recenzija parfema

Heeley: Coccobello

I o mirisnoj vjernosti i doslovnosti

Nakon cijelog dana na moru, sol na našoj koži koja je upila ukupnost mirisa plaže vjerojatno ćemo poželjeti otuširati sa sebe.

A onda ćemo, možda, staviti slani parfem koji miriše na more, pijesak, palme, a možda i tragove davno nanesenog kokosovog ulja, ne zato da bismo i dalje mirisali onako kako je naša koža mirisala prije tuširanja, nego zato da zadržimo taj tjelesno-mirisni, a zapravo duhovni osjećaj boravka u okruženju u kojem smo uživali.
Jesmo li se izborom između doslovnog i vjernog udaljili od istine? 
Ja mislim da ne.
Na ovo se nadovezala jedna od meni dražih misli vezanih uz srž umjetnosti:  “Umjetnost je laž koja govori istinu.” 
Ova jednostavna istina, izrečena u kontekstu parfemske umjetnosti, pripada Jean Claudeu Elleni, a objavljena je u njegovoj knjižici “Perfume: The Alchemy Of Scent”, koju se spremam prikazati ovih dana.
Noseći Heeleyev Coccobello razmišljala sam  upravo o ovome, pitajući se gdje je granica koja parfemsku vjernost u kreiranju ugođaja (laži, koju nanosimo nakon tuširanja) dijeli od ne toliko sjajne doslovnosti (istine, koju spiremo tuširanjem)?
Čini mi se da granica između doslovnosti i vjernosti postoji i da, za razliku od mnogih granica, nije mutna ili zamagljena, već ju naš nos instinktivno prepoznaje i reagira kao prst na switchu: on/off.
Kada se radi o mimetičnim parfemima koji  rekreiraju tjelesni osjećaj, naš nos prepoznavanjem nagrađuje umjetno kreiranu mirisnu laž nazvanu parfem i jasno ju dijeli od istinite mirisne doslovnosti koja nije parfem, bilo da smo slani i upravo dolazimo s mora, bilo da smo svježe čisti, tek okupani, ili suprotno – ne baš čisti pa ako se netko nagne k nama možda ćemo mu malo mirisati kao da nam je unazad nekoliko sati bilo baš fun-fun-fun-aha.
Dobar parfem vjeran je na nad-istinit način, na koji su istini vjerne sve umjetnosti, a takva vjernost je rijetko samo doslovna. To je zato što umjetnost, o kojoj god da se radi, ne reproducira, već rekreira, a ukoliko i reproducira, ne čini to bez da kreira svoj vlastiti kontekst, a time i vlastiti smisao. 
Da moram opisati Coccobello u jednoj rečenici, opisala bih ga kao jednostavnu i transparentnu mirisnu kompoziciju u kojoj se početno resko i relativno izraženo zelenilo postupno stapa sa slanom drvenošću, koju ublažava besprijekorno suh, nesladak kokos. 
Kokos u Coccobellu posve  je nekozmetički i posve negurmanski u parfemskom smislu, a ako miris i odašilje minimalni dojam jestivosti, onda je mi se prije pojavljuje ambijentalna asocijacija pitkosti kokosove vode izravno iz slankaste kokosove ljuske na žalu, pod palmom s koje je kokos izrastao, nego asocijacija na kušanje samog kokosovog mesa. 
Coccobello vrlo vjerno oponaša miris vode i ljuske impregnirane soli, suhu drvenastost “dlačica” koje se odvajaju s kokosove ljuske, miris morske soli i miris obalnog zelenila, palmi i drvenih naplavina. 
Sve do drydowna parfem stvarno uspješno oslikava miris nedirnute, neporemećene tropske plaže te miriše dobro. Onako dobro, kako dobro izgledaju fotografije otočnog tropskog raja. Bahama, recimo. 
No, bez obzira na note koje se spominju u bazi (cedar, benzoin, sandalovina), na kraju tropske avanture sjedamo u woody-amber economy class i ono što preostaje na koži daleko je od ljupkosti sa slike i puno bliže svakodnevnici iz koje nas je miris trebao transportirati. 
U odnosu na tipične ljetne kokose, Coccobellova različitost u većem dijelu trajanja doista jest velika i ponadala sam se da ćemo se poklopiti. Međutim – nismo, iako bi Coccobello trebao biti baš sve što sam tražila. Ali, ako ništa drugo, Coccobello mi je omogućio da jasno uhvatim tu desetinku sekunde kojom je moj mozak automatski switch između vjernosti/on prebacio u doslovnost/off.
Da ocjenjujem oponašanje okruženja, Cocobello bih ocijenila s 5.
Ali.
Coccobello mi nije isporučio osjećaj da sam “u elementu” po kojem doslovno miriše. 
U osnovi, ovaj parfem je hladan i impersonalan na neki elementaran način i plošan kao slika u koju ne možeš uroniti.
To bi bilo posve u redu, da se radi o drugom tipu parfema. No, kokos ili ne, palme ili ne, sol ili šećer – nebitno, u Cocobellu nema prirodne topline koja stvara osjećaj prisutnosti. Osjećaj bivanja “u elementu”. Kada dolazim s plaže i mirišem po danu na plaži, s mene ne dolazi hladan ili impersonalnan miris. A niti ja nisam takva, iako sam to prečesto inače i drugdje. No, pri povratcima s plaže redovito sam upravo sve suprotno: opuštena sam i topla i ne mirišem samo po okruženju s kojeg stižem, već po prirodnoj sebi samoj jednako koliko po okruženju koje se utisnulo na mene i u mene. 
Ovaj parfem sjajno oprimjeruje razliku između istine i doslovnosti o kojoj je govorio Ellena, razliku koja definira umjetnost i koja dijeli vrlo dobar parfem od onih parfema koji samo tehnički dobro oponašaju, što god da oponašaju. 
Kada podvučem crtu, Coccobello je samo iznimno vjerno kreirana slika onog što otuširam s kože i na neki način “parfemski štreber” koji je doslovnost reproduciranja pomiješao sa znanjem i razumijevanjem “zašto”.
Coccobello ne mogu ocijeniti loše.
Ali, čak i ako mu dam 5 iz reproduciranja, prvo što pomislim je – kakva korist, kad ne razumije bitno, a bitno je Ellena sažeo u jednu jedinu rečenicu. 
Foto via Heeley official
  • DOBRO
  • Parfem je predstavljen je 2013. godine. 
  • PERFORMANSE – Coccobello projicira blago, bez značajnog mirosnog traga i većinu vremena zadržava se unutar osobnog prostora. Na koži se po ljetnim vrućinama zadržava do 5 sati. 

MOGLO BI VAS ZANIMATI