SP Parfums – 4 parfema i prateća priča

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin

Zahvaljujući samozatajnoj i rafiniranoj parfemoljupki D., s kojom me veže nekoliko divnih suradnji uz razmjenu mišljenja, koju cijenim više od svega ukapljičenog što prijeđe iz ruke u ruku, nabavila sam 4 samplića SP Parfums, njemačke artisan kuće koju vodi Sven Pritzokleit, a koja je svoj prvi parfem predstavila prije 3 godine, 2016.

U moje ruke došli su: Violet Moss (2016. iz Essencial Collection Woods), Sunmilkflowers (2016., iz Essencial Collection Fresh), Suntanglam (2017., jedan od četiri parfema iz SP Private Perfume Collection with Miguel Matos, napravljen pod kreativnim vođenjem novinara i urednika Fragrantice) i Powder&Dust (2018., dobitnik ovogodišnje Art And Olfaction Awards u kategoriji artisana, napravljen pod kreativnim vođenjem vrlo popularne You Tube reviewerice  Tomelise). 
Kod Svena Pritzkoleita me zasmetala cijena testiranja (smatram da je cijena od 8 i 10 eura za 1,5 ml parfema previše), jer se radi o novoj kući koju snažno promoviraju youtube revieweri i to upravo oni s kojima je SP surađivao, dodijelivši im (uz zagarantiran publicitet parfema) ulogu kreativnih direktora. Mogla bih ispuniti 2 retka imenima niche kuća koje ne pelješe svoje kupce na samplićima i koje pristupačnom, odnosno prosječno otprilike upola manjom cijenom samplića  promoviraju kupnju svojih parfema, a čiji uspjeh pokazuje da se može i bez netransparentnih poslovno-promotivnih suradnji i preskupog testiranja. 
Sve u svemu, kako jesam parfemoljupka, ali ne osjećam toliko potrebu pomirisati odmah sve najnovije ili najhot, bez obzira na cijenu, parfemi Svena Pritzkoleita bi vjerojatno pričekali još neko vijeme (pa i po rizik da budu rasprodani i nestanu) da se prilika nije ukazala sama. Iz druge ruke ipak sam vrlo rado nabavila sampliće, dijelom uvijek radoznala kada se radi o nagrađenom parfemu, a dijelom kako bih se uvjerila radi li se (samo) o hypeu, ni prvom, ni posljednjem, znam.
Oko ove mlade njemačke niche kuće i njezinog parfumera, samoukog Svena Pritzkoleita u kratko vrijeme isplelo se puno, možda čak i previše publiciteta. Obično, kada ga je previše, onda je u pitanju hype (nekritički neumjereno hvaljenje), a kad je u pitanju hype, onda je teško očekivati da se neće pojaviti i njegova “dark side” kontrareakcija – nekritičko i neumjereno odbacivanje i nipodoštavanje. U kratko vrijeme Sven Prietzkoleit je uspio kreirati oboje.
Ispada da je na uzorku od 4 parfema skor zapravo vrlo dobar: na različite načine tri parfema su mi se svidjela, a tek jedan uopće nije. Ono što me iznenadilo jest da od nagrađenog parfema (Powder&Dust), od kojeg sam očekivala najviše, nisam posve dobila očekivano, a najviše mi se svidio parfem za koji sam najmanje očekivala da će mi se svidjeti (Suntanglam).
No, s druge strane, 3 od 4 parfema mogla bih preporučiti određenim profilima parfemoljubaca, barem za testiranje, a to jest puno.
Prije nego što krenem redom, još jedna napomena: obično nemam naviku prepričavati “što je tko rekao kome” i obično u recenzijama zaobilazim prikaz recepcije među isturenim pripadnicima parfemske zajednice. No, kako je u same parfemske formule ove kuće utkan snažan publicity component, “što je tko o kome rekao” ne mogu zanemariti.
Potaknut izlaskom Turin/Sanchez  Vodiča 2018., Sve Pritzkoleit objavio je i otvoreno pismo / osvrt u kojem svoju kuću i svoje parfeme doživljava kao kolateralne žrtve snažne i otvorene osobne netrpeljivosti utjecajnih parfemskih recenzenata, misleći pritom na Miguela Matosa i Lucu Turina / Taniu Sanchez, stoga ću se kod nekih parfema osvrnuti upravo na postupke recenzenta i to “što je tko rekao“, ili čak napravio.
Idem na parfeme, uz napomenu da svaki donekle odražava jedan od aspekata ukupnog vintage/retro profila kuće:

Violet Moss

Kako se radi o artisan kući koja izbacuje male limitirane serije, Violet Moss više nije u ponudi, no na naslovnoj stranici SP Parfums nalazi se vrlo pohvalna recenzija Luce Turina, inicijalno objavljena na njegovom sada pasivnom blogu Perfumes I love.
Violet Moss je u punom smislu retro interpretacija izgrađena oko onog što kazuje ime parfema: mahovine i ljubičice. Radi se o  spoju neslatke, pudrasto-svježe ljubičice i tamne, guste, baršunaste mahovine, dodatno pojačane solidnom dozom civeta. Violet Moss gotovo od početka razvoja pa sve do dubokog drydowna miriše kao najklasičnije chypre baze: ozbiljno, zrelo i mirno-duboko-tamno, a razigrava ga i dopunjuje civet, koji također jest dio klasičnih baznih dijelova chypre kompozicije, no ovdje se on ne ponaša samo kao klasični suigrač, već podjednako kao “remetilački faktor” kvalitetno kontrapunktira ozbiljnoj baršunastoj mirnoći. Ovdje je animaličan civet nešto poput cerekajuće-šarenog harlekina u tamnoj i gustoj šumi, ili tihoj ozbiljnoj biblioteci.
Upravo način na koji (u nazivu parfema prešućen) animalik i pripada i ne pripada klasičnom konceptu i kako je reinterpretirana njegova uloga čini Violett Moss meni vrlo zanimljivim.
Luca Turin napisao je iznimno dobru recenziju, u sklopu koje se također izrazio vrlo pohvalno i kreatoru, Svenu Pritzkoleitu i o retro/vintage konceptu kuće. Međutim, kada je 2018. godine izašao njegov drugi Vodič – dobra i pohvalna recenzija nije bila njemu.
Vodič Luce Turina iz 2018. donosi samo vrlo negativne recenzije parfema, i to samo onih  koje je SP kasnije radio s Miguelom Matosom. Sve recenzije su osobno vrlo neprijateljski nastrojene, pa parfemoljubac koji  manje ili zna ili prati “tko je što rekao o kome”, a ima povjerenje u autoritet Luce Turina i Tanie Sanchez te smatra njihove sudove orijentacijskima, može steći dojam da Sven Pritzkoleit ne radi dobre parfeme te da, po mišljenju Turin/Sanchez nikada nije napravio ništa dobro.
I to je velika neistina, koju su zajedno kreirali Turin i Sanchez, prešavši preko vlastitih pozitivnih sudova o parfumeru i parfemu onog trenutka kada je Pritzkoleit započeo suradnju s Matosom.

U prvoj od recenzija kolekcije s Martosom, Tania Sanchez napisala je jasno na čemu je zasnovana cjelokupna kritička prezentacija SP Parfums:
“…Mogu samo zaključiti da se, poput pčela i muha zujara, mi i umjetnički direktor ovih parfema fundamentalno, a moguće i biološki ne slažemo oko toga što miriše dobro. Ako vam se sviđaju ovi mirisi, vjerojatno ćete misliti da je ova knjiga sranje, da smo anosmični, da imamo nula parfemskog ukusa i ja prihvaćam neumitnost takvog suda. TS”
(The Guide: 2018., str. 138. )

Primjer Turin/Sanchez autocenzure i isključivosti na području kritičkih sudova uz istovremeno potpuno odsustvo autocenzure kada se radi o osobnom obračunu pokazuje koliko autodestruktivno daleko žele i mogu ići osobni antagonizmi, neovisno o šteti koju trpi informiranje onog dijela parfemske zajednice koji zapravo još uvijek i želi i nastoji vjerovati u parfemsku kritiku.

Ovo posljednje je, po meni, velika sramota Luce Turina i Tanie Sanchez, a trajna je – na njihovu štetu – onoliko koliko je trajan tiskani oblik u kojem je objavljena. 
Violet Moss je prvi od dva parfema koji mi se svidio i ne bih imala ništa protiv njegovog uvrštavanja na svoju mirisnu policu, kada bi mi bio poklonjen. No, ne bih ga kupila, jer ako već mogu birati recentnu vrhunsku reinterpretaciju klasičnog chypre duha i mirisa, bez dvojbe odabirem puno kompleksniji i zanimljiviji Zoologistov Nightingale. Nije zgoreg spomenuti da je Nightingale jednako kvalitetan i trajan te nagrađen i prepoznat, a – ako uzmem u obzir količinu – i upola jeftiniji.

Sunmilkflowers

Odmah na početku: Sunmilkflowers je parfem koji mi se najmanje svidio i najmanje razumijem što je bila svrha, iako mu priznajem u potpunosti pogođen retro karakter:
Radi se o intenzivnoj kombinaciji neprirodno svijetlog zelenila kojim je okupana snažno juicy nedefinirana voćnost, nešto kao tutti-frutti blend 80-ih (zajedno s bojama i pojačivačima okusa koje tih godina još nisu bile ograničene i zabranjene) i all-floral cvjetnost, karakterom jednako bright, a onda je taj skup uronjen u mlako mlijeko. Službeni opis kaže da Sunmilkflowers priziva asocijacije na kreme za plažu, no ja nisam uspjela dobiti tako jasan osjećaj, iako sam ubrala određeni kozmetički funkcionalni podton, koji dodatno vuče na sintetičku i umjetnu stranu. 
Sunmilkflowers (u exrait koncentraciji) posjeduje znatnu projekciju, a unatoč zasićenoj voćnosti i cvjetnosti te naglašenom zelenilu, ne posjeduje niti svježinu niti lakoću.
Posve otvoreno – ne znam što da mislim o Sunmilkflowers: s jedne strane mogla bih ga zbog  bright-sweet-loud karaktera jednokratno iznijeti kao dobru zezanciju prilikom odlaska na party s temom “pop 80-e”, da bude pratnja plavom sjenilu na kapcima, florescentnim gumicama za minivaliziranu kosu svezanu visoko u rep, tregericama s visokim strukom i prektarkim nogavicama te Brooklyn tutti-fruity žvakama u džepu, čisto da se ubacim u taj mood. 
No, u svakoj drugoj prilici smatrala bih ga umjetnim i pretjeranim. 
Da je Sunmilkflowers pjesma, bio bi neki moderni cover Cyndi Lauper Girls just wanna have fun.  I dalje obožavam ovaj ultimativni hit 80-ih, ali sumnjam da bih ovu pjesmu voljela danas da ju čujem po prvi puta, uz dodatnu napomenu da su mi svi coveri originala koje sam čula po putu od nekad do danas ne samo nevoljeni, nego i iritantni. 
Tako nekako sam se osjećala noseći Sunmilkflowers. 
Kao da nosim lošiji cover divno luckaste Cyndy Lauper iz istovrsnih 80-ih.

Službeni opis možete pročitati ovdje.

Suntanglam

Suntanglam je jedan od četiri parfema – ostali su Lisbon Blues i Funfair (2017.) te Nowhere Fast (2018.) – nastala pod kreativnim ravnanjem Miguela Matosa i ujedno parfem za koji sam očekivala da će mi se najmanje svidjeti – da bi ispalo da mi se sviđa najviše.
Radi se o vrlo animaličnom, doslovno nabrijano animaličnom spoju monoi-akorda (“dirty monoi”, kaže službeni opis nota) s raskošnom dozom civeta, pa još onda raskošnom dozom castoreuma i sve to na toploj klasičnoj – gotovo guerlainovskoj, a svakako klasično-retro podlozi drva i tople pudraste i guste tonke.
Nakon minutu podizanja obrve nad onim što je nad mojom kožom stvarao ovaj parfem prasnula sam u smijeh i preimenovala ga u Big!Bang!Wham! , full reference included.
Big!Bang!Wham! / Suntanglam mi se sviđa i itekako bih ga povremeno nosila i rado imala, iako sam sigurna da će moje mišljenje dijeliti samo pravi ljubitelji bezobrazno otvorenih i nimalo suptilnih animalika, pa imajte ovo na umu.
Aaaaliii: Big!Bang!Wham!
Sometimes a girl, or a boy, needs that.

Parfem se prodaje u extrait koncentraciji,  puna recenzija slijedi, a službeni opis možete pročitati ovdje.

Powder&Dust

Powder&Dust dobitnik je ovogodišnje Art and Olfaction Award u kategoriji artisana. 
Parfem je nastao pod kreativnim ravnanjem Yane Lysenko aka Tomelise, utjecajne YouTube reviewerice. 
Radi se o parfemu koji mirisno spaja suhu i svježu voćnost kruške (ali vjerujem ne samo kruške) sa slojevima pudraste kremastosti koju kreiraju ispotencirane različite dimenzije mimozinog mirisnog profila. Mimoza, osim što miriše nježno-cvjetno (a ovaj mirisni element također se nalazi u parfemu), ima svojstvo koje njezin miris približava posve mirisu badema. U Powder&Dust je ispotencirano upravo njezino bademasto lice, do mjere u kojoj bademasta kremasto-slatka pudrastost prelazi u cijanidičnost koju je Annick Menardo sjajno kreirala u Hypnotic Poisonu.
Asocijacija mi se nametnula sama i toliko jasno da sam s Powder&Dust na ruci potegnula do prvog većeg Mullera kako bih usporedila vara li se sjećanje i moj nos oko mirisne srodnosti, ali i srodnosti u teksturi, gustoći i ponašanju.
Izravna usporedba dvaju parfema koji na koži doslovno traju satima potvrdila je da u Powder&Dust ispod voćnog sloja koji nosi određenu svježinu i donosi “glasnoću” iz pudera vreba temeljni akord Hypnotic Poisona – puna i gusta cijanidična bademastost, samo što u Powder&Dust već poznat efekt zavaravajuće bademaste jestivosti kreira mimoza (ali, uvjerena sam, ne samo mimoza), dodatno potcrtana obilnom količinom voća, blagim, također orašastim drvom i bogatim, punim mošusom.
Po meni, Powder&Dust jest različit i dobro napravljen, ali – nije poseban.
Nakon onog što je Annick Menardo napravila i donijela u mirisni svijet s Hypnotic Poisonom, Powder&Dust bio bi više elaboracija dodatnim i mudro odabranim akordom, ali ne i puno više od toga i – najbitnije – ne u novom smjeru.

Kada se radi o voćnosti, doista mirisno jestivoj, u Powder&Dust ona zapravo djeluje kao jestivo predjelo suštinski i dalje mirisno “nejestivog” parfema, koji bi se, baš kao i Hypnotic Poison, vjerujem najviše mogao svidjeti ljubiteljicama gurmanaca koje nisu osvijestile koliko “otrova” je Annick Menardo ulila u njene najbolje i najpopularnije “slatke jestive gurmance” – Hypnotic Poison i Lolitu Lempicku.

Također, smatram da je ime parfema vrhunski odabrano, jer je upravo to – puder i prah –  a ne bajkoviti hepi end, ono što se događa Snjeguljicama kad zagrizu ovdje doslovno otrovano voće.
Tomelise na svome kanalu ima posve drugačiju interpretaciju parfema, tako da ne mogu procijeniti je li ona svjesno uputila k elaboraciji toxic koncepta pa ga odlučila ograničeno i ciljano prezentirati, mudro procjenjujući da je možda bolje pustiti da needucirana publika do nekih istina dođe sama, a do tada brinuti za hype.
Kako god, sigurna sam da je stručni žiri prepoznao i mirisnu referencu i razradu i mirisnog koncepta koja jest potkrijepljena imenom parfema te je zato nagradio Powder&Dust.
Nisam sigurna da bih investirala u Powder & Dust.
No, ljubiteljicama ideje da postoji voćni superhot i dodatno twisted, a i dalje weirdo Hypnotic Poison preporučila bih testiranje. Powder&Dust nije presladak, ima teksturu i gustoću svog tipološkog gurmanskog srodnika, projektivniji je od njega i u edp koncentraciji ima iznimnu trajnost od 12+ sati na koži, u cijelosti jednako kao i exrait koncentracija u kojoj se nudi Suntanglam.

Službeni opis parfema možete pročitati ovdje.

foto via fragrantica.de
Nakon četiri testirana parfema, prije svega sam radoznala pratiti smjer u kojem će se prezentirati i razvijati ova kuća i njezin parfumer.
Osobno – zbog hypea samog – ali i onog dijela novih niche kuća koje se na gusto napućenom i vrlo kompetitivnom niche tržištu itekako bore za svoj komadić kolača vlastitim kreatorskim resursima i kapacitetima za promociju, ili angažiraju i plaćaju profesionalne i skupe parfemske  noseve kako bi i zahvaljujući njihovom imenu osvojili dio medijske pažnje, strategija Svena Pritzkoleita nije mi osobito simpatična, iako ne mogu poreći da jest plodonosna.
Što se tiče hypea i anti-hypea, mislim da je Sven Pritzkoleit u punom opsegu dobio ono na čemu zasniva svoju tržišnu prisutnost. Medijska isturenost je poput otvorene vatre – stvarno moraš znati s njom, a parfemski duhovi koji ju kreiraju zapaljiviji su od parfema. To je Sven Pritzkoleit trebao znati i razumjeti, jer se u slučaju Miguela Matosa i Luce Turina radi o vrlo poznatim osobnostima i vrlo poznatom antagonizmu, stoga ga ne smatram u punom smislu kolateralnom žrtvom dvojice recenzenata, već žrtvom svoje vlastite strategije.
Što se Tomelise tiče, možda sam previše tradicionalna.
Kao parfemoljupki koja želi vjerovati u recenzije i kritiku, znatno mi se više sviđa koncept u kojem produkcija/marketing i kritika/recenzenti ne nastupaju ruku pod ruku ili kao neodvojiv entitet.
No, s druge strane, tom konceptu nisam prigovorila pišući o primjeru koji ga je stvorio: Douchafouru/L’Artisanu i Denyse Beaulieu, odnosno Seville A L’Aube i knjizi Perfume Lover. Možda je samo stvar u mjeri i zapravo onome što output takve poslovno-medijske simbioze donosi meni: od Beaulieu kao recenzentice i kreativne direktorice sam ipak dobila i elaboriran koncept i gomilu informacija te transparentan pregled kako parfema, tako i njegova nastanka. To jest, dobila sam – jer mi nije bilo teško čitati. Nekoliko puta pogledala sam Tomelisein 13-minutni post o “njenom parfemu” i najbolje što mogu reći jest da nisam dobila puno više od izafektiranih preporuka. Ali, nisam niti izgubila puno vremena, a ni umorila svoj mozak. Izgleda da je to bitnije nego što bih ja osobno željela da bude pa stoga razumijem i skeptične reakcije na hype i čine mi se logične u vremenu kada pojeftinjuje štošta, ali ne i parfemi.
No, kako god, ja sam među četiri parfema Svena Pritzkoleita pronašla čak dva koja mi se sviđaju (od čega jedan koji bih željela imati) te još jedan koji bih bez problema mogla preporučiti za testiranje.
To nije malo, pod uvjetom da želite platiti dva Pritzkoleitova uzorka kao 4 Tauerova, ELDO-vih 5 ili Monegalovih skoro 6, tri uzorka kao Nicolaievih ili Heeleyevih 6, a tri i pol kao 16 uzoraka Atelier Cologne,  4 kao Zoologistovih 8 i ne biti posve sigurni plaćate li, u prezentaciji koja je vrlo efektno moderna, ali i jeftinija od prezentacija većeg dijela gore spomenutih, pritom još i youtubera koji istovremeno zarađuje i na vašim klikovima.
Bottom line: I liked true vintage spirit&style better.

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

O autorici

Iva

Pišem o parfemima koji predstavljaju autentične kreacije i osobitu mirisnu ljepotu, zarobili su moju pažnju i raspiruju maštu, nude izazovan mirisni iskorak u novo ili drugačije, ili mijenjaju način na koji sam sklona razmišljati.

Prati

Pretplata

Primaj nove objave epoštom

Pridružite nam se!

Scroll to Top