Etat Libre d’Orange: La Fin du Monde

Bismo li doista u nekoj radikalnoj verziji live-stream televizijske ili internetske stvarnosti jeli kokice i gledali kako nastupa smak svijeta?
Ili: događa li nam se smak svijeta, a da – dok jedemo kokice i gledamo smakove svijeta na filmu ili televiziji – ne uspijevamo primijetiti onaj pravi?

Ne znam. 

Ali, bilo da se radi o mom retoričkom pitanju ili o ELDO-voj interpretaciji, svaki puta kada na webu u pozadini nekog selfija vidim zapaljenu zgradu ili prometnu nesreću, ili kada gledam snimku neke katastrofe, pogibelji ili kriminalnog djela koje je predugo snimao slučajni promatrač, a da se ruka koja drži kameru nije pošteno zatresla, pomislim kako je to pitanje legitimno.

No, kada se radi ovom ELDO-vom parfemu, osobno imam problem na obje njegove razine, i s onom na kojoj parfem funkcionira kao interpretacija, odnosno referenca i s onom na kojoj parfem funkcionira kao mirisni identitet kojem ne treba metatekst ili objašnjenje da bi ostvario efekt i značenje. 
Zato idem redom:
Prvo, La Fin du Monde, odnosno “Kraj svijeta”, kao naziv parfema izaziva masu mogućih asocijacija, osobito kada marketing, poput ELDO-vog doda još i: “Go with a bang!”.
Dakle: bez obzira jeste li pomislili na Apokalipsu danas kao filmsku referencu, na neki nuklearni udar – kako sugerira znak radijacije na bočici, na udar asteroida ili što god slično što se ikako može povezati sa sloganom iza naziva parfema – zasigurno vam nije prvo pao na pamet francuski avangardni kubistički roman, odnosno scenarij nikada snimljenog francuskog filma iz 1919. godine, a ako ste ipak pomislili upravo na to – želim vas upoznati osobno i tom ću se prilikom ljupko nakloniti.

Jer ja nisam.

A nije niti Etienne de Swart, sve dok mu u butik nije ušetao Jacques Damase
Dapače, uvjerena sam da pripadam većini onih kojima, ukoliko nisu čitali intervju koji je povodom promocije parfema dao Etienne De Swardt, prva asocijacija uz bang! i kraj svijeta nije bio francuski avangardist Blaise Cendrars, nego nešto drugo, jer ih je prezentacija parfema navela da očekuju nešto drugo.
O svemu ovome je posve suvišno, pa i neprimjereno, pričati kada se radi o drugačijim parfemskim pristupima i konceptima ove ili bilo koje druge kuće. No, kada se radi o ELDO-u i dijelu njegove palete u koji spada i La Fin du Monde, posve je utemeljeno i preispitivati i ocjenjivati uspješnost parfema kao reference na koju upućuje priča/marketing. 
Kako ja vidim stvari, problem je u tome što u parfemu ne postoji jasna korespondencija između onog kako marketing kaže da parfem miriše i onog kako parfem miriše, a onda je još dodatan problem i to što je i za razumijevanje reference i za razumijevanje parfema potrebno znanje koje nije opće te iskustvo, koje također nije opće. 
Plus – dosta guglanja, što u komunikacijama koje se primarno zasnivaju na osjetilnom rijetko sluti na dobro. 
Jasna korespondencija podrazumijevala bi da postoji zajedničko znanje (“common knowledge”) ili zajedničko iskustvo koje omogućava prepoznavanje i inspiracije i asocijacije, a onda i vrednovanje načina na koji je sve to realizirano u parfemu.
Primjerice, u slučaju Putain des Palaces ili Secretions Magnifiques zajedničko i mirisno iskustvo i znanje je bez greške posredovano tjelesnim mirisima, a tek onda je stavljeno u “ELDO-vu priču”. No, čak i da korisnika parfema uopće ne zanima priča – parfem će mu bez oklijevanja isporučiti njezinu srž. 
Pa da pojasnim do banalnog: zaludu posao, ako parfemoljubac mora guglati kako ne bi bio razočaran raskorakom između onoga na što su ga ime i slogan parfema naveli da očekuje i onoga kako parfem miriše.
Parfem ne isporučuje nikakav “Bang!” i nikakav kraj svijeta – upravo suprotno: radi se o jednoj od ELDO-vih mirisno najmirnijih i najnepolemičnijih kreacija.
Naprosto, naziv parfema i slogan “Go with the bang!” su čisti marketing, i to onaj ne-dobar.
La fin du monde, filmée par l’ange N.-D (1919.)
– korice romana (filmskog scenarija) koji je bio inspiracija za parfem.
Slika (i informacije u tekstu) preuzete su sa službenih stranica Nizozemske nacionalne biblioteke,
a dodatne informacije možete pronaći i ovdje.
Navodno je ideja da u miris koji bi trebao opisivati kraj svijeta i sadrži filmske reference bude uključen akord kokica stigla od Quentina Bicha
Zato na početku parfema oko glavnog akorda koji čine iris i začini vijori suptilna aluzija “kokičaste”, blago mučne i okusom neutralne putrastosti.
Zapravo nisam prepoznala pun miris kokica, nego sam više uspjela nanjušiti neku čudnu niti slatku niti slankastu toplu sintetičnost koja i sugerira nešto jestivo, ali baš i ne.
Ne radi se uopće o mirisnom akordu koji je gurmanski na način da te natjera da poželiš pojesti kokice, ili nešto takvo. Taj “kokičasti” akord više nalikuje mirisu koji poželiš izvjetriti iz stana, nakon što su kokice već ispržene ili onom tihom a gustom mirisu koji u multipleksima dopire iz pozadine prodaje karata.
Takav miris kokica doživljavam strano, jer sam u kina krenula dok su još karte prodavale umorne tete i stričeki s brkovima, a kartodrapac je bio u odijelu, ili čak livriranoj uniformi, ako si išao u Balkan, kasnije Europu, koja se – kako prikladno – sada navodno samo renovira i privremeno je nefunkcionalna, ali kažu da će biti ok…
Vjerujem da klinci koji su rođeni nakon Balkana i prije nego što su i u Europu uselile kokice, dok kupuju karte ili ulaze u kino (jer karte se sve češće kupuju on-line, za razliku od kokica), na svjesnoj razini ne uočavaju miris kokica kao pridodan naknadno.
U tom smislu, lebdeći i sintetički “miris kokica” ili nekake hranjive, a umjetne topline doista jest vrlo pronicljiv olfaktivni, globalni i pop-kulturni simbol.
No, kako to funkcionira u parfemu – odnosno funkcionira li parfem, osim kao kao referenca / kritika ili komentar i kao autonomna mirisna priča te zaokružen identitet, što bi ga uzdiglo na razinu iznad kvalitetno napravljene mirisne dosjetke?
Ne.
Kratko i jasno.
Osim tog blago weirdo akorda koji izbija na površinu odmah nakon otvaranja, sredinu parfema zauzima apstraktna cvjetna drvenastost s ponešto “uljanosti” (pretpostavljam da je to zasluga sezama), ugodna i nosiva, ali posve neprofilirana, a onda se nad nju polako uvlači miris baruta.
Note i najava kažu da bi Bang! trebao isporučiti taj akord baruta. 
Međutim, iako uspijevam namirisati barut, zapravo ne razumijem njegovu važnost, a snagu definitivno ne posjeduje.
Barut u parfemu funkcionira kao blagi, ali uporan začin.

Iako je barut tu – banga! nema, jer bi bang!, ako je uistinu mirisan, a ne ispričan, uz barut trebala pratiti bilo kakva varijacija, pomak, kontrast u ponašanju ili teksturi mirisa, sukladno stvarnosti u kojoj miris baruta prati bilo toplina eksplozije, bilo vibracija, pomak u tektonici, bilo zvuk. 

Bilo što.
Bilo kakav mirisni ekvivalent “bangu!” u parfemu  ne postoji. Barut uplovljava u parfem, isplovljava iz parfema, a da ne poremeti i ne promijeni ništa.  Efekt koji u drydownu uspijeva napraviti barut snažan je otprilike kao mirisni trag u maloj petardici koja je eksplodirala i ohladila se odavno.
Ono što preostane kada izvjetri barut miriše kao isprana drvenkasta baza, nestrukturirana i generički poznata, bez volumena, konvencionalna i nezanimljiva.
Smak svijeta miriše kao da se zapravo ne zbiva ništa ili se nešto zbiva vrlo daleko i nije uopće važno, ili kao da se  zbivalo samo na filmu (kao u scenariju/romanu iz 1919. koji je bio predložak parfemu) pa zato koga briga, izvjetrimo miris kokica, sutra je novi dan…
Fin du Monde je ugodno nosiv, drvenkast, blago začinjen, niti topao niti hladan, niti gust niti lagan, prozračan, ali ne i svjež, posve nespektakularan i blago indiferentan.
Frivolan.
To je, izgoleda, bio i cilj parfema. 
Tražite li priču u parfemu ili izvan njega  – nadam se da ćete ju uspjeti razabrati, jer ja nisam, sve dok ju nisam iščitala iz gore spomenutog inteviewa s Etienneom de Swardtom, koji za ovaj parfem kaže:

“Fin du Monde je neka vrsta parfema protiv očaja. (…) Frivolnost će spasiti svijet. Živimo u društvu kojem volimo posjedovati, ali zapravo bez neke globalne vizije ili religije postajemo depresivni. Pomalo smo izgubljeni, pa nas stoga spašava frivolnost i zabava. I čini mi se da je, dok se svijet ruši, jedini način da ostaneš živ pohrliti u frivolnost.”

Možda je poanta u tome da će svijet stvarno umrijeti bez ikakvog banga!, tiho, neprimjetno i indiferentno i frivolno, dok zadnji tragovi kokica izvjetravaju kroz otvoren prozor… ne znam. 
U bilo kojoj fenomenološkoj raspravi o duhu multimedijalnog i multisvjetonazorskog modernog doba koje se porađalo baš tih godina kada je Blaise Cendrars tiskao nikad snimljen Kraj svjeta, snimljen od anđela Notre Dame, takva premisa bila bi mi i motivirajuća i zanimljiva.  
No, kada se radi o parfemima, ne zanima me frivolnost, čak niti s ELDO-vim potpisom.
Samo marketing i bombastičnu priču nisam uoće sklona plaćati novcem, a još manje sam sklona prekriti svoju kožu parfemom koji – ne samo u odnosu na sve čime se ELDO može pohvaliti –  doista miriše ako možda ne frivolno, onda sigurno nezainteresirano

Kraj svijeta?


Meh.

  • Parfem je kreirao Quentin Bich, a predstavljen je 2013. godine.
  • PROSJEČNO
    • PERFORMANSE – Potpuno zadovoljavajuće trajan: a mojoj koži parfem se zadržao gotovo 10 sati, od čega posljednja tri kao skin scent. Aura se svodi na osobni prostor, uz blag mirisni trag. Posve prikladan za uredsko okruženje.
    Oznake
    Podijeli
    Share on facebook
    Share on twitter
    Share on pinterest
    Share on linkedin
    Share on email

    Napiši komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Pretplata

    Arhiva objava
    Arhiva
    Pridružite nam se
    Scroll to Top