parfemska povijest · parfumerije

Parfumerija “Sava” – dragulj beogradske parfemske povijesti

Zahvaljujući parfemskoj kolegici Tatjani Pešut, moje otkrivanje parfemskog Beograda obuhvatilo je i najstariju beogradsku zanatsku parfumeriju “Sava”, koja u ulici Kralja Petra na broju 75 djeluje  punih 65 godina, od 20. kolovoza 1954. 

Otkriće pravog kulturnog blaga i posjet obiteljskoj parfimeriji  koju vlasnici, Nenad Angelina Jovanov čuvaju u obliku kakvom je otvorena sredinom prošlog stoljeća, ostavio me duboko impresioniranom, zadivljenom, tiho sjetnom i neizmjerno zahvalnom na uvidu u parfemsku prošlost Beograda. 

U trenutku kada smo zavirile kroz izlog radnje koja danas ganutljivo prkosi vremenu, maleni prostor  bio je krcat posjetiteljima i kupcima, dijelom turistima. Unatoč gužvi, srdačni i otvoreni vlasnici odvojili su dio subotnjeg jutra kako bi mi u priči o parfemskoj prošlosti i sadašnjosti ispričali i svoju obiteljsku povijest. 

Priču koju je gospodin Jovanov ispričao dijelom sam nadopunila njegovim iskazom u dokumentarnom filmuPlodovi mašte: Miris sećanja. Budući da ovaj kraći dokumentarni film doista prenosi duh i osobnost vlasnika parfimerije “Sava” točno onako kako sam ga ja doživjela i bez većih razlika u načinu pripovijedanja,  preuzete dijelove unutar svog teksta donosim u kurzivu i preporučam gledanje. Link je ovdje.

Angelina i Nenad Jovanov. vlasnici parfumerije Sava.

Vremenoplov kroz parfemsku i obiteljsku povijest

Obiteljska, parfemska i zanatska priča seže u godine po završetku Prvog svjetskog rata, kada je Francuska, kao ratni saveznik, preuzimala brigu o brojnoj ratnoj siročadi te im u Francuskoj omogućavala školovanje, njegu, a nekad i usvajanje. 

– Jedan od njih, Milenović Dragomir zvan Dragoš, tako je završio u Grasseu. Kako je imao prirodni talenat, postao je jedan od ”noseva” i radio kao parfumer u Francuskoj do sredine 1930-ih godina. – započinje svoju priču Nenad Jovanov. – U drugoj polovini 1930-ih godina, tačnije 1938, Dragoš se iz Francuske vratio u Beograd, a tada ga upoznaje moj stric. Kako se i moj stric zarazio francuskom tradicijom parfema, zajedno s mojim djedom započinje posao. Povezali su se sa rafinerijama za nabavku eteričnih ulja i radili dobro.

Đurevak
prva radnja Jovanovih na Topličinom vencu br. 3, početkom 1940-ih godina.

Prva radnja Jovanovih, “Đurđevak”, preživjela je i Drugi svjetski rat i postojala sve do 1948. godine.

– U godinama posle Drugog svetskog rata mlada revolucionarna vlast je zastupala ideju da možda ne treba da postoje privatne radnje i jednostavno je nekim dekretom zabranila postojanje privatne prakse. To je išlo sukcesivno, a između 1945. i 1950. godine u Srbiji je zatvoreno oko 30-ak hiljada samostalnih zanatskih radnji raznih delatnosti. Uslovno rečeno preko noći, imate egzistenciju, a onda odjednom nemate. – sjeća se Nenad Jovanov, dodajući kako su stric i strina nakon nacionalizacije napustili Jugoslaviju i odselili u Pariz. – No, moj otac bio je vrlo radan, borben, radio je zbilja sve i svašta do maja meseca 1954., kada su ti isti ljudi rekli: “Pa mogu se imati samostalne zanatske radnje!” No, kako je lokal već bio zauzet od strane jednog krojača, moj otac je našao ovaj lokal, sami su ga renovirali i od 20. avgusta 1954. je administrativno zaživeo.   

Leposava i Dragoljub Jovanov, 1950-e godine
Nenadovi roditelji na pragu ove radnja Sava, na današnjoj lokaciji u nekadašnjoj Ulici 7. jula.

Gospodin Jovanov potvrđuje mi ono što sam s divljenjem uočila na prvi pogled: prema očevoj i majčinoj, a kasnije i njegovoj želji, parfimerija “Sava” je gotovo u potpunosti neizmijenjena u odnosiu na godinu njezina otvaranja.

– Sva moja prva sećanja vezana su na parfimeriju, jer moji roditelji, počevši iz zbilja nule, danonoćno su provodili vreme ovde radeći, a kako nisu imali gde sa mnom, ja sam provodio isto vreme sa njima ovde. Mi smo samo spavali kod kuće. – sjeća se Jovanov, dodajući kako je postupno uz oca učio zanat i usvajao ljubav prema proizvodnji parfema i kozmetike. – Otac je uspevao da postigne da ja to ne osećam kao obavezu, već kao nešto normalno, a za što sam bio uslovno rečeno i nagrađen pokojim slatkišem ili kartom za bioskop.

– Zašto da ne, to je nešto najprirodnije, nešto lepo, nešto dobro i kreativno… – opisuje Jovanov svoju odluku da nastavi obiteljski posao.

Obiteljski i parfemski muzej

Uz obiteljske fotografije, stare reklame te izreske iz novina, u izlogu te po vitrinama i brojnim policama izložene su bočice parfema iz 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća, ali i kutijice kozmetike koju Jovanovi više ne proizvode.

Okrećući se oko svoje osi u pravom malom parfemskom i obiteljskom muzeju imala sam osjećaj kako, gdje god da usmjerim svoj objektiv, ne mogu promašiti uslikati djelić svijeta kojeg više nema:

Izlog.
Primjeri ambalaže – parfemskih bočica i kozmetičkih kutijica – iz 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća.
Jovanovi su nekad proizvodili kreme i pudere i ulja za kosu.
Posebno mjesto u izlogu zauzima bočica njihovog parfema “Beogradska noć”
U vitrini ispod pulta, uz izreske iz novina, izložena je i stara pisaća mašina 
koju je Nenadov otac dobio tijekom Drugog svjetskog rata 
od njemačkog oficira, u zamjenu za parfem.

O proizvodnji nekad i danas

Izložena ambalaža je i uvod u priču koja govori o kraju sjajnog doba kada su u Beogradu, uz “Savu” djelovale još 22 parfemske zanatske radnje.

– Bila je tradicija da se u augustu mesecu, kada je najmanje posla, zatvori radnja na tri nedelje i da se to vreme iskoristi za nabavku sirovina i ambalaže i ujedno viđenje sa stricem i strinom, koji su posle nacionalizacije 1948. odselili živeti u Pariz. Svaki taj put nam je doneo nešto novo u ime znanja.

Jovanovi ističu kako nikada nisu radili kompromis s kvalitetom sirovina te su ih oduvijek nabavljali kod vrhunskih francuskih proizvođača.

Dok se Nenad bavio kupcima, dužnost domaćina preuzela je gospođa Angelina, usmjerivši razgovor prema načinu na koji njihova radnja uspijeva opstati, unatoč posve izmijenjenim proizvodnim i tržišnim okolnostima. 

– Bilo je lakše dok nas je bilo više… – nadovezuje se Angelina.

Gospođa Angelina ispričala nam je se kako su s kolegama parfumerima razmjenjivali sirovine ili ih zajednički kupovali pa dijelili, kako bi nabave svima bile isplative, a poslovanje održivo. Odumiranju zanatskog parfumerstva značajno su pridonjele i promjene u pakiranjima sirovina, koje su se nekada prodavale u pakiranjima od pola kile ili kilu, dok danas pakiranja uglavnom dolaze u pakiranjima i do pet kilograma koja ne pogoduju načinu na koji posluju male zanatske radnje.

Upravo ova promjena dovela je do zamiranja zanatskog parfumerstva u Beogradu, a od 23 beogradske parfumerije, preživjela je jedino Sava. 

– Više ne idemo u individualne nabavke, jer obim posla to ne opravdava. Uspevamo da preguramo sa zatečenim materijalima, a ostale sirovine i eterična ulja kupujemo preko uvoznika koji naplaćuju više. No, kad uopšte dođete do sirovina za proizvodnju, kažete: “Dobro je da uopšte mogu da kupim…”

Oboje Jovanova osvrnulo se na skroman opseg proizvodnje, naglašavajući da opstaju zahvaljujući  tradiciji, dobrom glasu, kvaliteti i pouzdanosti po kojoj se odvajaju iz ostale ponude parfema na tržištu te pristupačnim cijenama.

– Danas marketing i pakiranja najviše utječu na cijenu – govori Angelina, dodajući da poslovanje na rubu isplativosti kojim dopunjuju nevisoke zanatske penzije zahvaljuju skromnoj ambalaži, dobrom glasu koji zamjenjuje investiranje u marketing i niskoj cijeni u odnosu na dizajnerske parfeme.

Oboje Jovanova s ponosom ističe kako uz dugogodišnje kupce imaju i niz novih, mladih kupaca koji se vraćaju, a i turisti rado navraćaju u njihovu radnju.

Zanat i ljubav za pultom

Tijekom našeg boravka u radnju je navratila skupina mladih Koreanki i imala sam priliku promatrati kako ih gospodin Nenad zainteresirano propituje što vole, a što ne, potom starom pumpicom izravno iz bočica na njihove nadlaktice nanosi parfeme izbora, ostavljajući ih da mirišu, a onda ih upućuje iz radnje u šetnju.

Jovanov kaže da nikada pri jednom testiranju ne nudi više od 4 mirisa, jer nos nakon prevelikog broja senzacija gubi osjetljivost te nikad ne prodaje parfem odmah, već šalje kupce da prošeću i puste da se parfem stopi s njihovom kožom.

– Kažem im da se vrate ako žele… – govori stari parfumer.

Na isti način pristupio je Tatjani i meni, upitavši nas što volimo i što bismo željele probati.

Tatjana je odabrala kompoziciju u čijem je sastavu vetiver, a ja sam se odlučila testirati ružu, jer me uvijek kada se susretnem s novom kućom, brendom ili parfumerom, zanima pristup kraljici cvijeća s bezbroj lica. 

Nestrupljiva pomirisati prvu od dvije ružine kompozicije, zagnjurila sam svoj nos u podlakticu i odmah – uz blagi jauk – dobila ozbiljno upozorenje:

– Jao… a vi još pišete o parfemima! Pa pričekajte, nemojte tako odmah nosom… – blago, ali ozbiljno je prokomentirao gospodin Nenad, upozoravajući da ćemo i nas dvije morati prošetati te pričekati da se parfem stopi s nama prije nego što oblikujemo svoj sud.

Na parfemskom pultu: niz velikih i antikvarnih parfemskih bočica s parfemima 
i pisaća mašina s trakom samoljepljivih etiketa.

– Moji parfemi nemaju imena. – govori gospodin Jovanov. – Kada se kupac odluči što voli, parfem ulijevam u bočicu, na koju lijepim etiketu s brojem kompozicije. 

Moja nježna, blago pudrasta ruža u zeleno-proljetnoj i mošusnoj kompoziciji mirisala je satima.

“Do posljednjeg daha”

Iako rade, Jovanovi su u penziji. Oklijevam ove divne, predane sedamdesetogodišnjake pitati za budućnost posljednje zanatske beogradske parfumerije, jer osjećam da u ovom vremenu i ovakvom svijetu ne mogu čuti puno dobrog o nastavku starog obiteljskog zanata.

Gospodin Nenad progovorio je o tome u dokumentarcu:

–  Ukoliko se nešto ne promeni, na žalost nema svrhe. Šta obično svojim mladima želite? Nešto najbolje moguće, nešto najlepše moguće, a ne nešto, koliko god bilo lepo, koliko god ljubav bila jaka… u ponedeljak moramo u samoposlugu, na poštu da platimo račune, i tako dalje. Jedno je ljubav, a jedno ekonomska opravdanost baviti se takvim poslom u takvim i takvim uslovima… 

Isto mi ponavlja gospođa Angelina: 

– Stari smo i oboje ne stojimo dobro sa zdravljem. Djeca su odbarala drugi put, a unučići su premaleni. Parfimerija će raditi dokle nam zdravlje bude dopuštalo. Neke dane je teško, ali ovde je najbolje. Otvorimo radnju i radimo što volimo, umesto da se bezveze svađamo kod kuće… – sa smiješkom govori gospođa Angelina.

Slušajući ju, jasno sam osjetila knedlicu u grlu i drhtaj u grudima.

Okrećući se oko sebe još jednom prije izlaska, iz dubine srca poželjela sam vlasnicima posljednje beogradske zanatske parfumerije dobro zdravlje i još puno zadovoljstva. 

Ovakvi susreti, i kada su parfemski – i kada nisu, ne zaboravljaju se nikad.

Nenad i Angelina Jovanov pružili su mi parfemsko iskustvo koje ću doživotno pamtiti s divljenjem, toplom sjetom i dubokom zahvalnošću na poklonjenom vremenu.

I zato, kada svratite u Beograd, ne propustite posjetiti radnju s dušom i duhom, parfemski muzej, povijesni dragulj i malo kulturno blago. 

Hvala ti, Tatjana.

MOGLO BI VAS ZANIMATI



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.