

Proizvodnju na Siciliji vodilo je zasebno Chirisovo trgovačko društvo, a tvornica na Siciliji također je prerađivala citruse.

Bugarska

Također između 1900. i 1910. Chiris je pokrio potrebu za bugarskom ružom tako što je postao vlasnik imanja s tvornicom u Rahmanlaru, u Dolini ruža.

Francuska

U 1920-ima Chiris je okrupnio svoje posjede u Francuskoj, pridruživši im 3 imanja na području Grasea i Cannesa:

Na Domaine du Vignal (52 ha) kraj Chateauneufa (Grasse) nasađene su majska (rosa centifolia), bugarska i egipatska ruža.

U proljeće 1922. kupio je Domaine de l’Abadie u Cannesu (42 ha) te na njemu uzgajao geranij, bosiljak, kamilicu, anis, korijander i verbenu, a zatim i Domaine des Embrasques (11 ha u neposrednoj blizini), na kojem uzgaja mentu.

U 1930-ima, unatoč posljedicama gospodarske krize (1929.) i velikom štrajku (1936.), Chiris preuzima još dvije tvrtke iz Grassea, Compagnie d’Argeville Pierrea Dhumeza (1932.) i Pilar Frères (1938.).

Njemačka

Georges početkom 1920-ih postaje vlasnik i Domaine de Puberclaire, u Bases-Alpes na području Njemačke. Od 335 ha, 115 je bilo obradivo i zasađeno lavandom i lavandinom.

Sjeverna Afrika

Na području Sjeverne Afrike, uz već spomenutu tvornicu u Boufariku, Chiris je imao i tvornicu u Tunisu (Sousse) koja je prerađivala geranij, ružu i jasmin.

Azija

Kina

Francuska je 1849. stvorila koloniju u Šangaju koja je trajala sve do 1946, pa je Leon Chiris već 1860-ih iskoristio Šangaj za početak širenja u unutrašnjost Kine, otkuda je nabavljao mošus.

Njegov sin Georges će u Šangaju 1920-ih osnovati Société Française du Haut Yang-Tse, logističku tvrtku koja se brinula za dopremu vreća s mošusom niz najdulju kinesku rijeku Jangtze.
Prikupljački centri bili su smješteni u Ta-Tsien-Lou i Chung-Kingu.

Chirisova karta iz 1931. prikazuje organizirani izlov mošusnih jelena, kakav je do sredine 20. stoljeća ovu vrstu doveo na rub do istrebljenja.

Indokina

Za Leonova života koloniziran je Vijetnam (Cohin-Chin, 1884., Tonkin i Anam, 1885.) i uspostavljen protektorat nad Kambodžom (1884.). Ova područja su pod francuskom kolonijalnom upravom objedinjena u Francusku Indokinu, kojoj je dodan Laos (1887.) i Kwang-Chou-Wan (1900.).

U Vijetnamu je Chiris otvorio tvornice na sjeveru (Anam) i jugu Vijetnama (Tonikin):
Iz Anama je Chiris pretežno crpio benzoin, a tvornice su bile smještene u Lang Sonu i Xam-Neu.
Tvornica u južnoj regiji Tonkin prerađivala je uglavnom zvjezdasti anis, a bila je smještena u lučkom gradu Haitphongu, prometnom središtu na delti Crvene rijeke.

Pacifik

Chirisova tvornica za preradu pačulija i limunske trave bila smještena u Soerabayi na Javi (Indonezija).

Afrika

Kolonizacija u Africi i na otocima u indijskom oceanu bila je osobito brutalna, a Chirisova politika prema radnicima u kolonijama bila je upravo suprotna od one kakvu prezentirao na primjeru plantaže Sainte-Marguerite u Alžiru.

Subsaharska Afrika

Chirisove tvornice bile su smještene u Ouaki (Kongo, koloniziran 1880.) i na britanskom teritoriju Nyanze (danas Tanzanija).

U La Ouaki su uzgajane uglavnom naranče i limunska trava, a u Nyanzi geranium.

Otoci u Indijskom oceanu¹³Cocoual, M. (2016) De la Capitale des parfums aux îles aux parfums : les intérêts grassois à Madagascar et dépendances. Cahiers de la Méditerranée 92 | 2016.  URL: https://journals.openedition.org/cdlm/8369.

Za Leonovog života, Chiris je imao tvornicu vanilije na Reunionu (Burbon), staroj francuskoj koloniji. Sjedište kolonijalnog trgovačkog društva za Reunion bilo je u Saint-Denisu.

Prvi otok koji je u 19. stoljeći stavljen pod francusku kolonijalnu upravu bio je Sainte-Marie (1821.), istočno od Madagaskara. Nosy Bé i Mayotte, koji će stoljeće kasnije dobiti nadimak “parfemski otoci”, kolonizirani su 1841., a od 1866. Francuska će koloniziranim teritorijima pod vladom Mayottea pridružiti i otok Mohéli.

No, “pacificiranje” Madagaskara nije išlo glatko: nakon prvog i neuspješnog pokušaja (1883.), kolonizacija otoka provedena je tek 1896., pa se Chiris proširio na Madagaskar tek za Georgesove uprave.

S obzirom na kulture za proizvodnju mirisnih i aromatskih proizvoda koje su francuski kolonizatori uzgajali drugdje po svijetu, otoci u Indijskom oceanu su specifični:

Dok su se u Europi, Južnoj Americi, Indokini i Kini, te u kontinentu Afrike uzgajale autohtone biljne vrste, niti ylang-ylang, niti vanilija, niti klinčić koji su se pod francuskim kolonizatorima započeli uzgajati na otocima u Indijskom ocanu nisu bili autohtoni, već su ih naselili upravo francuski kolonizatori.

Ylang-ylang je izvorno rastao na Tajlandu, u Vijetnamu, na Filipinima, u Maleziji i Indoneziji, Novoj Gvineji i na Solomonskim otocima. Vanilija je izvorno rasla u Meksiku, a klinčići u Indoneziji.

La Compagnie des Indes je u drugoj polovini 18. stoljeća organizirala prijenos na Reunion i eksperimentalni uzgoj neautohtinih kultura za kojima je postojala potreba, a koje su autohtono rasle samo na područjima izvan francuskog utjecaja.
Probni uzgoj vanilije i klinčića je 1769. započeo (uspješno) provoditi botaničar Pierre Poivre, tada upravitelj Reuniona i Mauricijusa.

Razvoj poljoprivrede u kolonijama bio logičan nastavak francuskih vojnih operacija, a bivši vojnici-plantažeri bili su prvi kamen poljoprivredne preobrazbe otoka u Indijskom oceanu.
Tijekom 20. stoljeća, poljoprivreda je na otocima u Indijskom oceanu postala dominantan sektor, a uzgoj mirisnih kultura bio je jedan od najisplativijih i najmanje zahtjevnih.

Nakon što je Madagaskar “pacificiran”, Francuska je ponovila eksperiment proveden na Reunionu:

Budući da je raznolikost klime nudila široke mogućnosti uzgoja, na Madagaskar stižu botaničari i agronomi pariškog Prirodoslovnog muzeja kako bi popisali biljke na otoku i procijenili potencijal madagaskarskog tla, poznato plodnog zbog vulkanskih aktivnosti.

Francuska je potom na Madagaskaru nastavila ekperiment uzgoja različitih kultura za kojima je rasla svjetska potražnja, a između njima i aromatskim biljkama:

Prvo dokumentirano uvođenje parfemskih biljaka na teritorij Madagaskara bilo je 1901., kada je u pokusnom vrtu Toamasine (Tamatave) na istočnoj obali Madagaskara testiran uzgoj ylang-ylanga, vanilije, klinčića i cimeta.

Nakon toga, klinčići su se uglavnom uzgajali u Sainte Marie, ylang-ylang je na Komonrima, Nosy-Béu i Sambiranu, a vanilija, klinčić, cimet, vetiver i na istočnoj obali Madagaskara.

Između 1905. i 1906. uspjeh je doveo do organizacije rasadnika i prvih plantaža na sjeveru Madagaskara. Na otocima Nosy Bé i Nosy Komba također su podignute prve poluindustrijske plantaže ylang-ylanga.

U 1907. Chiris registrira Kolonijalno društvo Bambao (Société Coloniale Bambao) i kreće uzgajati sve spomenute kulture. Pod kapom tog trgovačkog društva su bili svi proizvodni centri na otocima Nosy Bé i Mayotte u Komorima.

Dok je na početku stoljeća godišnja proizvodnja ylang-ylanga bila jednaka nuli, s Madagaskara je 1930. izvezeno 502, a 1937. 803 tone ylang-ylanga. Proizvodnja mahuna vanilije se s 655 tona 1930 već 1932. uvećala za trećinu, na 866 tona. Izvoz klinčića porastao je s 34 tone 1901. na 520 tona 1939., unatoč berbi koja se obavljala samo svake tri godine. Dodatno, ulje klinčića, čiji je izvoz do 1923. bio gotovo nula, dosegnuo je 1939. 307 tona.

Do sredine 1930-ih Chirisova kolonijalna društva s područja otoka u Indijskom oceanu proizvodit će 60% svjetske proizvodnje ylang ylanga.

Zbog problema dostupnosti radne snage, obrazovanje mladih Madagaskara uglavnom je usmjereno prema poljoprivredi: od osnovne škole, učenici su morali održavati vrt sastavljen od industrijskih usjeva i tropskih usjeva te samo desetine prehrambenih usjeva. U proizvodnim regijama osnovale su se više poljoprivredne škole, a uzgoj biljaka iz kojih su se proizvodile parfemske sirovine bio je sastavni dio prve godine obrazovanja.

Rad na plantažama na Madagaskaru i Komorima tražio je veliki broj radnika:

Već 1896. je dekretom nametnuta radna obaveza svim muškarcima od 16 do 60 godina, a stanovništvu je ograničeno kretanje, uz zabranu napuštanja područja pod upravom novih gazda.

Stanovnici su rekvirirani dragovoljno ili silom, a uveden je i porez koji su bili dužni plaćati svi stanovnici koji su odbili raditi za nove vlasnike plantaža.
Chiris je na Komorima kovao i svoju valutu za plaćanje tog poreza.

Zatvor, novi koncept za stanovnike Komora, uglavnom je naseljen Komorcima koji nisu mogli plaćati porez, pa su oni svoj dug na kraju opet otplaćivali radom na plantažama.

Nedostatak radne nadoknađivao se dopremom radnika iz Afrike.
Tijekom žetvi upravitelji plantaža angažirali su zatvorenike te žene i djecu. Žene su bile plaćene manje od muškaraca i računale se s djecom. U slučaju manjka radne snage, školski praznici su se pomicali kako bi jeftina radna snaga bila što dostupnija.

Kolonijalne plantaže bile su poluindustrijske, a sastojale su se od upravne zgrade, objekata za preradu sirovina (kakaovca, kave, vanilije, prerada aromatskih biljaka) i koliba za smještaj osoblja koje je upravljalo plantažom. Nova madagaskarska sela fizičke radne snage bila su podizana nekoliko kilometara dalje od uprave i tvornica.

Société Coloniale Bambao Georgesa Chirisa bio je snažno kritiziran zbog svojih postupaka prema lokalnom stanovništvu. Već 1920-ih dolazi do jačeg otpora i učestalijih bjegova s plantaža, te pojave samostalnih malih poljoprivrednika, koji se započinju udruživati.
Prve udruge za ljudska prava već su 1936. godine napale Chirisova kolonijalna društva na otocima u Indijskom oceanu zbog teških uvjeta na plantažama.

No, 1931., prilikom otvaranja Međunarodne kolonijalne izložbe u Parizu, kojom je Francuska konkurirala istovrsnoj britanskoj izložbi u Londonu, upravo je Georges Chiris bio delegiran da u ime Vrhovnog vijeća za kolonije poželi dobrodošlicu šefovima afričkih država.

Amerika

Na području Sjeverne Amerike Chiris je otvorio agencije u Montrealu (Kanada), New Yorku i Chicagu.

SAD

Chiris je nastupio na tržištu Sjedinjenih Američkiih Državama u 1890-im godinama.

Osnivanje Antoine Chiris Company u New Yorku bila je jedna od posljednjih velikih operacija Leona Chirisa, a operativno su ju proveli Georges Chiris i rođak Georges Vallois, desna ruka vlasnika Chirisa.

Srednja i Južna Amerika

U Južnoj Americi Chiris je imao tvornice u Gvajani (Cayenne) i Paragvaju (Asuncion) te na Tahitiju.

Chiris je u Gvajani eksploatirao palisander (bois se rose), a četiri koncesije obuhvaćale su sveukupno 1.650 hektara gvajanskih šuma. Palisander se destilirao na licu mjesta, a Chiris je, uz veliki broj radnika, zapošljavao i zatvorenike.

Nakon što je u 1930-ima palisander u Gvajani doveden do ruba nestanka, Chiris nije obnovio koncesije.

Na plantažama u Paragvaju uzgajale su se naranče, a na Tahitiju vanilija.

Put prema dolje

Pred Prvi svjetski rat, 1914., francusko kolonijalno osvajanje bilo je završeno, a bila je gotova i kritična transformacija obrtničke u industrijsku proizvodnju, na kojoj Chiris profitirao u proteklih 100 godina.

Već pred kraj 19. stoljeća kemijskom sintezom stvoreno je nekoliko mirisnih materijala.

Prvi koji su ušli u palete parfumera bili su: vanillin (1874.), čija je proizvodnja vrlo brzo postala profitabilna, coumarin (1876.), ključan za stvaranje čitave parfemske grupe (fougere), nitro muskovi (1888.), iononi i metil-iononi (1893.) koji su omogućavali kreiranje mirisa popularne ljubičice.¹⁴David, O.R.P., Doro, F. (2023). Industrial Fragrance Chemistry: A Brief Historical Perspective. European Journal of Organic Chemistry, vol.26/44, 2023. URL: https://doi.org/10.1002/ejoc.202300900

Iako su sintetizirani materijali isprva bili skupi, razvojem proizvodnje cijena im je brzo krenula drastično padati, što je dovelo do njihovog uključivanja ne samo u mirise namijenjene parfemima, već i u mirise za proizvodnju druge, jeftinije kozmetike.

Unutar 11 godina (1876/1887) cijena vanilina pala je za preko 90% (8750 / 875 fr/kg). U godini kada Georges preuzima vođenje Chirisa (1900.), iznosila je manje od 115 fr/kg, a trend se nastavio.

Za razliku od oca Leona i pradjeda Anselma, George Chiris nije prepoznao ključan trenutak koji je definirao kasniju povijest cjelokupne parfemske industrije. Chiris je po prvi puta u svojoj povijesti donio stratešku odluku da ne ide u korak s tehnološkim napretkom, a ta je odluka bila – kriva i skupa.

Chiris je pod Georgesom, od 1922. do 1938. izdavao poslovno-stručni časopis La Parfumerie du Sud-Est , koji je 1924. preimenovan u Les Parfums de France. Časopis je izlazio dvomjesečno, a uz znanstvena otkrića i teme od interesa struke promicao je prirodne sirovine.¹⁵Cocoual, M. (2016.), La famille Chiris…, tč. 22. i Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016).

S druge strane, monografija Imanja Sainte-Marguerite u Boufariku, napisana 1960-ih, sadrži i značajnu opasku o prvoj polovini 1920-ih, kada je Georges započeo izdavati Chirisovu publikaciju:

“Njemačka kemijska industrija je kroz sintetičke parfeme zadala udarac prirodnim parfemima. Smanjene su površine geranija, ruža je uklonjena, od osnovnih esencija ostao je samo neroli”.¹⁶Demassieux, N. (2022.) Citat zapisa A. Yvorre.

Parfemi, dotad rezervirani za elitu, postaju sve popularniji, paleta jeftine kozmetike se također širi. Jačajući, industrija se usmjerila na masovnu proizvodnju i pojeftinjenje, a to su omogućavali jedino – sintetski materijali.

Dok su postojeći industrijski igrači zauzimali nove startne pozicije s obzirom na pojavu sintetskih materijala, Georges je ignorirao i ključan trend u biznisu kojim je Chiris suvereno vladao gotovo stotinu godina i sve evidentnje turbulencije među svjetskim silama.

Sve to uoči dva svjetska rata i gubitka ključnih kolonija u kojima se odvijao Chirisov uzgoj i prerada.

Prvi veliki udarac

Prvi svjetski rat (1914-1918) samo je privremeno usporio poslovanje proizvođača iz Grassea. Podržavajući vojne napore, Chiris je u svojim francuskim tvornicama proizvodio barut i borbene plinove.¹⁷Perrin, E., Baumann, M., Buttner, O. (2016) tč. 26

No, težak udarac Chirisu zadala je 1917. Oktobarska revolucija, nakon koje je nacionalizirana sva Chirisova imovina u Rusiji, uključujući i moskovski Rallet.

Ovime je Chiris ostao i bez ruskog tržišta, glavne baze za trgovinu s Bliskim istokom i Orijentom tijekom 70 godina.

Dok Ernest Beaux još služi vojsku, Ralletovi parfumeri bježe u Francusku, a prihvaća ih Chiris u svoje tvornice. Iste godine, u Francuskoj će biti osnovano francusko društvo Rallet, a baza će mu biti Chirisova tvornica u La Bocci (Cannes).

Rallet je ostao u Chirisovom vlasništvu do 1926., kada ga Georges Chiris prodaje dugogodišnjem prijatelju i klijentu, Françoisu Cotyju, koji je i sam ulagao u Rallet prilikom širenja u Rusiju te bio pogođen ruskom nacionalizacijom.

3. Propast kompanije (1939. – 1967.)

U razdoblju od 1939. pa do 1967. Chiris je postupno propadao.

Pad tvrtke započeo je s drugim svjetskim ratom, a nastavio se gubitkom posjeda u kolonijama, a pridonio mu je izostanak daljnje modernizacije Chirosovih industrijskih pogona te usmjerenost samo na proizvodnju prirodnih materijala.

Drugi svjetski rat

U kolovozu 1937. Japan je napao Kinu, a prvi je na udaru bio Šangaj, gdje je Chiris od 1920-ih poslovao putem Société Française du Haut Yang-Tse. Opskrba mošusom iz unutrašnjosti Kine je prekinuta.

S početkom Drugog svjetskog rata 1939. tvrtke iz Grassea odsječene su i od svojih međunarodnih klijenata, britanskih, američkih i europskih tvrtki, i od kolonijalnih centara u kojima se odvija značajan dio njihove proizvodnje.

Sve se kreće usporeno: proizvođači žive od žetve na svome tlu i domaćih sirovina i oslanjaju se na zalihe iz ostatka svijeta.

Francuska je napadnuta je u proljeće 1940., a zatim i podijeljena na okupirani i slobodni dio. Do studenoga 1942. Grasse i cijela regija bili su u slobodnoj zoni.

Već u kolovozu 1940. Japan je, u dogovoru s vladom u Vichyju, okupirao Indokinu, u kojoj su se nalazili Chirisovi posjedi i tvornice.

Po okupaciji Grassea, Nijemci su uveli radnu obavezu, a Georges Chiris bio je prisiljen raditi za okupatora. Njegov 30-godišnji sin i budući nasljednik Chirisa, Léon-Antoine, odlazi iz Grassea i stavlja se u službu saveznika.

Nakon četiri godine Drugog svjetskog globalno tržište se drastično promijenilo. Proizvođači iz Grassea dobili su snažnu konkurenciju:

Zahvaljujući proizvodnji sintetskih materijala, tvrtke poput nizozemskog Chuit&Naefa (danas Firmenicha) i Nardeena (inkorporiranog u današnji Givaudan) te švicarskog Givaudana uspjele su zadovoljiti potražnju tijekom rata i dočekale su spremne procvat poslijeratne masovne potrošnje.

Zahvaljujući sintetskim materijalima, razvija se proizvodnja umjetnih aroma za prehrambene, farmaceutske i druge proizvode, odnosno čitav novi sektor industrije, koji u drugoj polovini 20. stoljeća bilježi eksponencijalan rast.

S druge strane, industrija mirisa u Grasseu je po završetku rata bila istom stanju kao i prije rata.

Suočeni s međunarodnom konkurencijom, proizvođači iz Grassea odlučili su promovirati svoje tradicionalno znanje i nastaviti poslovati u skladu s istim vrijednostima: kvalitetom i prirodnošću.

Umjesto modernizacije, svim proizvođačima prioritet je bila obnova zaliha i nastavak trgovine.
K tome, u Grasseu je i dalje prevladavao način razmišljanja da je najvažnija konkurencija ona kod kuće, iako je tržišno natjecanje postalo međunarodno.

Smjer za koji se odlučila većina proizvođača iz Grassea, uključujući i Chiris, djelomično su predodredile i ograničene mogućnosti:
Promjena je zahtijevala velika ulaganja u najmodernije istraživačke laboratorije, pdnosno kapital, kojeg proizvođači iz Grassea nisu imali, ili ga nije bilo dovoljno.

Odluka Georgesa Chirisa da će zadržati i ojačati povlaštenu poziciju vodećeg proizvođača prirodnih proizvoda polazila je i od posve krive premise da će Francuska i nakon rata zadržati svoje kolonijalne teritorije.

Dekolonizacija

U 1950-ima, Azijom i Afrikom zakotrljao se proces dekolonizacije. Ratovi za neovisnost nizali su se jedan za drugim i svi su bili teški udarci za industriju Grassea.
U petnaestak godina koje su uslijedile nakon rata, Chiris je izgubio indokineske, madagaskarske, kongoanske i alžirske proizvođače:

Već 1949. Mao Tse Tung preuzeo je vlast u Kini.
Izvoz mošusa je okončan, a Chiris gubi posjede u Šangaju i unutrašnjosti Kine.

Godine 1954. Francuska je izgubila Indokinu: Kraljevina Kambodža, francuski protektorat, proglasila je svoju neovisnost 1953., a Laos je postao je neovisan sljedeće godine pa Chiris i tamo giubi utjercaj, ali i imovinu.

1946. Reunion postaje samostalna administrativna regija i francuski prekomorski departman, a već 1947.na Madagaskaru izbija pobuna protiv francuskih vlasti, koja je krvavo ugušena. No, Madagaskar je 1956. dobio široku samoupravu, a 1960. i neovisnost.
U valu dekolonijalizacije na afričkom kontinentu i Kongo, u kojem je Chiris imao plantaže i centre za preradu, 1960. stječe neovisnost.

Iste godine započeo je Alžirski rat, koji će 1960. dovesti do neovisnosti Alžira.
Georges Chiris se već 1948. okreće se francuskom protektoratu – Kraljevini Maroko i gradi novu tvornicu za ekstrakciju ruže u dolini Dadès.

Kraj svog života Georges Chiris je proveo je u raskošnoj vili u Marakešu, gdje je i 1953. umro, nakon 53 godine upravljanja Chirisom.
Tri godine nakon njegove smrti, i Marko je stekao punu samostalnost.

LEON-ANTOINE DE CHIRIS (1902. – ?)

Leon-Antoine, Georgesov sin, došao je na čelo Chirisa u 52. godini, znatno kasnije od svog oca, djeda i pradjeada.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Leon-Antoine pretežno je živio u izvan Grassea, putujući i šireći Chirisove kapacitete nasadima pačulija u Indiji i Brazilu, a otvorio je i tvornicu za preradu u Argentini.
Živio je luksuzno i počeo upotrebljavati stariji oblik prezimena “de Chiris”, a stanovnici Grassea pamte njegov Rolls Royce Silver Cloud.

U to vrijeme Chirisov način poslovanja već je bio zastario u svim segmentima: od načina preuzimanja narudžbi i vođenja računovodstva, preko upravljanja zalihama do pogona za proizvodnju.

Nakon očeve smrti, Leon- Antoine morao je bitno smanjiti luksuzni način života.
U prvih deset godina njegovog vođenja tvrtke suočio se s gubitkom posjeda u gotovo svim bivšim francuskim kolonijama.

Konačni udarac Chirisu zadao je neuspjeh s uzgojem pačulija na plantažama u Brazilu i gubitak tvornice u Boufariku, koju su Alžirske vlasti nacionalizirale 1963.

Prodaja tvrtke

Pedesete godine 20. stoljeća obilježene su porastom dohotka i životnog standarda.

Cijena zemljišta na francuskoj Rivijeri i u zaleđu raste, investitorima u nekretnine postaje interesantno i područje Grassea.
Umjesto širenja, nasadi mirisnih kultura se smanjuju, a polako ih zamjenjuju kuće za odmor.
Krajolik Grassea kao poljoprivredno-industrijskog središta mijenja se u turistički, a tradicionalna slika prijestolnice parfema polako nestaje.
Zapuštaju se i zastarjeli industrijski pogoni, izgrađeni u prvim desetljećijma 19. stoljeća.

U 1964. niz velikih proizvođača iz Grassea jedan su za drugim stavljeni na prodaju, a kupile su ih američke, nizozemske ili švicarske grupe.
Léon-Antoine de Chiris 1967. također oglašava prodaju Chirisa najboljem ponuđaču.

Za razliku od ostalih proizvođača iz Grassea čije su tvrtke prešle u strane ruke, a nakon toga su bile integrirane u poslovanje, Chiris nije bio iste sreće:

Dok je najveći konkurent Roure-Bertrand-Dupont završio pod kišobranom La Rochea, koji je već bio vlasnik Givaudana, te uz svježi kapital nastavio uspješno poslovati s više-manje neizmijenjenim konceptom i pod svojim imenom sve do 1991., kada je potpuno integriran u Givaudan,
Chiris je prodan američkom Universal Oil Poducts (UOP).

Brend “Chiris” zamijenjen je brendom “UOP Fragrance”, a tijekom 1970-ih UOP je proveo veliko restrukturiranje, tijekom kojeg će ime Chiris potpuno nestati.

Sudbina nakon prodaje

Već 1977. UOP prodaje Chiris nizozemskom Nardeenu, tada u sklopu ametičko-nizozemske grupacije Unilever, specijalizirane za proizvodnju ulja, margarina i sapuna.

Nardeen nije ulagao u staru tvrtku iz Grassea, pa radnici napuštaju novog vlasnika, koji pokušava preprodati Chiris.

Chiris kupuje a Clin-Midy grupa, koja je bila vlasnik ljekarni, ali i tvornice sapuna nedaleko od Grassea (Sordes), tvrtke specijalizirane za prehrambene arome (Sébalcé) i tvrtke specijalizirane za proizvodnju mirisnih materijala (Tombarel).

Nedugo poslije, Clin-Midy grupu kupuje Sanofi, farmaceutska tvrtka, osnovana 1973. kao podružnica Elf Aquitaine, francuske naftne kompanije.

Budući da je Sanofi također imao kozmetički i parfemski odjel i da je u 1970-ima već kupio brojne tvrtke kao što su Yves Rocher, Roger & Gallet, Van Cleef and Arpels i Molyneux, Sanofijeva uprava odlučuje tijekom 1983. i 1984. na području Plan-de-Grassea izgraditi novu, modernu tvornicu te provesti restrukturiranje kompanije u dva sektora: sektor aroma i sektor parfema.

Po dovršetku tvornice, Sanofi 1986. godine prodaje zgrade bivših Chirisovih pogona općini Grasse.

Slavna “Džamija”, koji je Leon pustio u rad 1900. postat će odlagalište, iz kojeg će Chirisovi nekadašnji zaposlenici, a potom i MIP Međunarodni muzej parfumerstva u Grasseu spasiti dijelove arhiva tvrtke te tako sačuvati izvore važne za cjelokupnu povijest Grassea. ¹⁸Ovdje se primarno misli na predan i nesebičan rad Oliviera Buttnera, sindikalnog vođe pod Sanofijem, posljednjim vlasnikom, koji je sakupio i sačuvao kutije s fotoarhivimom, novinama, časopisima, rukopisima, poslovnim knjigama i knjižnicom u podrumima jedne od godinama napišteniih Chirisovih tvornica, koja je bila namijenjena otpadu. Uz pomoć prijatelja, snimatelja, Marcela Baumanna, dokumentirao je sjećanja radnika i kontakrtirao Éliane Perrin, doktoricu sociologije sa Sveučilišta u Nici, koja se bavila regijom Grassea. Od ljeta 1986. do prosinca 1987. ovaj trojac je u slobodno vrijeme, uz svoje poslove, istraživao gradivo, a njihov rad objedinjen je 1987. u knjigu Parfumerija u Grasseu ili uzorna povijest Chirisa , koja je 1996., reizdana pod naslovom Zlatno doba parfumerije u Grasseu.
Njihovo zalaganje, ali i zaladanje MIP-a na očuvanju povijesne i industrijske baštine Grassea, potaknulo je daljnja znastvena istraživanja Chirisovih arhiva u Francuskoj i u svijetu (Mathilde Cocoual). Sve to je, posljedično, rezultirala i ovim prikazom.

Nakon prelaska u vlasništvo Grassea, veći dio tvornice Chiris je srušen, a na tom mjestu izgrađeno je novo sjedište suda u Grasseu i stambene zgrade. ¹⁹Benalloul, G. (2010.)

Ime Chiris pojavilo se opet u javnosti 1989, kada je otvoren MIP, .
“Džamija” je postala “Espace Chiris”, produžetak kongresne Palais des Congrès in Grasse.

Chirisova “DNA”

Švicarski Givaudan, globalno najjači proizvođač mirisa i aroma na svijetu, danas na korporativnim stranicama odaje počast Chirisu:

U tekst naslovljen “Pioniri: u potrazi za našom kolektivnom DNA” ugrađen je video koji prikazuje vremensku crtu u obliku DNA te prezentira povijest Givaudana. ²⁰Givaudan, online, pristupljeno u travnju 2024.:
– Pioneers: Tracing our collective DNA (online). Givaudan, 2024. URL: https://www.givaudan.com/our-company/rich-heritage/250-year-odyssey/givaudan-pioneers, povezano:
– Our sourcing journey: Givaudan’s approach to sourcing raw materials today is the continuation of a journey that began two-and-a-half centuries ago. https://www.givaudan.com/print/15371

Tekst započinje pitanjem: “Zamislite lanac DNK, molekulu koja sadrži jedinstveni genetski kod svih živih organizama. Kodira upute za stvaranje svih proteina našeg tijela, određujući koliko dugo živimo, kako rastemo i radimo. Ali može li izraziti i kulturu? Ponašanje? Vrijednosti?”.

Givaudanova kolektivna DNA započinje upravo s pripadnicima dinastije Chiris:

“Antoine je i uzdigao proizvodnju mirisa na industrijsku razinu.
Anselme je putovao svijetom i proširio Chirisovo carstvo sourcinga na Centralnu Afriku, Komore, Madagaskar, Indokinu i Alžir.
Pod Leonom su stekli zemlju, stvorili plantaže i tvornice i uvozili u Francusku gotove proizvode.“, piše u videu.

Umjesto kolonijalizma, spominje se putovanje svijetom, žestoka eksploatacija prirodnih resursa nježno je zamijenjena riječju sourcing. Spominju se zemlja i tvornice, ali svaka asocijacija na oduzeta zemljišta i izrabljivano lokalno stanovništvo pada u sjenu s poantom, kada zasja riječ – gotov proizvod.

Givaudanova DNA prikazana na vremenskoj crti zapravo je linija brojnih preuzimanja.²¹ Pregled osnutaka i konačnih integracija prvih industrijalaca: David, O.R.P., Doro, F. (2023.), a Chiris zapravo nije bio dio povijesti Givaudana sve do 2007. godine:
Tek s Nardeenom (poslije u sastavu Questa), Givaudan i faktično u svoju povijest može uključiti tvrtku koja je nestala mnogo prije.

A ipak, video Givaudana je potpuno točan i višestruko istinit:

Chirisa nema, ali je njegova DNA – kultura, ponašanje, vrijednosti – do danas preživjela u parfemskoj industriji.

I cvjeta.