O anosmiji i hipernosmiji

Ili: do mene je, a ne do tebe

Jedna od stvari vezanih uz mirise koja me fascinira jest naša individualna sposobnost da neke spojeve nanjušumo i u iznimno niskim koncentracijama, dok neke jednostavno ne možemo namirisati, iako nam tvrde da ih je puno i da su primjetni. 

Sve mi se više čini da imam neku vrstu anosmije na neke molekule mošusa, no, s druge strane, imam i potvrđenu parcijalnu hipernosmiju na molekule nekih ketona. 
Unutar ovih krajnosti – hipernosmije na neke molekule i anosmie na neke druge – sam prosječno dobar i samo mrvicu izvježbaniji nos. Anosmiju na mošuse u pravilu sam donekle (jer ne mogu biti sigurna da li potpuno) uspijevala pobijediti upornim njušenjem i postupnim upoznavanjem parfema u kojem sam uočila problem (ili prilagodbom?), dok protiv hipernosmije ne mogu ništa. 
Ovih dana, gotovo istovremeno susrela sam se s obje svoje krajnosti, što me ponukalo da napišem ovaj post. 
Pred neko vrijeme Seka je nabavila Musc Brune Acampore i, nažalost, neću ga recenzirati jer mi je evidentno jasno da ne osjećam sve što bih trebala te da trebam pričekati da moj nos “proradi”, kada se radi o mošusima u ovom parfemu. Nadam se da će se ponoviti slično iskustvo “učenja”, kakvo već imam s određenim parfemima: Musc Nomadeom, Lutensovim Clair de Muscom i Bvlgarijevom Omniom. S druge strane, s mnoštvom parfema koji u sastavu imaju mošus bilo kao dominantnu notu, bilo kao baznu ili pozadinsku, nemam problem te ih uspijevam i namirisati i mirisati dugo te moja mirisna iskustva u bitnome ne odudaraju od onog što prijavljuju ostali parfemoljupci.

Nedavno iskustvo s parfemskim ekstraktom Acamporinog muska doslovno me zaprepastilo, jer ništa slično nisam doživjela u tako izraženom obliku: nakon desetak minuta otvaranja parfema u kojem sam jasno mirisala “dišuću šumu”, parfemski ekstrakt (dakle, još koncentriraniji miris, premda i ovo može biti uzrok problema) je – nestao. Tu i tamo pojavilo bi se nešto blago i mutno, dovoljno  tek da me iziritira pomisao kako ne mogu osjetiti glavni i najhvaljeniji dio parfema. 

Znam da Musc Bruna Acampore nije niti slab, niti loše trajnosti, jer je sestra, kao i neidentificirani ali brojni parfemoljupci, potvrdila da je parfem trajan i projektivan.

Ovo me navelo da iznova iščitam sve recenzije spomenutih parfema na Fragrantici i Punom Mirisu i čini mi se da sam u dijelu recenzija prepoznala svoj problem, samo što je “autodijagnostika” uglavnom bila drugačija: parfemoljupci su za neosjećanje parfema i/ili njegovu lošu trajnost ili slabost uglavnom krivili parfem.

Moje iskustvo govori mi da to naprosto nije tako:
Omnia i Lutensov Clair de Musc ne nestaju za 10 minuta, nije se potrebno zaliti njima da bi ih se osjetilo, a oba sam, nakon nekog vremena, kada sam ih uspjela naučiti namirisati, jasno osjećala i nakon 8+ sati. S Musc Nomadeom i dalje ponekad osjećam kao da ima hirovite performanse (slično ga doživljava i Olfactoria Travels), ali ga, otkad sam ga “naučila”, uspijevam namirisati vrlo dobro te su mu i trajnost i projekcija sjani.
Naprosto mi se čini da je katkad lakše povezati neosjećanje sa slabošću parfema (iako doista ima takvih), nego s vlastitim nosom, a nekad to činimo iz neznanja. 

Kako god bilo, kada se radi o Muscu Brune Acampore, bez imalo oklijevanja, krivnju sam prebacila na sebe:

“Nije do tebe – do mene je…,”, pomislila sam, i nije mi palo na pamet da krivim parfem. 
Ipak, katkada je teško prihvatiti da se radi o nama i znatno je lakše okriviti kuću ili parfem. 
Za anosmiju na neke mošuse (kojih doista ima puno i vrlo su različiti) postoji jasno objašnjenje i uopće nije rijetka.
O ovoj vrsti nemogućnosti mirisanja mošusa je po webu i na parfemskim forumima napisano dosta i vrlo je dobro objašnjena, pa neću iznova objašnjavati – linkovi su ispod teksta.
Učestala anosmija na pojedine ili sve muskove sustavno se proučava od 1970-ih godina. **
Računa se da do 40% populacije ima određeni stupanj privremene ili trajne anosmije na makrocikličke i policikličke muskove *.

U osnovi, ispada da ponekad spadam u grupu parfemoljubaca koja je brojna, a njome se kreatori parfema – posve svjesni prosječne ljudske sposobnosti percipiranja mirisnih molekula pojedinih mošusa te fiziološke osnove za anosmiju na neke mošuse – posebno bave, kreirajući željenu notu mošusa u parfemu od niza molekula različitih veličina i vrsta, kako bi povećali broj onih koji ga mogu namirisati te učinili željeni oblik mošusa približno jednako dostupnim kao i druge “neproblematične” note. 
Ipak, iako ne krivim, pomislila sam samo da Bruno Acampora nije baš pretjerano vodio računa o meni i sličnima, te da ću, izgleda, opet morati vježbati mirisanje, ovaj puta na njegovom mošusu. 
Toliko daleko sam u okrivljavanju parfema spremna ići, ali ne i puno dalje. 
No, kako negdje priroda oduzme – drugdje doda.

Postoji i hipernosmija, posve suprotno stanje u kojem značajno intenzivnije njušimo pojedine mirisne molekule, ili ih uspijevamo namirisati izrazito jasno i u iznimno malim koncentracijama.

Imam i to. 
Također parcijalna, hipernosmija mi u mirisanju parfema nije donijela gotovo nikakvu korist, ali u privatnom životu, koji nema veze s parfemima, doslovno zahvaljujem nebesima što ju imam. 
Ovo stanje sam otkrila posve slučajno i posve nevezano za parfeme, nakon što sam postala mama dječačiću koji je rođen osjetljiviji i vrlo boležljiv i s kojim je u prvih nekoliko godina bilo dosta teško.
Ja sam, naime, vrlo brzo po rođenju posve jasno mogla namirisati da će se dijete razboljeti.
O ovome dugo nisam pričala pedijatrima, jer mi je bilo “glupo”, bojala sam se da zbog ovako sulude informacije ne počnu i nesulude i provjerljive informacije o djetetu uzimati s rezervom, ako dolaze od mene. Osim toga, doista nisam znala kako da opišem da sam znala da će se maleni razboljeti, i to po mirisu, a prije bilo kakvih simptoma. To čekanje da se dijete koje je počelo smrdjeti (ili mirisati drugačije) razboli, a ne mogu ništa jer je, de facto, zdravo, odnijelo mi je solidnu količinu živaca.
No, između muža i mene ubrzo se uspostavila ta “mama-stvar” (tako smo tumačili ono što je u osnovi hipernosmia): ja bih, kao i svi roditelji, njuškala dijete grleći ga tijekom dana ili prilikom zadnje puse za laku noć i – osjetila taj miris, za koji je iskustvo pokazalo da ima veze s bolešću, jer ga zdravo dijete nema. Potom bih  očajno dojurila mužu, govoreći s vrata: “Sutra će se probuditi s temperaturom. Ili već noćas …”
Nakon nekoliko takvih situacija – nije mu preostalo drugo nego da moje najave uzme ozbiljnije od vremenske prognoze za sutra, iako ga je to ostavljalo potpuno zbunjenim. No, kako je moj nos ostavljao zbunjenom i mene, zaključili smo da “to” nije za dijeljenje s doktorom, ili bilo kime. 
Jednom prilikom, maleni je već imao pune 3, a iza nas je već bilo podosta bolnica i puno previše bolovanja, dijete je mirisalo kao po alkoholu/acetonu i to je bio taj miris, a naizgled mu nije bilo ništa. Nekoliko dana sam bila baš jako nemirna i ponavljala da “je nešto”, jer ja to uporno i jako njušim na njemu, ali djetešce je izgledalo ok, samo je bio mrvicu bljeđi, što bih vjerojatno posve zanemarila, da nije bilo mirisa, koji naprosto nisam mogla zanemariti.
Čekali smo da se razboli, dobije temperaturu, bilo što, ali – ništa. 
A maleni mi je “smrdio”.
Na koncu sam, uz muževu skeptično podignutu obrvu (“Napravi što ti misliš da treba… i prestani šiziti.”), nazvala doktoricu, rekla joj da je dijete zdravo, osim što je malo blijed, ali da ja oduvijek namirišem s njega kada je bolestan, jer sam uvijek do sada nanjušila bolest unaprijed. 
Krasna starija pedijatrica odgovorila je: “Mama, dođite, pa ćemo ga pregledati da se smirite, nikakve štete ako ne bude ništa …”

Kod nje je dijete samo otvorilo usta i zatvorilo usta i odmah dobilo kuru od 10 dana jačeg antibiotika te vađenje krvi sutra ujutro. Imao je baš gadnu  gnojnu anginu, ali bez temperature i, očito, bez toliko jakih bolova da bi se, već s tri solidno isfrustriran bolestima i doktorima, požalio. 
I baš ružnu krvnu sliku, sutradan. 
Kako smo se bavile djetetom, niti pedijatrica niti ja nismo više spominjale da sam nanjušila bolest. Pedijatrica me samo pogledala i rekla: “Mama, kada god vam se čini da je maleni čudno, makar nije ništa, vi samo dođite.”
Od te epizode je bila prošla puna godina, možda i više, kad je pedijatrica digla naglo glavu s krvne slike malenog (aha, opet je bio bolestan i, da, opet sam nanjušila ranije i čekala da se razboli, jer “nisam imala dokaza”) i pitala: “Mama, jeste li i ovo nanjušili?” 
Raširila sam oči, jer nisam mislila da se žena uopće sjeća onog što sam joj spomenula u telefonskom razgovoru kod odavno preboljene gnojne angine, i samo sam rekla: “Jesam….”, pa šta bude.

Stara gospođa je mirno zaklimala glavom i listala nešto u računalu.
Ja sam čekala: “Šta sad?”
A onda me pitala kako meni miriše maleni i doista je zainteresirano slušala kada sam joj rekla da mi dijete miriše na izmaglicu alkohola i acetona oko kože, nešto kao onaj miris koji imaju svi ljudi koji su dan ranije popili časicu-dvije pa im alkohol izlazi kroz kožu, čak i nakon što se otuširaju, da je ovaj miris vrlo sličan tome, ali ipak malo drugačiji i da je vrlo jasan i jak.
Zaklimala je glavom, još malo gledala djetetove nalaze, onda me pogledala i rekla: 
“Mama, vi njušite ketone. Kada se zbog bolesti dogode metaboličke promjene i povise se ketoni, vi ih namirišete na koži.
U svakoj respiratornoj bolesti i prilikom svake temperature u svim ostalim bolestima dijete je, unatoč pojačanoj hidraciji, imalo povišene ketone. Takav je…”. A onda me samo gledala i rekla: “Uz ovako blago povišenje koje ima sada, to bi kod vas bila hipernosmia. Trebali biste ih onda osjećati i u drugim situacijama…ali, možda ste se izoštrili na djetetu.”
Eto.
Djetetova doktorica je igrom slučaja postala – moja.
Doživotno ću ovoj gospođi biti zahvalna što je slušala i pamtila, što je povezala i prepoznala i što me riješila nelagode jer osjećam nešto što ne znam i ne mogu protumačiti, a meni je jako stvarno. Također, pomogla je i u liječenju malenog, jer odmah kada to nanjušim na djetetu koje je i dalje prilično komplicirano, a to bude u pravilu dan, a nekad i dva prije bolesti, krenem s upornim i intenzivnim rehidracijama. To donekle pomaže, jer sada već mlado muškasto tijelo, zahvaćeno vihorom puberteta u kojem mu je sve važnije od snažne hidracije, svako malo zbog nemara ode u za njega baš lošu ketozu.
Nakon što mi je doktorica malo spasila zdrav razum i skinula s vrata breme mita o “mama-stvari” koja se neda protumačiti drugima, o ketonima u bolesti i dehidraciji te o hipernosmiji sam pročitala sve što je bilo dostupno i meni razumljivo. A kada sam vratila film unatrag, zapravo mi je postalo jasno da određene ketone njušum jače cijelo vrijeme, samo mi nije bilo važno, jer nije palilo nikakav moj unutrašnji alarm zbog kojeg sam smatrala da o ovim mirisnim iskustvima trebam razmišljati, ili ih čak podijeliti s okolinom. 
Ipak, sjetila sam se da se jednom prilikom nisam uspjela suzdržati, i to zato jer je bilo jako snažno i jer je dolazilo od osobe koju poznajem dovoljno da uočim promjenu na osobnom mirisu. Napravila sam to vrlo sramežljivo:

Dragi kolega, inače bucko, odlučio se uhvatiti u koštac sa svojim kilogramima i krenuo je potiho na dijetu. Katkada, pri bližim kontaktima, primijećivala sam na njemu taj miris svog sina, bilježila ga u pamćenju, ali mi nije palo na pamet da išta komentiram jer mi se činilo krajnje neprikladno, a i poprilično sam se osjećala neugodno pri pomisli da bih morala objašnjavati da ja na osobi koja mi privatno nije bliska njušim različit tjelesni miris od onog koji sam njušila prije. 
Plus, čovjek je izgledao zdravo, nije prijavljivao nikakve tegobe, za dijetu nisam znala.

Nešto kasnije, kad je napredak postao vidljiv, a već je i kupio pohvale za trud i upornost, ipak sam mu nasamo uspjela kratko reći da otkad mršavi miriše kao moj sin kad je bolestan. 
Tako sam saznala da je na Keto dijeti, ali kako tada još nisam imala tumačenje što njušum, “keto” informacija u Keto dijeti mi nije značila ništa drugo osim da čovjek mršavi tako što jede puno mesa i masnoća. 
Sama ta činjenica nije mi se činila pretjerano zdravom, ali odustala sam od lošeg komentiranja sjajnog uspjeha i velikog osobnog truda dijelom iz kolegijalnih razloga, a dijelom opet zato jer mi je bilo neugodno pričati o nečemu što teško mogu protumačiti i samoj sebi. 
Sada znam i – osim što kao mama osjećam olakšanje i kao osoba puno više samopouzdanja – druge koristi zapravo i nema. Te neke ketone jasnije osjećam i u parfemima: neke “boozy ruže” ih imaju, neke davane ih imaju, a i neki mošusi su ketoni. Za mnogo sastojaka u parfemima nemam podataka ili bih morala potrošiti nerazumnu količinu vremena da dođem do njih, pa ili ne mogu provjeriti, ili mi se čini nevažno. 
No, kada to nanjišim, posebno pažljivo pristupam opisivanju, jer nisam sigurna je li intenzitet koji ja osjećam jednako snažan i drugima. 
Kako god bilo, ako se susretnem s onime što su, izgleda, moje mirisne krajnosti, smo slegnem ramenima nad parfemom i pomislim: it’s not you, it’s me….

A onda se sjetim: između ovih ovih krajnosti je cijeli svemir mirisa i u njemu sam najprosječniji prosijek. 
Oznake
Podijeli
Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Share on email

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Pretplata

Arhiva objava
Arhiva
Pridružite nam se
Scroll to Top