recenzija parfema

Gallivant – London (2017)

Doista je magično kako prvi udah nepoznatog parfema uspije iskopati staro i prilično blijedo sjećanje i pretvoriti ga u jasan doživljaj, zoran poput holograma.

To mi se dogodilo s Gallivantovim Londonom (2017.). London sam testirala prošle godine krajem ljeta, u vrijeme pripreme recenzije upravo predstavljenog Los Angelesa (2019.) i pojavilo se zagubljeno sjećanje… Ali, kako je bila gotovo već jesen i ruže su nestajale iz vrtova, odoljela sam porivu da pišem o parfemu koji me doista osvojio na prvu jer sam baš snažno imala osjećaj da tada neću uspjeti izreći sve što taj parfem zaslužuje. Istinski atmosferični, bogato jednostavni i iskreno neposredni parfemi zaslužuju bar pokušaj istovrsne recenzije. Stoga sam čekala gotovo pola godine kako bih napisala što mislim o parfemu koji sam doživjela odmah i zavoljela već u prvom susretu.

Dok sam bila djevojčica, roditelji su mi za Uskrs kupovali nove proljetne cipelice. Oči šestogodišnjakinje ili sedmogodišnjakinje drugačije su doživljavale proljetnu mamu: za vrijeme uskršnjih kupovina u pravilu je bila manje praktična i zahtjevna nego za božićnih. Par proljetnih cipelica nije trebao ispuniti baš sve njezine zahtjeve, nije bila stroga prema njima kao prema zimskima, koje su trebale “izdržati sve” (od tada poprilično ne volim tu frazu “izdržati sve”). Proljetne cipelice bilo su lakše, vedrije i više su se razlikovale od cipelica za dječake. Točno se sjećam svog ushićenja, a onda i stvari koju bih napravila prvom prilikom:

– Daj pazi, nove su…! – kaže mama. Prekasno. Klinka je već zakoračila u blatnjavu lokvicu na nogostupu. – Kriste, Iva! Sredila si ih! Ove isto… Opet!

Sada nove cipelice nisu više tako nove.
Ali, ja sam sretna: uspjela sam ih srediti samo malo. I dalje su prekrasne, prekrasnije od oniih koje smo kupili prošlog Uskrsa, a nove su i dalje – samo su sada stvarno moje.

Ne sjećam se jesmo li ikada u danu kupnje cipelica i prve lokvice prošle kraj ruža. Možda i jesmo. Ali, unatoč tome što u mom oživljenom sjećanju nema grmova ruža, prvi udah Londona jasno je prizvao njihov miris. I Uskrs u Velikom Gradu. I miris nove kože – tek mrvicu “sređene” nošenjem. Tragove kiše u zraku, vlažan povjetarac i miris lokvica. Nešto posve novo, svježe i vedro u samom trenutku kada postaje osobno i naše, nošeno i poznato.
Prvu mrlju na kožnim cipelicama. Prvi pregib na novoj kožnoj jakni. Možda nije bilo ruža. Možda su bile samo u maminom parfemu.

Moje nove proljetne cipelice. Zagreb, davne 1981.

Uskrs je pred vratima.

Zamišljala sam kako će moj povratak Gallivantovom Londonu biti drugačiji: nakon proljetnog pljuska, ujutro ću obuti svoje nove proljetne cipelice i na putu do posla potražiti prve pupoljke ruža. Željela sam nanijeti London i biti neka mješavina svoje mame i mene-od-onda. No, planovi ovih dana isparavaju brže od parfema: Nisam kupila nove cipele. Trgovine su zatvorene. Ipak, stavila sam London za kratak izlazak do dućana, prvog jutra po završetku izolacije.
Umjesto novih proljetnih cipelica, nosila sam stare tenisice i izašla iz kuće u staroj i poprilično ocufanoj kožnoj jakni: uostalom, svi se mimoilazimo što brže i nitko zapravo ne gleda… Nije bilo niti ruža, osim onih koje su mirisale s mog vrata. Našla sam i lokvicu i zakoračila u nju. No, ovog proljetnog jutra nisam mogla “srediti” ništa što već prije nije temeljito “sređeno”.

Unatoč svemu, stvorio se neprocjenjiv trenutak čiste, vedre i smirene sreće – iskopano sjećanje se doista pojavilo, holografski jasno. Mirišući London, uspjela sam ga napokon uhvatiti i zadržati:

Miris sramežljivo procvalog proljeća, nježan i hladnjikav kao početak dana punog mogućnosti. Poznat pločnik i dobar osjećaj nečeg posve novog u samom trenutku kada postaje osobno i posve naše. Svijest o neminovnoj promjeni, ali i o mogućnostima koji novi dan, novo proljeće donosi, čak i bez novih cipelica: priliku da učinimo trenutke između naših koraka pamtivima i dobrima, bez obzira na to koliko je malo što oko nas takvo.

Nisam zaplesala na ulici poput djevojčice na slici. Pposve očekivano pomislila sam da više ličim svojoj majci i njezinoj frazi “izdržati sve”, nego šestogodišnjoj sebi. Ali, svejedno sam napravila brzu piruetu. Dok sam kružila, parfem je kružio oko mene, lovila sam rep Londona. Piruetu na ulici, kao izraz mrve sreće i nade u vremenu punom zatvaranja i teškoća, poprilično bih teško objasnila, ali bila sam ionako posve sama na pustom trgu.

I sad je stvarno vrijeme za recenziju parfema.

London je čudesno atmosferičan. Otvara se kao čista cvjetna svježina: prozračna i malo vlažna te istovremeno ozonično hladna. Zamislite iskorak iz kuće u svježe proljetno jutro: s pločnika dolazi blag ustajali miris sinoćnje kiše i miješa se s mirisom svježe rose na laticama mladih rozih ruža u skućenom gradskom vrtu, iza nečije ograde. Meka nježnost latica dodaje mrvicu topline prohladnom vlažnom zraku.

London se otvara kao akvarel grada u ružinoj vodici koji se suši na hladnom i nježno zelenkastom povjetarcu.

U vrhunski tempiranom trenutku, taman prije nego što se nježnost rasprši u poluprepoznatljivost, pojavljuje se koža. Promjena vizure je snažna: kao da ste zaokrenuli iza ugla u posve drugačiji grad u kojem se zvuk koraka po pločniku posve podudara s ritmom otkucaja srca, a u nosnicama još nosite vlažno-nježan mirisn latica.

Pojava čvrste, nove, obrađene kože funkcionira kao upečatljiv kontrast, pa i donekle mirisno remetilački element, ali istovremeno donosi ravnotežu. Koža prizemljuje parfem, odvlačeći ga od eterično-nježnog i prirodnog prema fizičkom, čvrstom, urbanom, gotovo industrijskom. Uz kožu prema srcu parfema lebdi i vrlo diskretan faset ustajalosti iz otvaranja te dobiva gotovo duhovni smisao: samo naznačen u otvaranju, ovdje on čvrsto pripada poznatom pločniku i gradu.

Isprva mi koža nije ostavila dojam vintage kože ili gamoša, kako je naznačeno u notama. Prije sam ju povezala s mirisom nove sjajne i debele kože, ravno iz dućana. Promjena nastupa postupno, u nošenju: što sam se nošenjem više udaljavala od trenutka njenog izbijanja na površinu parfema, koža je poprimala sve iznošeniji miris. Kao da je starila na meni, nošenjem. Mentasti sloj u pačuliju koji ju prati održava dvojnost svježe/ustajalo sve do dominantno drvene baze. Preklapanje perspektiva pri nošenju nove i neosobne te starije, tople i osobne kože doista me osvojilo: način na koji se London razvija je istovremeno lagano čitljiv i jednostavno pojmljiv, ali i vrlo kompleksan.

Baze svih parfema koje je za Gallivant kreirala Karine Chevallier, štićenica of Bertranda Duchaufoura, dijele isti duh: lagane su i vedre, ali daleko od plošnih i tankih. Doista smatram kako to jest znak duhovnog profila kuće, koliko i rukopisa parfumera. Kao što se Los Angeles pri kraju razvoja “podiže u zrak”, Tel Aviv pretvara u bjelocvjetni elegantan allure, a Brooklyn u relasiran mošusasti oblačić (čak je i topao gušći Istambul pri bazi više nalik tankoj toploj pašmini, nego dekici), tako na kraju svog razvoja London još jednom postaje lagan, zračan i svjež. U usporedbi s početnom svježinom, koja kao da je dolazila izvana – iz hladnog proljetnog jutra, rosnih ruža i vlage na ulici, ova završna zračna svježina kože i drva te prijateljskog dodira ruža i pačulija, kao da dolazi iznutra, kao da smo ju stvorili nošenjem mi sami, kao da je stvorena proživljavanjem. Iako London mirisno u doslovnom smislu nije potpuno svjež parfem, u karakternom smislu to potpuno jest.

Nick Steward, vlasnik i osnivač Gallivanta i Karine Chevallier stvorili su upečatljivo atmosferičan, iskreno vedar i nepretenciozno kompleksan parfem.

London je 2018. bio finalist Art and Olfaction Rewards.
Note sa službene stranice su: krastavac i lišće ljubičice (vrh),
absolut majske ruže, ružino ulje i korijen irisa (srce), koža, gamoš, sandalovina, pačuli i cedar (baza).

Znam da ovog proljeća nitko ne obećava da će cvasti ruže, ali možemo svoje ruže, pa ako i mirišu kao nešto drugo do čega ne možemo, namirisati u parfemima. Izvedite parfem u šetnju – do balkona ili dvorišta, poslužit će i otvoreni prozor sobe. Napravite piruetu. Ili se samo okrenite oko sebe – ovih dana svi se vrtimo u krug, pa zašto pritom ne hvatati rep parfema.

Pazite na starije, izdržali su puno zima i iznosili puno, puno svakakvih proljetnih cipela.

I sretan Uskrs.

PODIJELI


MOGLO BI VAS ZANIMATI



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.