Visa Robert Piguet

Ali –

Za razliku od većine oživljenih parfema iz Piguetove klasične linije, Visa ne nalikuje izvornoj Visi, koja je kao senzualan orijentalni parfem predstavljena 1947.

U prvim godinama, nakon reizdanja 2007. godine, koju također potpisuje Aurelien Guichard, oživljena i znatno izmijenjena Visa prodavala se kao Visa, a sada se ovaj parfem iz klasične linije prodaje samo kao “V”. Kuća Piguet danas samo inicijalom naznačuje mirisno-asocijativnu vezu s izvornim klasikom.

Ova naknadna korekcija kao da je potcrtala moj osobni dojam Visinog karaktera:  V – aluzija na Visu – ali .  Zadnja izdanja i nazivom koji “i jest i nije Visa” korespondiraju s karakterom parfema koji koketira s pojom ne-identiteta i svoj mirisni identitet gradi na približnim i opozvanim sličnostima.

Slogan za izvornu Visu, plasiranu 1947. glasio je: “Za sofisticiranu ženu koja putuje svijetom, ali se nikad ne izgubi u mnoštvu.”/ (“For a sophisticated woman [who] travels the world but never gets lost in the crowd”.)

Moja parafraza slogana za novu V-Visu bi bila: Za sofisticiranu ženu (koja putuje svijetom koji je u međuvremenu postao i mirisno globalno selo), kada se želi sakriti u mnoštvu.

V-Visa, poznato/nepoznata, sumnjivo-slična i skriveno različita, upravo to omogućuje.

Sve kod ovog parfema ima svoje – ali.

Visa Robert Piguet - visual

Visa je bila moj blagdanski poklon iznenađenja od osobe koja me vrlo dobro poznaje, uz napomenu (riječi su bile popraćene širom rastvorenim očima i kimanjem glavom, da shvatim da je važno): “Ovako nešto nemaš!”, i to bilo otprilike jedino s čim sam se pri prvom susretu s Visom mogla složiti:

Bome… nemam.“, pomislila sam.

Sjećam se da sam prva tri dana s Visom provela sam u žestokoj svađi, da bih zaključila da je krasna, ali i da je sve što ja nisam nikad uspjela biti, iako bi mi, pretpostavljam, koristilo.

Visa mi je i dalje, iako smo se mirisno ipak relativno brzo sprijateljile, doista velik karakterni izazov.

Parfem se se otvara diskretnim, ali svejedno prisurnim etil-malatolom, gurmanskim Angel-akordom (bez greške prepoznatljivim, zato jer je kultni, ali i zato toliko kopiran) iz kojeg (ili bolje: preko kojeg) se nakon nekoliko minuta razvija jasna voćna nota breskve.

Ne radi se o svježoj, sočnoj breskvi  – no, ako znate one male bijele dlakave vinogradarke koje su dobre tek kad su skroz zrele i brašnaste, a mirišu slatko i aromatično, ne-sočno i malo zemljano… takav miris. Kao zrela vinogradarka, smiksana skupa s dlakavom kožom… Mirisna, slatka, kremasta, baršunasta i gusta. Baršunasti osjećaj koji uvodi breskva prisutan je do najdubljeg drydowna, samo ga Visa tijekom svog razvoja “vrti” i različito interpretira: prvo kroz voće, pa kroz kožu, i na kraju kroz bazu u kojoj dominiraju pačuli, benzoin i vanilija te vrlo nježno drvo. Za one koji razlikuju dojam golicanja i mekoće kada se radi o “pudrastom” i “baršunastom” – Visa nije pudrasta nimalo, ali je zato posve baršunasta.    Kombinacija Angel-akorda i voća je ovdje, koliko god da liči na bezbroj parfema, nekako mirnija, prozračnija i ozbiljnija.   Visa je cijela takva: krene poznato i onda slijedi – ALI…

Nakon voćno/angelastog otvaranja pa sve do baze imam osjećaj da se ova Visa igra, vrti, reinterpretira sve svoje sastavnice i masu poznatih parfema i namjeno zbunjuje, a istovremeno je krasno mirna, vedra, otvorena i pristupačna, topla i dobroćudna.

Na neki način, Visa me i zbunjuje: koliko god da želim uputiti na način na koji je obrađena neka od ključnih nota ili cijeli akord, Visin “ali” učini da odustanem, jer mi se čini izvjesnim da ću tako navesti krivi put.

Isto mi se događa kada ju želim usporediti s nekim od parfema s kojima dijeli neki oblik sličnosti, a  koju nikako ne uspijevam izdefinirati: voćni dio jasno asocira na Bondovu breskvu iz Chinatowna, fruitchouli struktura i karakter vuku prema tome da Visa funkcionira i kao tiša i suptilnija inačicia Coco Mademoiselle, gurmansko otvaranje kratko na početku miriše vrlo srodno otvaranju Chopardovog Wisha, breskvasto-antilopasta kombinacija podjeća na marelicu i antilop iz Lutensovog Daim Blond….

No, koliko god razbijala glavu, jer Visa prvo aludira, a onda uskraćuje adekvatnu paralelu te upućuje i prema gurmancima i prema orijentalnim parfemima i prema fruitchoulijima – ne mogu. 

U otvaranju doista treba biti naviknut na voće. Angel-akord je prisutan samo u prvih 15-ak minuta, ali niti u jednom trenutku ne rastura.
Pomalo imam osjećaj da transparentnim predstavljanjem (“Ovo je moj Angel-akord i ja se družim s gurmancima.”) Visa namjerno zavarava, nedvosmisleno navede na pretpostavku i očekivanje koji se, u konačnici, ispostavi krivim.

Nakon otvaranja, blago citrusasto i zasićeno smilje nadovezuje se na slatku breskvicu i čini glavnu poveznicu prema bazi (lagala bih kad bih rekla da mogu raspoznati drugo cvijeće, iako ga osjećam u pratnji smilja).
Smilje daje “zasićen” osjećaj medeno-oštre slatkoće, iz koje se nekako izdiže koža, a ovu liniju mirisnog razvoja razumijem i lako pratim, jer polusuho smilje doista ima blagi kožni miris. Naviknuta sam na puno žešću kožu. Ovdje je vrlo suptilna – usporedila bih ju s posve mekom jelenjom kožom, onakvom od kakve se rade one fine žute krpice za brisanje naočala i iste je boje kao smilje… Ali,  nepogrešivo je tu i ne bi je se trebao plašiti baš nitko.

Duboki drydown je doista prekrasan: mekan, vrlo bogat i nekako cijeli vanilijasto vedar i plemenito dubok i raskošan, bez težine. Ukoliko ima mahovine, doista je u tragovima i možda samo diskretno potpomaže i produžuje osjećaj baršunsatosti. Osjećam pačuli, koji nije “nabrijan” poput pačulija u brojnim modernim chipre bazama, te meko drvo.

Ova izvedba pačulija nekako me mrvicu podsjeća na onu iz Prada Amber/ Prada, i definitivno ju više percipiram kao orijentalnu izvedbu, nego kao modenu froutchouli/gurmansku.

Drvo u Visi “žestoko” je koliko i Visina koža – dakle, uopće nije, i baš me to fascinira: unatoč snažnom voćno-gurmanskom i cvjetnom sloju (breskvi i citrusasto-medenom smilju) te koži koji se provlače do drydowna, drvo je ipak jasnije prisutno nego što mi se to činilo u prvih nekoliko nošenja, samo što je tiho.

Zamislite najnježnija, svijetla tanka i meka drvca mrvicu orašastog mirisa, koja unatoč nježnosti vrlo pouzdano i čvrsto pridržavaju cijelu kompoziciju da ne “iscuri” u gurmanluk. Za usporedbu, kada se radi o “orijentalno-drvenim” mirisima, u koje je Visa svrstana, Dolce Vita je drveni teškaš…

Tek u četvrtom-petom nošenju uspjela sam uhvatiti svijetao i orašast miris koji prati miris drva te potpuno shvatiti ulogu blagog drva i osjetiti koliko je važna. Orašastost drveta u dubljem drydownu prizvala mi je također i asocijaciju na vintage orašastu pozadinsku mekoću drva u Rochasovoj Femme, a onda odmah i demantirala sve ostale sličnosti za koje se može činiti da ih parfemi dijele:  iako ih načelno povezuje i breskvasto-voćni sloj, utopljen pačulijem, kožom i drvom te voćno-chypre-orijentalno-drveni karakter, kao i izražena baršunastost pri duljem nošenju, Femme je, za razliku od Vise, izravno tjelesna i otvoreno putena, dok Visa nema izraženu tjelesno-senzualnu dimenziju i jasno se predstavlja kao parfem koji u cijelosti pripada suvremenosti.

Na kraju sam posve odustala od usporedbi Vise s bilo kojim parfemom.

Visa je: “ali” iza kojeg ne dolazi tvrdnja ili druga opcija, nego rafinirana uskrata.
Nekoliko sam puta, razmišljajući što je voljena osoba željela poručiti ovakvim parfemskim poklonom, baš zapela za taj Visin, “ali” i slatko se nasmijala.

Sklona sam Visu opisati kao parfem koji se suptilno igra s konceptom parfemskog ne-identiteta, i čini mi se da je upravo ta zavaravajuća asocijativnost – zbroj dvosmislenih sličnosti koje Visa priziva i nudi, samo da bi ih iznegirala i demantirala – glavna odlika njenog karaktera.

Visa je stvarno krasan i vrlo, vrlo pametno napravljen parfem u kojem ništa – pa ni “sličnost” i “poznatost” nije niti banalna, niti slučajna.

Visa Robert Piguet
Opis sa službene stranice kuće.
DISCLOSURE:

Kupljeno.