Robert Piguet: Baghari (2006.) PSX 681

Aldehidan vatromet nad toplom dubinom

Baghari je treći oživljen parfemu iz Robert Piguetove klasične linije, rekreiran nakon Fracasa i Bandita.
Izvorni Baghari, koji nisam imala prilike probati, stvorio je 1950. godine Francis Fabron (također i kreator L’Air du Temps te Givenchyjevog originalnog L’Interdita), a reformulaciju je 2006. godine napravio Aurelien Guichard, danas glavni nos kuće Piguet, koji osim iza mirisnog oživljavanja Piguetove klasične linije stoji, između ostalog, i iza sjajnog Narcisa za Narcisa Rodrigueza i Bondovog Chinatowna.

Oni koji su imali priliku probati i originalni parfem uglavnom kažu da se radi o moderniziranoj, ali vjernoj reformulaciji. Baghari Aureliena Guicharda se od originala razlikuje dijelom u otvaranju, koje je manje aldehidično (ali, vjerujte mi, stvarno je i dalje krcato aldehidima) te u bazi u koju je dodana vanilija i koja je nešto zaslađenija i toplija. No – da ne bude zabune – ovo je vrlo aldehidičan parfem na klasičan način i ne, nije presladak.

U pravilu, nisam posve sklona cvjetno-aldehidnim parfemima. Donekle se radi o tome da imam problem sa suhim, sapunasto-oštrim “klasičnim” aldehidima, a donekle i o tome da mi je cjelokupna cvjetno-aldehidna perfumy estetika strana na vrlo osobnoj razini:
Kada bih stavila Rive Gauche, mirisala sam si kao jedna od mojih ledenih teta, kada bih stavila Chanel 5 mirisala sam si kao moja distancirana profesorica solfeggia i kao susjeda koja je stanovala dva kata iznad nas i bila našminkana uvijek, pa i onda kad druge mame nisu, a njen je Chanel 5 grizao u stubištu i kad je ona već bila debelo negdje daleko.

Sve te žene pripadaju mojim parfemskim sjećanjima iz srednjih 80-ih, a negdje u meni je iz tih dana ostao neelaboriran te vjerojatno zauvijek fiksiran osjećaj da su sve te žene zapravo mirisale distanciranje nego što sam ja, kao malena djevojčica, željela da mirišu. 

Baghari Robert Piguet - visual
Vintage oglas za izvornu formulaciju

No, s Bagharijem stavri stoje nešto drugačije. Stvarno me iznenadilo što mi se Baghari – nakon uvodnog grizućeg aldehidnog otvaranja svidio, pa čak i znatno više od toga. 

Na prvu, Bahari se jasno predstavlja kao klasičan i snažan aldehidno-cvjetni parfem, uopće nema zabune – suha sapunastost doslovno štipa nosnice. Uz nju je prisutno dosta citrusa i nerolija, a cijeli dojam otvaranja je agresivno-probadajuć, citrisno hladan i suh u mjeri u kojoj sam doista, pri prvom susretu, odustala od očekivanja da će parfem krenuti u smjeru koji bi mi se mogao svidjeti.

Na temelju otvaranja čekivala sam tanji i reskiji, distanciran i hladan parfem, anticipirajući da će u daljnjem razvoju Baharijeva pudrastost također imati isti suho-elegantan karakter koji me, bez obzira koliko pokušavala, odbija od parfema iz iste grupe.

No, nakon 10-ak minuta na koži, nakon što iz parfema izvjetri agresivnost (aldehidi ne izvjetravaju, oni su prisutni gotovo do baze), na mojoj koži se zbiva radikalna promjena: Baghari naprosto “eksplodira” i raširi se u svim smjerovima: u širinu, u visinu i u dubinu te se produbi i popuni do mjere kojom sam bila stvarno iznenađena, mirišući parfem s kože.  

Iako piše da cvjetni buket u sredini parfema uz neroli čine ruža i jasmin, njime definitivno dominira neroli. U drydownu on je nekako podebljan i produbljen, a njegove vrištave i boduće citrusaste karakteristike preoblikuju se u ljutkasto-oštar ali vrlo obao i topao miris, gotovo usporediv s mirisom ljutkaste, ali ušećerene narančine kore.

Tijelo Bagharija je blago zaslađeno, tamno i toplo.
Ne znam što u ovom dijelu parfema generira taj doista naglašen osjećaj “zamračivanja i utopljavanja” bez da parfem izgubi na snazi, čvrstoći i klasičnoj ozbiljnosti, ali “zamračivanje” je jasno prisutno. Na momente mi se čini kao da osjećam i neku kožnu aluziju koja potcrtava taj dojam.  

Ljutkasto-citrusnu, aromatičnu toplinu omekšava karakteristična pudrastost, ali u Baghariju ona nije nimalo suha i hladna te nije prejaka, dok nad zamračenom resko-slatkom, toplom i napudranom narančinom korom iskre aldehidi i kao da ga osvjetljavaju odozgo, dok tamni.

Taj vatromet svijetlih, iskričavih i pucketavih aldehida nad tijelom parfema koje se postupno i uporno zamračuje čini briljantan kontrast.

Baghari me osvojio u trenutku kad je, doslovno, ekspandirao u širinu, visinu i dubinu te se zamračio, a ostao svijetao. Ovdje mi je prvi puta palo na pamet da ovo u Baghariju iz 2006. nisu “klasični aldehidi”, nego neki Guichardovi “klasični aldehidi 2.0”, koji imaju ugrađene svijetleće rakete.

Baghari Robert Piguet 

Nakon što nad tamom kože kože naprave mali spektakl – koji nije kratak i traje dobrih sat i pol do dva od nanošenja – aldehidi gasnu i ostaje iznimno meka i topla ambrasta baza, i dalje blago pudrasta i s tragovima narančine kore, a pri samom kraju dopunjuju ju mošus i slatka vanilija.

Duboki drydown Bagharija ojačava moju vjeru da parfemi ipak mogu imati sve, cijelim putem, a ne samo spektakularna otvaranja.  

Gledano unatrag, Baghari se od otvaranja do baze radikalno mijenja: započinje kao rezak aldehidno-cvjetni parfem, a završava kao topao, mekan i dubok orijentalni parfem.

Posjeduje izraženu trodimenzionalnost i moderniju aldehidnu iskričavost, koja doista čini razliku i ima smisla te je i puderast i svjež, taman a svjetlucav, i topao i oštar.   

U punom smislu riječi Baghari je klasičan parfem s velikim K i velikim P, i drugo ne treba očekivati, a posjeduje i formalan “dressy”karakter. 

No, nakon godina traženja na mojoj polici Baghari upada točno u prostor praznine u koji nisam uspjela, a zapravo nikada uistinu niti poželjela, ugurati Chanel 5.

Baghari Robert Piguet - opis
Opis i note sa stranice kuće.
DISCLOSURE:

Kupljeno.