Exit the King - Etat Libre d'Orange

ELDO-va metapriča

Od portreta i kontroverze prema apsurdu

Exit the King, parfem koji su kreirali Ralf Schwieger i Cecile Matton najmlađi je član Etat Libre d’Orange zbirke parfema. Ime i priča ovog chyprea referiraju na istoimenu dramu Eugena Ionescoa Kralj umire (1962.), a predstavlja i treću epizodu onog što izgleda kao Etienne de Swardtova parfemska priča o samom parfumerstvu.

Mislim da ne postoji kuća čiji su parfemi tako vitalno ukorijenjeni u inventivan, a nekad i kompleksan narativ, a među pričama koje je Etienne de Sward do sada poslužio skupa s parfemima, priča Exit the King je, za razliku od samog parfema, možda najekskluzivnije zahtjevna, zapravo hermetična i vrlo mračna.

Kao bismo pokušali uhvatiti značenja iza Exit the King, treba zakoračiti iza svježine i lakoće prafemske kreacije izravno u parafrazu Ionescove drame, koja na stranicama Etat Libre d’Orange ima ulogu opisa parfema:

Kraljevstvo iz Ionescove drame uprizoreno je na poznatoj adresi: na uglu 69 rue des Archives u Parizu, u glavnoj parfumeriji Etat Libre d’Orange i opisano “kao granica, gdje prestaje stari svijet i započinje novi”.

Ime kralja kojeg čeka smrt nije Berenger. Kralj je nazvan Etienne.
U trenutku podizanja zastora, Etienne je već u klečećem potčinjenom posložaju prema novom suverenu, ženi dugih umjetnih trepavica, nazvanoj Lola, i osuđen na obezglavljivanje.

Prije smrti, Etienne joj predstavlja svoj posljednji parfem, novi chypre za novi svijet koji dolazi iza njega.

Ime parfema je Exit the King.

Dok Etienne brblja o tome što bi parfem trebao biti, Lola – “ona je nova duša, nova uloga, ona je poželjna i ona je pobijedila” – ne razumije Etienneove vizije o parfemu koji će donijeti entropiju i snishodljiva je prema gubitniku.

Izginuo na skeli prije giljotine, izgovaraš te tri tri riječi (Exit The King) kao zbogom izmučenom svijetu – kaže Etienneu, kralju čije je vrijeme za kraj nastupilo.

Dakle, tu je Etienne – brbljajući, ubrzo mrtav kralj starog Etat Libre d’Orange i kreacija s njegovim potpisom, napravljena za svijet u kojem ga ubrzo neće biti i nazvana “Kralj umire”, po Ionescovoj drami poznatoj po snažnoj kritici pojava koje vladaju suvremenim društvom.

Prilično upečatljiv opis za chypre koji ne miriše niti staro, niti posebno novo, nego je moderno svjež i lagan, nezahtjevan i nosiv te ugodan.

Ima li kvaka?

Ili se možda radi samo o komercijalnom brbljanju koje cilja na one koji vole pročitati nešto što izgleda različito i pametno, i o parfemu namijenjenom onima koji žele da njihov miris bude “ne baš zahtjevan, ali, molim lijepo, ne niti komercijala sa svakog ugla”?

O ovim pitanjima sam razmišljala mirišući Exit the King i zapravo nema niti laganog, niti lepršavog odgovora.

Exit the King (2020.) - Etat Libre d'Orange Screenshot 20210228 192332 01
Nek sve propadne.

Stvarno volim Etat Libre d’Orange.

Parfeme i priče ove kuće pratim od samog njenog početka, a za uzvrat mi je Etienne de Swardt pružio doista zabavno, a ponekad i zahtijevno mirisno putovanje, ispunjeno različitim osjećajima i jednakom dozom razmišljanja i propitivanja.

“Smelling is beliving”

Slogan Etat Libre d’Orange.

Veći dio 15 godina dugog druženja osjećala sam se nagrađeno na vrlo osobnoj razini: naime, ja padam na dobru priču, a kreativne koncepte voljela sam zato jer su najbolji ELDO-vi parfemi bez greške uspijevali podržati i oživjeti narativ koji je uobličio Etienne de Swardt.

Stvarno podudaranje priče oko parfema i načina na koji parfem miriše nekad je bilo toliko stvarno da su moj nos i um zajedno igrali igru što je bilo prije: kokoš, ili jaje?
Putain des Palaces, Secretions Magnifique, Divine Enfant, La Fin du Monde, The Afternoon of a Faun, or Philippine House Boy – da spomenem samo neke kreacije zaokružene čudesnim podudaranjem mirisa i narativa znalo me natjerati da se vrtim u krug, pokušavajući odgovoriti na pitanje što je bilo prvo: kreativni koncept ili realizacija, priča, ili parfem?

Kako je u najboljim kreacijama ranog ELDO-a parfem u potpunosti donosio priču te je bilo puno toga i za mirisanje i za razmišljanje i za pričanje, ishod igre koju sam za zabavu igrala sa samom sobom zapravo i nije bio bitan, budući da sam osjećala da su oboje – i parfem, i priča – jednako vrijedni mojih riječi.

A onda je, u 2014., Etienne de Swardt odlučio okrenuti novu stranicu i najavio veliku promjenu – ELDO 2.0.

To je izvedeno u karakterističnom stilu, predstavljanjem parfema s karakterističnim imenom – La Fin du Monde / Kraj svijeta:

“Mislim da trebam malo iznova izmisliti Etat Libre D’Orange”, kaže.

“Želim odvesti brend u novo razdoblje. Pokušavam naći način da povećam vidljivost brenda, bez kvarenja njegove filozofije. Imam 28 parfema i ne mogu dodati 29. ili 30. Stoga, mislim da je kraj ovog ciklusa.

Na neki način, La Fin Du Monde je konačna točka Etat Libre D’Orange 1.0. Želim da brend dobije novi zamah. Ne znam kako bih to izrazio.”

The End Of The Line For Etat Libre D’Orange – An Interview With Etienne De Swardt” – intervju Persolais, objavljen na Basenotes 31.1. 2014.


U 2014-oj, kada je najavljen Etat Libre d’Orange 2.0., ni sam Etienne de Swardt nije mogao reći u kojem novom smjeru ELDO planira. Intervju (preporučujem da ga pročitate) je bio vrlo informativan vezano uz temeljne vrijednosti kuće i moguće razvojne strategije u budućnosti, no ipak smo morali čekati reosmišljavanje i rođenje ELDO-a 2.0.

Po onome što sam tada znala, mogla sam samo pretpostaviti da je umjereno kontroverznim pričama o odnosu prirode i kulture došao kraju u – bang!La Fin du Monde.

Veliki narativ Etat Libre d’Orange o svijetu i nama u njemu, u kojem je gotovo svaka parfemska kreacija predstavljala zabebno subverzivno poglavlje ili društveno kontroverznu epizodu (Secretions Magnifique, Putain des Palais, čak i Jasmin et Cigarette, pa donekle i Fin du Monde), ili osebujan i interesantan portret (Vrai Blonde, Divine Enfant, Rossie de Palma …uf, stvarno ih ima puno…) završio je u mirisu baruta i kokica.

No, suprotno onome što se (nije) dogodilo u istoimenom avangardnom scenariju Blaise Cendrarsa, koji je bio inspiracija za La Fin du Monde – kraj svijeta, velika promjena se stvarno dogodila:

Iza dima koji se samoobnavlja u igri riječima, Etat Libre d’Orange je promijenio stil.

Sada mi se čini da je kralj zapravo “izašao” / umro u 2013. Nakon nekog vremena, čini mi se tamo negdje 2016. godine, prestala sam osjećati jednako uzbuđenje kada bi ELDO najavio novo izdanje.

Iako sam i dalje prepoznavala isti rukopis iza karakteristično dovitljivih i pametnih priča (You or someone like you) s ponešto dobro odmjerenog postmodernističkog patchworka i kulturne provokacije (Marquise de Sade, Yes I do) i sve je to i dalje zvučalo sjajno, niti jedan od novih parfema, predstavljenih nakon dvogodišnje pauze koju je Etienne de Swardt najavio u intervjuu s Persolaise nije me angažirao, niti učinio da razmišljam o parfemi i o tome što sve može i čini.

Bez obzira na to koliko doista padam na dobru, ili samo dobro napisanu priču, za mene se sve zapravo uvijek svodi na parfem i na to kako on miriše:
Same za sebe, priče su doista veličanstveno moćne kreacije.
No, jednom kada ih se upari s parfemom, one predaju svoju moć mirisnoj kreaciji i postaju – samo podrška.

Kao što titlovi nemaju baš puno smisla, ako ekran prikazuje drugi film, drugu scenu, ili ništa, za mene je priča ili imaginativan opis parfema poprilično nepotrebna ako je parfem ne uspijeva predstaviti i sam.
U tom slučaju, umjesto ikakve priče, više preferiram samo činjenice.

Neka promjena mi se ipak dogodila 2019. godine – ELDO me opet primamio, i opet je to bilo zbog priče.
Ovoga puta namirisala sam poseban začin dodan opisima dvaju parfema. Radilo se o Fleurs du Dechet / I am Trash (2018.) i She was an anomaly (2019.).

“Začin” je bila referenca na moderno parfumerstvo, jer su oba cvjetna parfema napravljena u suradnji s Givaudanom imala za temu tehničke inovacije u kreaciji formula i proizvodnji parfema:

Napravljen iz materijala dobivenih recikliranjem ostataka koje je odbacila prehrambena industrija, Fleurs du Dechet odazvao se globalnoj borbi za očuvanje planeta. No, u karakterističnom Etienne de Swardt stilu, suvremeno industrijsko rješenje zapravo je rukavicu izazova bacilo u lice “prirodnom” parfumerstvu, a bistra poanta je još jednom izrečena u samom imenu parfema:

Iako uopće nije prljavo, “smeće” je provokativno jer predstavlja suprotnost komercijalno eksploatiranom, vrlo popularnom i često manipulativnom “clean” konceptu.

She was an anomaly, predstavljen u kolovozu 2020., prezentirao je ishod djelomično ne-ljudskog kreativnog procesa, odnosno parfem koji je nastao na temelju algoritamskih odabira Carta, Givaudanove proto-umjetne inteligencije.

Zaintrigiralo me što su oba parfema iskoračila s izazovom još uvijek prevladavajućem tradicionalnom konceptu, ponudivši različito, industrijsko i neosobno rješenje za ono što je, u osnovi, egzistencijalno važno parfumerstvu – stvaranje i proizvodnja parfema.

No, bez obzira na to što je iza Fleur du Dechet i She was the anomaly bila priča koja me kao ljubiteljicu parfema zaintrigirala – parfemi to nisu. Oba parfema zapravo su samo solidni floralci.

Ipak, bilo mi je drago što je Etat Libre d’Orange iznašao neku zamjenu za narativ o svijetu i nama u njemu, i da se radi o priči o parfumerstvu, te sam još jednom postala znatiželjna vidjeti gdje nas autoreferencijalni kreativni koncepti Etienna de Swardta vode sljedeće.

Nisam očekivala da će iduća kreacija na istom tragu zaći u područje apsurda i višestruko pridržati pravo na njega.

Exit the King (2020.) - Etat Libre d'Orange
Geoffrey Rush and Lauren Ambrose in Ionesco’s Exit the King
Credit: Sarah Krulwich / The New York Times

“Kralj umire” je stvarno prikladno ime!

Što u parfumerstvu može bolje simbolizirati moć, tradiciju i snažan, autoritativan entitet poput kralja – od chyprea, i što ujedno najbolje predstavlja fatalnu promjenu i umiranje starog, uz zamjenu za nešto novo, nego – chypre.

Već početkom 2000-ih značenja iza sintagmi “klasični chypre” i “novi chypre” su u svakodnevnim parfemskim razgovorima bila kao uklesana u kamen, premda je rijetko tko zapravo uspijevao jasno definirati što je “novi chypre”, sam po sebi.

Mirišući Exit The King, gotovo sam mogla zamisliti stari, klasični chypre kao gubi snagu i namješta se u pozu obučen u sintetičku pidžamu, noseći se s činjenicom da je slavna prošlost ukinuta jer su se i svijet i parfumerstvo promijenili i došlo je doba za novi chypre, za nove i različite potrošače.

Dok su me Fleur du Dechet i She was an anomaly ostavili prilično hladnom oko toga kako se narativ reflektira na parfemsku kreaciju, Exit the King nije.

Upravo drastičan kontrast između priče i onog kako parfem miriše ostavio je snažan utisak: kreacija Schwieger – Matton i opis parfema s početka ovog teksta po prvi puta od pojave ELDO-a 2.0. natjerali su me da krenem razmišljati o parfumerstvu danas i nama, na način na koji sam razmišljala potaknuta najboljim iz ELDO-a 1.0.

Ako ništa drugo – i to je nešto.

Zapravo sam podvojena oko Exit the King, jer mi se parfem otprilike sviđa – sam za sebe.

Radi se o svidljivom i lako nosivom chypreu: na vrhu sveži aldehidi i suhi lagani muskovi simuliraju sapunicu, donekle šakljucavu i malo paprenu, ali ništa u otvaranju ne grebe i nije izazovno.

Cvjetno srce je doista otvoreno rascvalo, a latice koketiraju s čistim, samo mrvicu tjelesnim pačulijem prije nego što on pove utopli sredinu parfema i postane blago tjelesno sugestivan i prljavkast – no razvoj je daleko od toga da krenete razmišljati o tome je li parfem prikalda za posao – stoga samo naprijed, hrabro prema sprejeru!

Baza jest neki potomak klasičnih mahovinastih chypre baza – ali tanja, uglatija, mršavija i šire nasmijana – no takav je i svijet oko nas pa zapravo možete samo profitirati od ovako vedrog karaktera i stava – danas svi vole vedre sretne ljude.

Exit the King će zasigurno biti ugodan pratioc onima koji zapravo ne žele chypre s kičmom, ali se ipak nadaju dostojanstvenom i suzdržanom tipu ugode kakvu su nudili klasični chypre, samo s nešto više vedrine i – kada se radi o volumenu i oblinama – u konfekcijskom XS.

Iako me ELDO angažirao kontrastom između priče i parfema Exit the King, u cjelini nisam baš puna entuzijazma: sva tri parfema koja referiraju na parfumerstvo podosta jasno pokazuju tendenciju da krenu prema neizazovnom, lako nosivom mainstreamu, koji ne nudi nimalo prostora za mirisne izazove.

To je posve u redu i radi se samo o mom mišljenju… Ali.

Premda mi je s Exit the King pričljiva i dovitljiva erudicija Etiennea de Swardta ponudlila chypre s intrigatnim i zahtijevim narativom, nekako se ne uspijevam zadovoljiti samo time i još uvijek mi prokleto fali isti thrill od samog parfema.

I dalje čeznem za nekom idejom poput nježnog zelenog jasmina omotanog u pepeo i dim obične, prognane cigarete, ili nijema drama u kojoj miris kino-miris kokica poništava barut.
Možda mi zapravo ne fali miris sperme i krvi, ali mi je neopisivo drago što su ti akordi kreirani i što su prezentirani u parfemu.
I dalje se ne prestajem nadati nekom novom pakleno-rajskom spoju, kao što je bio miris sirove i tople, prirodno roze i otkrivene ženskosti suptilno nakačene na sofisticiran miris ruža i pudera. Da, fale mi izravne i istinite mirisne poruke, poput one o prirodno subverzivnoj, musky ženskosti koja tiho potkopava svaki kulturni ili društveni pokušaj kontrole.

Možda je došlo vrijeme da presiječem i prestanem razmišljati o Etat Libre d’Orange Etienna de Swardta kao o enfant terrible parfumerstva i konačno krenem razmišljati o ELDO -u kao i dalje jednako briljantnom enfant terrible parfemskog narativa, točka.

No, ne bi li to značilo da je kralj umro, ili da za sada, lišen moći samo brblja, dok Slobodnom Narančastom Državom vlada nešto ili netko poput Lole s dugim trepavicama, ili komercijalna kalkulacija?

Bi li bilo moguće da je tako teška i tamna istina poslužena s naslovom laganog, svježeg, lepršavog parfema i ne bi li to bilo upravo onako kako je Eugene Ionesco u svome teaturu apsurda prenosio važne poruke o vladaru i moći?

Aha, tu je kvaka.

Exit the King (2020.) - Etat Libre d'Orange King2

Moja odanost i ljubav prema kući koja još uvijek posjeduje snagu stvaranja tako sjajne priče kao što je ova o parfumerstvu mogla bi također završiti u tihom apsurdu:

Jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti Etat Libre d’Orange će izdati kreaciju, a ja ću potrošiti sve svoje riječi na priču i kontekst, te ostati nijema i bez želje da kažem išta o tome kako parfem miriše i što čini.

Exit the King (2020.) - Etat Libre d'Orange IMG 20190816 194122 084 01
“Smelling is beliving” na ELDO-voj promo vrećici u kojoj mi je 2019. stigao Experimentum Crucis.

I onda – koji je smisao toga?

To je ono kada se entropija pretvara u apsurd.

Opasno blizu došla sam tome s ovim parfemom, ali to se još uvijek ne događa jer Etienne de Swardt još uvijek realizira svoje ideje sa snažnim jockerima u rukavu:

Vrhunskim parfumerima i još uvijek upečatljivim kreativnim konceptima s puno, puno otvorenih pitanja, i nijednim odgovorenim.

Ovo posljednje je razlog zašto u ovom joneskovskom teatru možete nabasati na napola nijemu gledateljicu, kako se bakće s predstavom i pričom, s prošlošću i sadašnjošću, s egzistencijalnim pitanjima i apsurdom. Hoće to u ovoj vrsti teatra.

Razmišljanje o tome je li upravo to bila namjera režisera / kreativnog direktora čini mi se kao inteligentna, ali vrlo, vrlo mračna šala.

“Kada se spremate upravo počiniti samoubojstvo, ili se svijet oko vas ruši, jedino što trebate ponijeti sa sobom je parfem.

Frivolnost će spasiti svijet.

Živimo u društvu u kojem volimo posjedovati, no u stvari postajemo depresivni bez neke zajedničke vizije ili vjere. Pomalo smo izgubljeni, i zapravo nas spašava frivolnost i zabava.

I ja mislim da je, dok se svijet ruši, jedini način da se ostane živ bijeg u frivolnost”.

Etienne de Swardt, isti intervju

Na kraju, za one koji nisu pohvatali mnogo iz svega ovog gore, ili misle kako nisu saznali dovoljno o tome kako parfem zapravo miriše, evo ide:

Exit the King je lijep i učinio je moj dan ljepšim.
Nosila sam ga lepršavog srca i uživala sam.
Stoga, ako niste čitali ili gledali Ionesca, i volite vaše parfeme vedre i lagane, zaboravite sve što ste pročitali.

Da, i:

Etienne de Swardt nije kralj koji umire – on je heroj predstave!

Također, ne trebate uopće brinuti za Etat Libre d’Orange – kuća je samo još jednom bila programski dramatična, sve je to zapravo samo ta postmodernistička stvar, pametni ljudi zapravo su napisali cijelu hrpentinu radova o spajanju visokog i niskog i o izjednačavanju istinitog, lažnog i izmišljenog u igri riječima koju zovemo “priča”.

Zato, najbolje je stvari držati jednostavnima:
Sve je OK s Etat Libre d’Orange, samo pripremite kokice – i vidjet ćete!

I, molim vas, nemojte vjerovati apsurdnom brbljanju Ionescove čitateljice.
Umjesto toga, vjerujte u ono što stvarno ima smisla, pa evo, ide – glasno i jasno:

Svaka dobra priča mora imati glavnog junaka i sretan kraj, pa ih tako mora imati i svaka dobra priča o parfemu, ili recenzija.

Zašto?

Zato što Ionesco i apsurd neće spasiti svijet ili vam uljepšati dan – ali frivolnost hoće!

Upamtite to, i hvala što ste se pretplatili na blog!

DISCLOSURE:

Kupljeno.