knjige i kritika · parfemske zajednice

Luca Turin – Tania Sanchez : Vodiči iz 2008. i 2018. plus još malo o parfemskoj kritici.

osvrtu na tek završeni ovogodišnji Esxence 2019. , najveći europski sajam niche parfema, koji se svakog proljeća održava u Milanu, Luca Turin usput se osvrnuo na recepciju drugog Vodiča, izdanog prošle godine i poziciju parfemskog kritičara:

“Također, poveo sam sa sobom i svoju 180 cm visoku kćer kao tjelohraniteljicu, očekujući da će me najmanje dvaput odalamiti posred lica netko tko je čitao zadnji vodič. No, na samom događanju jedina loša vibra stigla je sa štanda o kojem smo rekli samo sjane stvari. Ali opet, oni su Francuzi.”

I da nisam uspjela pronaći ovu rečenicu, razmišljanje o poziciji kritičara – svakog kritičara, ali onda posebno parfemskog kritičara – nametnulo mi se kao tema čim mi je u ruke stigao drugi Vodič para Turin – Sanchez, jer sam nedugo nakon pregledavanja i usporedbe načina na koji je organiziran sadržaj, odnosno onog što u sadržajnom, idejnom i konceptualnom smislu čini kontinuitet i onog što je drugačije, započela razmišljati o ovome na što se u gore spomenutoj rečenici osvrnuo Luca Turin. 

Pregledavši obje knjige, koje povezuje isti pristup, zaključila sam kako Vodič iz 2018. svim svojim dijelovima koji nisu pojedinačne parfemske recenzije potvrđuje  kako su kritičari Luca Turin i Tanja Sanchez u desetljeću između izlaska prvog i drugog vodiča primili solidan broj “udaraca”, razmišljali o ulozi i položaju parfemskih kritičara te donekle prilagodili svoje pristupe.

Kritičarski dvojac je u drugi Vodič ušao znatno opreznije, pripremljenije i s nizom diskretnih, ali jasnih izmjena pristupa koje upućuju na to kako su itekako razmišljali o osobnim pozicijama te da su tijekom pripreme druge knjige bolje osvijestili da uloga parfemskog kritičara podrazumijeva izloženost unakrsnoj (a katkad i udruženoj) vatri čitatelja iz redova parfemske zajednice i čitatelja iz redova parfemske industrije.

Kada se radi o parfemskoj industriji, parfemske kuće i brendovi imaju razloga voljeti (pa i poduprati) parfemsku kritiku ako je afirmativna i potiče kupnju. No, ukoliko je kritika – kritična (a to jest njezina svrha) te njezin utjecaj donosi smanjenu prodaju loše ocijenjenog proizvoda, a time i izravnu financijsku štetu, kritičar će se zasigurno naći na vrlo ozbiljnom bilo izravnom, bilo neizravnom udaru. Što se ovog posljednjeg tiče, izvjesno je da su se Turin i Sanchez nakon izlaska prvog vodiča susreli s ponekim vrlo ozbiljnjim upozorenjem i podosta neizravno upućenih udaraca te mi se čini da je Vodič iz 2018. prije izdavanja prošao i ozbiljniju pravnu reviziju. 

Kada se radi o čitateljima iz redova parfemske zajednice, reakcije na Vodič iz 2008. (ali i 2018.) pokazale su da dobar dio parfemoljubaca (ali i parfumista) jedva da razumije što je parfemska kritika i što je autorski pristup.  

Iako je dio čitatelja prigrlio Vodič s nekrivenim oduševljenjem i izrekao niz pohvala, jedan dio je sadržaj vodiča uzeo vrlo osobno, a rekakcije su bile burne, a dijelom i vrlo ružne, na osobnoj razini. Raspon tumačenja ove neporecivo pionirske knjige kretao se od – doslovno – statusa parfemske Biblije pa do “piece of crap” statusa.

Tijekom pripreme drugog Vodiča Turin i Sanchez nastojali su anticipirati one reakcije koje pri izdavanju prvog nisu imali priliku upoznati, jer naprosto nikad prije nitko nije tiskao ništa slično.

Stoga su u Vodiču iz 2018. godine Turin i Sanchez napravili ono što su trebali napraviti u prvom vodiču: 

Napisali su Predgovor.

Na uvodnim stranicama Vodiča iz 2008. nalazile su se samo zahvale, a knjiga je izdana bez autorskog predgovora, što se, vjerujem, u konačnici pokazalo nepromišljenim i štetnim.

Zato je Vodič iz 2018. godine izašao s pravim autorskim predgovorom (“About this guide”) u kojem su Turin i Sanchez protumačili onom dijelu javnosti čija je zapjenjenost sadržajem bila obrnuto proporcionalna poznavanju kritičkog pristupa, što je kritika (a onda i parfemska kritika) i što je autorski  pristup. 

Burne reakcije na drugi Vodič također nisu izostale, ali autori knjige su ovaj puta, na popravnom, napravili potpun i dobar posao, ističući kako je “parfemska kritika (poput svake kritike) rezultat informirane subjektivnosti.”

Iako svi načelno znamoda kritika nije kritika – ako nema zubekada se radi o onome što volimo, teško prihvaćamo loše ocjene voljenog, a osobito onda kada nas glas mnoštva uvjerava u suprotno.

I ja sam poprilično teško osobno prožvakala da je Givenchyjev Ange ou Demon ocijenjen s jednom, a Rochasov Femme samo s tri zvjezdice, a u trenutku kada sam se ljutila na Turina i Sanchez bilo mi je posve nevažno što su podosta drugih parfema koje volim ocijenili s četiri ili pet zvjezdica.

Međutim, nije mi palo na pamet propitivati kompetenciju i pravo na autorski sud.

Najneodmjerenije reakcije koje su doše iz redova običnih članova parfemske zajednice, a koja je kulturno i obrazovno vrlo heterogena, otprilike su me podsjetile na onu nogometnu: “svi smo mi veći izbornici od izbornika” i “ima nas više, pa smo jači”. One su također vrlo jasno uputile na činjenicu da prosječan parfemski korisnik ne zna i ne razumije što je kritika (a onda i autorska kritika), jer je uglavnom naučen sa pristup koji pisanje o parfemima poistovjećuje s reklamama i preporukama, odnosno servisima za kupnju.

U parfemskoj zajednici najviše su “bure” podigli članovi i dio urednika engleske Fragrantice, parfemskog sajta na kojem je praktički nemoguće pročitati ikakvu parfemsku kritiku, bilo na njenom uredničkom/autorskom dijelu, bilo u dijelovima gdje članovi sami kreiraju sadržaj, odnosno ocjenjuju parfeme.

Kako urednički/ autorski dio uz marketinške objave i promo materijale parfemske industrije donosi isključivo pozitivno intonirane kolumne, a uprogramirane postavke reguliraju onaj dio sadržaja koji unose sami članovi i sadrže zaštitni mehanizam koji doslovno uklanja loše ocijenjene komentare (a takvi su u pravilu oni kritički postavljeni, čak i kada ne sadrže ništa neprikladno), čini mi se posve razumljivo da je dijelu prosječnih članova, posve nenaviklih čitati išta osim afirmativnih prikaza, odabira najboljih u ovome ili onome te promo materijala koji – u konačnici – funkcioniraju kao vodiči za kupnju parfema, parfemska kritika Turin i Sanchez bila i šokantna i revoltirajuća.

Vodič iz 2008. godine posve je jasno pokazao što se događa kada osoba u ulozi kritičara bude suočena sa zajednicom za koju piše, a koju se nije potrudila ili nije uspjela shvatiti.

Negativna recepcija prvog vodiča također je učinila vrlo vidljivom količinu neznanja, nerazumijevanja i ogorčenja među čitateljima kojima prethodno zapravo uopće nije bila pružena prilika da upoznaju kritički diskurz, nauče ga prihvaćati i vrednovati, i koji načine pisanja o parfemima povezuju isključivo s pravilima i pristupima koji vrijede na sajtu koji funkcionira tako što u uredničkom dijelu hvali, a u članskom dijelu daunvouta i doslovno cenzurira kritičke i različite prikaze parfema.

Dio članova zajednice koja ohrabruje kupnju svakog parfema i koja svoje članove navikava da cenzuriraju različito te uljuljkuje u ideju da je kolektivno “pročišćeno, dakle pozitivno” mišljenje jedino relevantno jer je “mišljenje većine”, doslovno se pri susretu s Vodičem iz 2008. godine prvi puta susreo s parfemskom kritikom čiji je zadatak da jednako jasno iskaže i pozitivnu i negativnu ocjenu, te odvoji kvalitetu od smeća.

“About this guide”, odnosno predgovor drugom Vodiču pokazao je da su autori u međuvremenu jasnije osvijestili u kakvo i koliko nepripremljeno okruženje je odaslan prvi Vodič, te su iz drugog pokušaja odlučili krenuti pažljivije te objašnjavati i ne antagonizirati previše, ili bez potrebe. Turin i Sanchez – bilo potaknuti reakcijama iz parfemske zajednice, bilo upozoreni od strane parfemskih kuća ili brendova – su u Vodiču iz 2019. godine na nekoliko razina ublažili retoriku, odnosno autorski stil.

Prvo, kako ne bi nepotrebno i kontraproduktivno antagonizirali pojedine grupe čitatelja izmijenili su način iskazivanja ocjena. Iako zvjezdice i dalje znače isto, izmijenjen je i ublažen opis onih ocjena koje nisu pozitivne.

Evo kako to izgleda usporedno:

2008. / 2018.

Iako mene osobno uopće nije smetalo “grozno”, “razočaravajuće” i “prikladno” kao opis broja zvjezdica u ocjenama iz 2008. godine, a “izbjegavajte”, “nije dobro” i “dobro” u Vodiču iz 2018. također neće promijeniti način na koji razumijem ocjenu, drago mi je vidjeti ovu promjenu i ne smatram ju kozmetičkom, nego važnom.

Ona govori da su autori, ne radeći kompromis na području kriterija, pokušali naći način priopćavanja ocjene koji će manje antagonizirati, a da kritika ne izgubi zube te napravili  kompromis na području  autorskog stila, ali ne i autorske kritičnosti. Ovo mi se čini doista važnim, jer pokazuje sazrijevanje, učenje iz iskustva prethodne knjige i spremnost na prilagodbu nesklonom okruženju.

Iako jedna zvjezdica i dalje znači da su parfem uvrstili među “smeće”, a Turin i Sanchez vrlo vjerojatno i dalje privatno koriste pridjev “grozno”, ova promjena pokazuje da su kritičari naučili da je kritika, ma koliko god imala i obavezu i pravo biti kritična, ipak dužna kretati se u okvirima formalnije komunikacije, ukoliko želi računati na veći doseg od privatno poznatih lica koja imaju razlog i mogućnost jasnije razumjeti ili tolerirati osobne stilove. 

Na razini sadržaja Vodiča iz 2018, koji većim dijelom čine recenzije parfema ocijenjenih s jednom i dvije zvjezdice ova promjena ne upada snažno u oči, ali ja ju smatram i važnom i konstruktivnom i dugoročno korisnom za razvoj kritičkog diskursa u maloj zajednici premreženoj intenzivnim osjećajima i financijskim interesima.

Drugo, Turin i Sanchez bili su prisiljeni prilagoditi stil u onom dijelu u kojem on ni na koji način ne pridonosi kritičarskoj ocjeni, a sadrži uvredljive elemente, na račun čega su primili niz opravdanih kritika. 

U Vodiču iz 2018. značajno je manje recenzija poput ovih:

Naime, nitko ne može kritičaru osporiti pravo da vlastitim stilom izrazi svoje mišljenje ili ocjenu, no samo dosjetka – ma kako pronicljiva i u suštinu točna bila – nije dovoljna.

Za “pokapanje parfema”, odnosno proizvoda na tržištu, ipak je potrebno nešto više riječi nego što sveukupno sadrže ime parfema i ocjena, ukoliko ne želiš da kritizirana strana autorski stil ne poistovjeti s osobnim bezobrazlukom, a  kritičarsku ocjenu s neobrazloženom i uvredljivom informacijom kojoj je jedini cilj nanijeti financijsku štetu.

Iako mene u prvom Vodiču nije snažno zasmetao brutalan, ali vrlo pronicljiv i uglavnom točan humor i način izražavanja, ovakav kompromis na području autorskog stila također mi se čini konstruktivan. 

Vodič iz 2018. i dalje nije izgubio na pronicljivosti, britkosti i humoru. 

 Izdavanjem Vodiča iz 2008. godine Turin i Sanchez doslovno su ogradili prvu parcelu na ničijoj zemlji, uz puno podignute prašine i ponešto pucnjave, baš kao u filmovima o Divljem Zapadu i za to je – osim znanja i volje, pokazalo se, bila potrebna i velika količina hrabrosti.

Njihov prvi Vodič, pionirsko djelo na području autorske parfemske kritike, napravio je mnogo za odgoj prosječnog parfemoljupca, naviklog i očekivati i podrazumijevati da razgovori o parfemima i prikazi parfema budu gotovo isključivo podrška kupnji, ali i pokazao da mlada parfemska kritika raste na dijelom neprijateljskom i uglavnom nepripremljenom terenu.

Drugi po redu Vodič pokazuje dublje razumijevanje ne samo snage i pozicije, nego i odgovornosti parfemske kritike, a Turin i Sanchez – doista pioniri i hrabri i kompetentni recenzenti – potvrdili su da i kritici treba kritika te pokazali spremnost za konstruktivne promjene.

Palac gore za napredak.

PODIJELI


MOGLO BI VAS ZANIMATI