Žurnal – rujan 2019.

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin

Tijekom ovog rujna moja mirisna pažnja bila je uglavnom okupirana parfemima Le Jardin Retrouve  i Gallivanta, a prema svemu što ne mogu probati (a oh, tako biiih!) odvlačili su ju izvještaji s održanog Pitti Fragranze 2019.

Unatoč tome, ipak mi je kroz ruke prošlo nekoliko parfema čije prve dojmove vrijedi spomenuti.

Slijede Prvi dojmovi pa Preporuke i mali mjesečni  givaway – Poklanjanje.

Prvi dojmovi

Rose&Cuir

(Editions de Parfums Frederic Malle / Jean Claude Ellena, 2019. )

Malle-Elena-Rose&Cuir

Definitivno spadam u grupu fanova Rose&Cuir, a izgleda i među grupije Jeana Claudea Ellene. Sample Rose&Cuir stigao je do mene svega desetak dana nakon promocije parfema i to zato jer iznad nas postoji parfemska kozmička pravda koju dijeli viša parfemska sila, a ona se katkad ipak smiluje i neočekivano nagradi ustrajne i odane.

Jei!

Odmah početno: ja sam fan i ruže – koje ovdje nema, ali je itekako ima, jer miriše, i kože, i to prave pravcate čvrste, štavljene, old fashioned kože, bar jednako ako ne i više od mekih koža i baršunastih antilopa te različitih soft focus rukavice/torbica-koža. Možda je to zato jer je ova čvrsta, žilava, gotovo gorka isobutyl quinolinska koža rijetka i skoro izumrla, a možda je to i posljedica odrastanja i življenja s istovrsnim kožnim mirisima, klasicima izgrađenim na spoju koji ćete lijepo li lako namirisati kao nositelja kožne note ako uzmete, primjerice, Bandit i niz muških kožnih klasika.

Pri svakom nošenju Rose&Cuir se na mojoj ruci toliko puta zavrtio u krug da imam osjećaj kako će mi trebati još vremena i još nošenja da “uhvatim” ovaj parfem, a uhvatila sam ga u prvom nošenju.

Paradoks ili proturječje? Ne, nije.

Rose&Cuir je s jedne strane definirano intenzivan, a s druge kristalno transparentan, istovremeno tradicionalno kožnat, ali i redefinirajuć prema cijeloj liniji kožnih parfema koji počivaju na isobutyl quinolinu. 

Ellenina koža nije temelj u bazi parfema, do kojeg se stiže kad je mirisno putovanje završeno i većim dijelom već izdefinirano. U Rose&Cuir je Ellena je dominantnu notu koja u tradicionalnim kožnim strukturama na baznoj horizontalnoj osi fiksira karakter parfema prebacio u parfemsku vertikalu, olakšao, pomladio i zaigrao, kako sa svojim vlastitim identitetom tako i sa sličnim identitetom ruže, koje ima i nema. Ovdje je isobutyl quinoline pomlađen i podignut te učinjen transparentnim i laganim, a da ne gubi ništa od intenziteta i karakteristične mirisne čvrstoće. 

Također, hvatajući ružu duž razvoja parfema, pratio me jasan osjećaj da ju mirišem cijelo vrijeme, ali da ova ruža ne želi biti fiksirana – ruža je istovremeno i cvjetna i zračna i biljna i apstraktna.

Neovisno o ruži i koži ili baš zahvaljujući njima,čini mi se da me Ellenina majstorska igra prisutnosti, materijalnosti i iluzije, uskraćivanja i darivanja, usmjerila prema mirisanju same biti parfema, ali ne samo ovog.

Svih parfema.

Prvi dojam za R&C – O DA!

Squid

(Zoologist / Celine Barel, 2019.)

Zoologist-Squid

Kanadski Zoologist je jedna od onih niche kuća čije parfeme beziznimno želim pomirisati, neovisno o tome što postoji velika mogućnost da mi se neće uopće svidjeti, ili da će mi se baš jako svidjeti, ali ih zapravo neću poželjeti nositi. Ljubav se začela s meni nenosivim ali fenomenalnim Batom (koji je sad nažalost diskontinuiran), ugnijezdila se sa simpatično nosivom Pandom  i zapečatila s Nightingaleom, koji me kupio ne samo mirisom i kompozicijom, nego i rozom parfemskom tekućinom koja me natjerala da temeljito preispitam što se, kako i zašto  dogodilo s mirisnim konceptom pink unazad zadnjih 30-ak godina.

Squid me nije privukao samo zato jer radi o najnovijem Zoologistu, predstavljenom predzadnjeg dana ovog kolovoza, već i zato što do ovog glavonošca u bestijarij kuće još nije ubačena niti jedna vodena ili morska živina.

Lignja – ovdje ona golema lignja iz dubina oceana – je prvi akvatik i prvi morski parfem u Zoologistovoj liniji. 

Već sam spomenula da zapravo prema Zoologistovim parfemima nemam očekivanja nošenja, no očekujem od vlasnika i kreativnog direktora Victora Wonga da održi status kuće koja radi kompleksne i kvalitetne drugačije parfeme, a u vezi s time očekujem samo da mi se u prvom mirisanju dogodi “Uh…”, neovisno o tome kako ono bilo obojeno.

I bi – Uh….

U osnovi, radi se o čvrstom morskom akvatiku, pogodnijem za hladnije vrijeme koji združuje intenzivnu mirisno/okusnu slanost sa slatkoćom, slično onome kako spoj slatkog i slanog osjećamo kada jedemo lignje, koje uz slanost svih morskih bića posjeduju slatkasti aftertaste, karakterističan za glavonošce.

Parfem prolazi nekoliko etapa razvoja, mijenja naglaske i teksture (iz zadimljeno aromatične u praškasto-pudrastu), ima iznimno zanimljivu mirisnu interpretaciju lignjinog crnila kroz slan, gust i mračan, doista tintast dim te duž cijelog svog razvoja taman dovoljnu dozu nekamufliranog ambergrisa da nekome manje upućenom jasno osvijesti mirisnu bipolarnost jedne od najcjenjenijih parfemskih sirovina: ono što nam inače miriše, u visokim koncentracijama i izvan okruženja drugih mirisnih nota u ovom slučaju (ali ne samo u  ovom) – smrducka.

Mislim da je dobro skrenuti pažnju da je Squid zbog mirisnog intenziteta (osobito u prvih sat do dva), ali i teksture (uopće se ne radi o klasičnom transparentnom i laganom akvatiku) prikladniji za hladnije vrijeme.  S druge strane, u jesen ili zimi, kad imamo prirodnu potrebu nositi nešto deblje, ali toplije i slađe, hladnoća i slanostLignje doista mi se čine ne samo kao mirisni, nego i kao tjelesni izazov. 

Vjerojatno nikada neću poželjeti nositi Squid i ne bih ovaj parfem preporučila za blind kupnju, ali bih svakako preporučila testiranje kad god da se pruži prilika, pa taman zbog rijetko nekamufliranog ambergrisa.

Na koncu konca, ipak sam dobila svoj željeni “uh…”, jer je Zoologist napravio jedan od parfema o kojima zapravo imam što pisati  i imam što njuškati, neovisno o tome sviđa li mi se, ili ne.

Prvi dojam za Squid –  Uh… (Yes! Bingo! Bljak!). 

Oud Musc

(Narciso Rodriguez / Caroline Sabas, 2019. )

Narciso-Rodriguez-Oud-Musc

Oud Musc, kako je najavljeno četvrti i posljednji član linije Oriental Musc promoviran je kasno proljetos, u lipnju, i čini mi se da još nije širokopojasno distribuiran u parfumerije. Do sada je Narciso Rodriguez u istoj liniji izdao Amber Musc (2013.)Rose Musc (2016)Santal Musc (2017).  a uspjela sam probati Rose Musc i Amber Musc

Prvi dojmovi otprilike su bili slični ovome: “ok… meh”, a pratilo ih je mišljenje kako se mogu naći puno kvalitetnija rješenja u okviru istog ili sličnog mirisnog okvira. Santal Musc – koji me od cijele linije zapravo najviše interesira – još nisam uspjela testirati, ali sam zato zgrabila vrlo povoljnu priliku da testiram drugo orijentalno-mošusno-drveno rješenje – ovaj Narcisov oud – i:

Ok… Meh… Ne.

Radi se o poprilično konfekcijastoj izvedbi ouda, solidno očišćenoj od glavnine fekalnih, animaličnih ili medicinskih slojeva, ali koja je ipak zadržala oudovu instant-prepoznatljivost od otvaranja pa skoro do baze. 

Uz mošus, koji u svim Narcisovim parfemima odreda i neselektivno grli sve s čime god da ga združe, parfem sadrži napola biljnu-napola cvjetnu komponentu mirte, koja balansira težinu ouda i donosi nešto svježine u karakteristično Rodrugezovu jednostavnu kompoziciju.

Oud i mirtu objedinjuje papar, koji pridodaje nešto tople začinske vrckavosti, a orijentalan koncept dopunjuje blag i kratko prisutan dim.

Radi se u unisex parfemu u kojem začinska i orijentalna toplina nadomješta nedostatak zaslađivača. Oud Musc ne nosi se kao zahtjevan parfem, iako pretpostavljam da bi to mogao biti onima koji ne zakoračuju izvan konvencionalnih dizajnerskih rješenja te za one koji se tek upoznaju s oudom.

Klizeći prema drydownu, Oud Musc je od “ok” glatko i uporno klizio prema “meh”, a onda i prema “ne”.

Dok na oblinu i punoću te performanse Rodriguezovog mošusa niti ovaj puta nisam imala primjedbi, u ovom parfemu su se njegovi suigrači pokazali kao znatno lošiji: 

Već do sredine parfema, od paprastosti i zdimljenosti nije ostalo gotovo ništa, pa sam se do baze, zaogrnuta u stvarno krasan mošus, družila samo sa sve tanjom i sintetičnijom mirtom i oudom, koji kao bi, ali ne može. 

“Meh” se kližući nizbrdo otklizao do “ne” kada sam nakon otprilike četiri sata sa svoje ruke namirisala Oud Musc kao fino mošusan, zapravo ugodan miris bebi maramica za guzu.

Prvi dojam za Oud Musc – Meh… i ne, hvala.

Metal Chypre

(Juliette Has A Gun / Romano Ricci, 2017. )

JHAG-Metal-Chypre

Mislim da pravila privlačnosti nisu bez vraga: ako me nešto ne privuče na prvu i odgađam, uglavnom se naknadno ispostavi da sam bila u pravu. Vrijedi za parfeme, koliko i za ljude. Nekada je u pitanju gut feeling, nekad prethodna iskustva i prepoznavanje obrasca ponašanja ili prezentacije, a nekad puka nezainteresiranost. Ne bih se točno kladila u omjere jednog, drugog i trećeg, jer zapravo uopće nije važno i jer se uglavnom ispostavlja da ne griješim kad ne pohrlim u zagrljaj parfema, već novi (!) sample nepoznatog (!) parfema odložim za kasnije (!). 

Tu i tamo tijekom nedjeljnih lijenih poslijepodneva vratim se nekom takvom samplu, zavaljena u svoju fotelju za njuškanje, čitanje i pisanje, koju sam strateški smjestila u kut dnevnog boravka, kako bih  što manje skretala pažnju na svoje postojanje i uloge u kojima mogu biti prepoznata i potrebna, a to su žena (“A gdje si mi stavila…?”), majka (“Ti se da napraviti mi…”) i gazdarica razmaženog kućnog ljubimca (“Vau!” i loptica: “Pras!”). 

To sam jedne kišne nedjelje učinila s Metal Chypre iz  Luxury Collection, blago se nadajući da će se dogoditi iznimka od moje teorije kako osobna neprivlačnost uvijek ima konkretnu podlogu.

Kako se udaljavam od prvih izdanja Juliette Has A Gun, tako razina mog zanimanja opada i počesto graniči s nerazumijevanjem i blagom narogušenošću na koncepte koje mogu opisati kao: puno para (i sintetike), premalo muzike. 

Kada se radi o bilo kakvim i bilo čijim luksuznim izdanjima (a njih je sve više i više) sve sam kritičnija, jer me prezentacija luksuza smeta kada se kao luksuz prodaje ono što je donedavno bilo u razini neluksuznih izdanja, a baš me jako smeta onda kada se kao luksuzno izdanje prodaje ono što je u mirisno ispod razine i neluksuznog, a na razini dizajnerskog mid marketa. 

Upravo ovo posljednje je slučaj s Metal Chypreom. 

Da je kojim slučajem moje njuškanje ovog zanemarenog zaostatka bilo prikazano u stripu, iznad fotelje i moje glave bio bi velik oblačić s gomilom upitnika i jednim jedinim upitnim uzvikom negodovanja;

Wtf?!

Metal Chypre je vrlo sintetički pačulijasto-ambroxanski nabrijan pseudoklasični chypre, hladan i metalan, ali metalan u stilu jeftinog lima koji zvecka iritantno visokim frekvencijama i ne ulijeva povjerenje ukoliko ga želite iskoristiti za bilo što dugotrajnije. 

Metal Chypre slijedi klasičnu chypre strukturu i glumata hladnu ozbiljnost / početnu ledenost, ali ne i duh i srce klasičnog chyprea, koji jest donekle hladan i negostoljubiv u otvaranju, ali na putu do uvijek bogate baze postupno pokazuje slojevitost, bogatstvo, srce i odmjerenu toplinu. Ovaj parfem se otvara reskim citrusima koji mirišu i štipkavo aldehidično, sredinu zauzima nabrijan pačuli koji je zaposjeo plahu i karakterno neizraženu kožu i iris.

Baza nastupa vrlo brzo, tanka je i lagana i jeftina onoliko koliko je tanak i jeftin amberwood (i lim, u odnosu na plemenite metale). Uz karikaturalan Johny Bravo amberwood, na koži  nakon sat i pol ostaje ambroksan i nešto grebuckavog mošusa i – to je to.

Metal Chypre najradije bih nazvala Tin Chypre, a u svakom slučaju smatram ga blasfemijom – kad razmišljam o klasičnom chypreu na koji se poziva, uvredom – ako razmišljam o konceptu mirisnog luksuza i luksuznog izdanja i bezobrazlukom – ako razmišljam o cijeni parfema. 

Prvi dojam za Metal Chypre – Wtf?! Nope!

Rose Rouge – Collection Extraordinaire

(Van Cleef&Arpels / Julien Rasquinet, 2018.)

VCA-Collection Extraordinaire-Rose Rouge

Ovaj parfem, iza kojeg stoji Julien Rasquinet, kreator Bois d Acese, Cuor Velours i Iris Cendre za Naomi Godsir, Russian Tea za Masque Milano teLancomeove Rose Berberanze, još mi jednom daje do znanja da se moji najveći izazovi i prepreke često nalaze na području univerzalno prihvatljivog i vrlo lako voljivog. Rose Rouge je doista krasan, kvalitetno napravljen ružin gurmanac i duhom, i performansama i plemenitom odmjerenošću, a “go to” nosivošću posve je usklađen s obilježijima ostatka VCA Collection Extraordinaire.

Nekoliko cjelodnevnih druženja s ružom posluženom uz punu žlicu džema od maline i crnog ribizla i posipanom finim neslatkim kakao prahom te posluženom na trajnoj i rafiniranoj drvenoj i suho balzamičnoj podlozi koju osvježava i uozbiljuje vetiver prošlo je glatko, čak i uz kompliment u kasnijim satima  doista vrlo lijepog drydowna, dakle:

Da…

Radi se o tome da bih ga vjerojatno samo jednom propustila kroz cjelodnevno testiranje da mi se ne sviđa ili mi je samo “meh”, ali i o tome da ne bi bilo ovog “…” u nastavku, da mi se sviđa više. Sigurna sam da nije do parfema, nego do mene jer su, eto, moji najveći mirsni izazovi katkad ne posve pravedno među gurmancima.

Vjerojatno ću se još neko vrijeme mjerkati s Rose Rouge i nosuckati ga, sve dok po ne znam koji puta ne zaključim da se stvarno ne trebam truditi mirisno rastegnuti na područja kojima nisam osobito sklona, pa zaokružim priču i mirne duše proslijedim parfem, vjerujući da sam poduzela sve što je bilo u mojoj moći da mi se svidi.

Kako se radi o još jednom doista kvalitetnom, rafiniranom i vrlo nosivom izdanju u VCA Collection Extraordinaire, rado predlažem testiranje.

Prvi dojam za Rose Rouge –  Da.

Miyako

(Auphorie / Eugene Au, 2015.)

Auphorie-samples

Iza posezanja za Miyako, parfemom malezijske niche kuće Auphorie, zapravo je stajala opaka znatiželja zbog koje sam unaprijed pretpostavljala da ću biti kažnjena (ali onda opet – postoji ta parfemska kozmička pravda koja to neočekivano iskompenzira s Rose&Cuir, pa sve pet), a izrasla je iz onog što je o Miyako napisao čovjek koji postoji zato da bismo se imali na koga ljutiti – Luca Turin:

U Vodiču 2018 Turin je Miyako dodijelio najviše zvjezdca, dodavši napomenu kako nije očekivao da će jednako voljeti još jedan parfem koji završava na – ko, referirajući na Mitsouko. E tu sam nasjela, posve zaboravivši da čovjek koji ovaj parfem uspoređuje s po njemu najboljim parfemom ikad napravljenim, uz Mitsouko obožava i osmanthus, koji je meni – ok i to je to. 

Dodatni razlog za znatiželju je to što su parfemi Auphorie unazad nekoliko godina bili nominirani za Art And Olfaction nagrade: Uz Miyako, koji je u Artisan kategoriji nagrađen 2016., naručila i parfem L’Anima della Rosa, parfem koji je bio ovogodišnji finalist, te Bin Ma Yong.

Eh…

Miyako je u osnovi spoj slatkog voća i osmanthusa s kožom, na drvenoj podlozi. U prvom dijelu razvoja oštro voćkasti, koncentrirani citrusi kontrastiraju spoju slatke, džemaste marelice i osmanthusa te kože.  Ovdje se radi o debeloj, žilavoj, nošenoj koži, koja unatoč svojim teksturalnim svojstvima nije tamna, već kao boje marelice. Donekle reska kožnatost se u kasnijem razvoju spaja s kompaktnom drvenom bazom, koju čini doista zanimljiva i vrlo bogata paleta masivnih drvenih nota, Potpuno razvijen, Myjako miriše svijetlo, cvjetno-voćno kožnato, ali vrlo masivno, aromatično-animalično kožno, ali i laktonično i blago pudrasto.

Osobno volim određene voćno-kožne spojeve, nosim Traversee Du BosphoreVisu i također mareličasto-antilopast Daim Blond i Myjako mi jest interesantan jer se radi o doista posebnom spoju “svijetlog” s “gustim i teškim”, ali ne dovoljno da bih poželjela svoju bočicu.

Što zbog ostalih obaveza, što zbog toga što sam trenutno posvećena posve drugačijim mirisnim konceptima, druga dva Auphorie sampla odložila sam u kutijicu iz koje sam jedne od prošlih nedjelja izvadila Metal Chypre, pa vjerujem da će se prvi dojmovi dogoditi otprilike na istom mjestu u otprilike isto vrijeme, neke druge dosadne nedjelje. 

Sve u svemu, kako je Vodič 2018. do sada zaslužan za pozitivno i neočekivano otkriće Pritzkoleit/Matosovog SunTanGlama (obrnuta psihologija, išla sam isprobati kuću koja se Turinu baš jako ne sviđa), opet se radi o nekakvoj ravnoteži, premda ne odustajem od teorije da je u mikrokozmosu parfemskog ovisnika stvarna svrha kritičara Luce Turina da u svakom slučaju bude kriv za sve, točka.

Prvi dojam za Miyako – Primila na znanje.  

Preporuke

Kao parfemoljupka ne želim zaobići fenomenalan historijat nastanka Rose&Cuir, objavio ga je Perfume Society u obliku screenshoota izvorne on-line prepiske između Frederica Mallea i Jeana Claudea Ellene. Članak “The modern way of creating perfume – via text!” je ovdje.

Također u vezi svega što se zbivalo na Pitti Fragranze 2019., a što su popratili kolege blogeri kojima zavidim svom snagom bića svoga i dajem im to na znanje svom snagom srca svoga, želim posebno skrenuti pažnju na tekstove koji kvalitetno informiraju, a osim informiranja pružaju mogućnost i učenja i sintetiziranja/osvještavanja već prethodno prikupljenih informacija i parfemskih znanja.

Stoga evo: 

Da samo ne zakrcavam lektirom, evo i slike  tvita koji me baš svaki puta nasmije glasno, s ha ha ha:

Mačka-l'eau-francuski-Twitter

Poklanjanje

Kolegi ili kolegici parfemoljupcu/-ljupki s adresom u Hrvatskoj s veseljem poklanjam ishod ovomjesečnog pospremanja, set semplića:

  • Narciso Rodriguez – Oud Musc (sample ovomjesečnog prvog dojma, 2 ml)
  • Van Cleef & Arpels – Rose Rouge (sample ovomjesečnog prvog dojma, 2 ml)
  • Gres – Cabochard (vintage EDT, cca 1983.) – sample izumrle mahovine i isobutylquinolina, iznova oživljenog u koži Rose&Cuir.

Kontakt via mail, putem Facebook stranice ili profila Iva – Mirisna Polica, a do idućeg Žurnala – 

– volite se i dijelite iskustva i mirise! 

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

O autorici

Iva

Pišem o parfemima koji predstavljaju autentične kreacije i osobitu mirisnu ljepotu, zarobili su moju pažnju i raspiruju maštu, nude izazovan mirisni iskorak u novo ili drugačije, ili mijenjaju način na koji sam sklona razmišljati.

Prati

Pretplata

Primaj nove objave epoštom

Pridružite nam se!

Scroll to Top