O velikim i malim parfemskim ljubavima – 4. dio

Parfemi s moje police: najjača Velika ljubav

Tamo sredinom prvog desetljeća dvijetisućitih zaglavila sam u nezadovoljstvu designersom. Nije se radilo o nekom izraženom nezadovoljstvu zbog kojeg bih poželjela učiniti bilo što konkretno, samo o osjećaju tupe izgubljenosti kada bih pogledala svoju mirisnu policu. Kao da sam zaboravila i lekciju koju mi je očitala Lou Lou, bila sam se i prestala rješavati mirisa koji, premda lijepi, uopće nisu bili ja, a nad mojom policom lebdjela je zapravo užasna (i ne samo u mirisnom smislu) misao da, ako ih se i riješim, neću naći ništa bolje, pa zašto onda .

Posljednje male ljubavi koje su mi se dogodile bili su Givenchyjev Ange ou Demon i sada diskontinuiran, Diorov Pure Poison Elixir (onaj s pumpicom), nisam ih željela ponavljati (za PP Elixir mi je danas malo žao što ga nisam ponovila, ali ne previše) i nisam znala kamo bih dalje, jer naprosto više nisam uspijevala prepoznati ništa što bi me gurnulo da kupim svoju voljenu bočicu, a polica se po inerciji godišnjica, rođendana, Božića, Valentinova ionako punila parfemima. Svi oni su mi više-manje bili ono što je bila Bvlgarijeva Pour Femme, a osjećaj da svakodnevno, u različitim mirisnim varijantama, pristajem na ponavljanje svoje najveće mirisne pogreške činio je da se baš osjećam parfemski nemoćno i izgubljeno.

Sve češće nisam osjećala ništa.
Mirisnog ushita nigdje.
Parfemske ljubavi ni od kuda.
Nekako se dogodilo da je u isto vrijeme i tri i pol godine mlađa seka s istim osjećajem bezidejnosti zaglavila u istom mirisnopraznom području designersa. Nismo o tome pričale jer smo obje, u kasnim dvadesetima / ranim tridesetima bile zaokupirane svojim novim životima i obiteljima, a i više nismo živjele u istom gradu. Ukupnost naših svakodnevnica činila je zajednička mirisanja i razmjene utisaka, asocijacija i stavova o onome što bismo željele i onome što nam “nekako fali”  rijetkima. 
Ja zapravo uopće nisam znala što bih i, još gore, nisam niti imala ideju kako bilo što promijeniti.
No, Seka je guglala i tražila i čitala, a onda mi je jednom prilikom spomenula tu riječ:
Niche….
Niche mi je do tada bio potpuno nepoznat pojam.  Nakon što sam i ja započela čitati o niche kućama i njihovim parfemima postao mi je i zastrašujuć, na neki način, ili barem pregolem da za njega nađem mjesta u svom ionako zakrcanom novom životu, u ionako premalenom i zatvorenom malom gradu. 
Izgledao mi je poput butika u koje nisam ulazila niti da probam stvar ili dvije, jer u izlogu nisu pisale cijene i mislila sam da je preskupo, poput knjižnica koje sam mijenjala za druge knjižnice do kojih sam hodala dulje i dalje, ali radije,  jer su u njima radile pristupačne i drage knjižničarke, a ne ušiljeno voštane tete koje izgledaju kao da su progutale metlu, ali onu načitanu i pametnu, a malo i poput ljubavi iz 4. osnovne kojoj sam znala samo ime, s kim se druži i da nema šanse da mu se imalo svidim i zato sam se, za svaki slučaj štedeći samu sebe, držala podalje. 

Kada sada o tome razmišljam, stvarno ne znam kada je i kako nastao taj dojam da je designers “za nas obične” i otkud taj strah da se na nepoznatom teritoriju nichea nalazi nešto čemu nisam dorasla i što na neki način tek trebam “zaslužiti” i što, ne manje važno, nose ljudi koji su drugačiji  od mene i po nečemu posebniji. 
Stvarno sam imala osjećaj je niche kao neka zemlja obilja i blagostanja, nerazumljivog jezika i kulture u koju se spremam provući, iako na to nekako nemam pravo, samo gonjena obećanjem ispunjenja mirisne gladi i želje, kao emigrant iz siromašnog designersa, samo s vrećicom u kojoj je nešto malo mirisnog života.
Tako je meni izgledao niche i tako sam se osjećala.
Seka je, međutim, bila poduzetnija i hrabrija, stoga sam prepustila sve njoj.
Pustila sam joj i da odabere miris. 
Sjećam se dobro: te večeti na ogromnom okruglom stolu bio je rukom isheklan končani stolnjak, istovremeno retro kao veliki heklani starinski tabletić i žarko pink moderan i taj me spoj  fascinirao – kačkana rukotvorina nalik na tradicionalne, retro ili provincijalne – kako vam drago, ali hiperbolizirana do plohe koja dominira prostorijom i to u beskompromisno žarkoj ružičastoj, savršeno pulp i modernoj.
Seka je spomenula (zapravo me obavijestila) da će naručiti Fracas.
Ispričala mi je priču o ženi koja je stvorila taj parfem – Germaine Cellier, prvoj ženi u povijesti koja je stekla titulu “master perfumer” te tako na ekskluzivno muškom teritoriju zabila povijesni gol o kojem se vrlo malo zna i priča, biseksualnoj, emancipiranoj Francuskinji čiji je i duh i habitus, koliko sam uspjela uočiti u brzom pregledu web stranica, bio antipod onome Coco Chanel, i tome što taj parfem sve predstavlja, spomenula je uspone i padove kuće Piguet i oživljavanje umrlih parfema, a zatim i sve sjajne žene koje su nosile Fracas.
Tada još nisam posjedovala dovoljno znanja (a sa znanjem u paru uvijek dolazi i skepsa) da ovu priču koja je u svim svojim dijelovima doista istinito veličanstvena uzmem drugačije nego kao veličanstvenu, bez rezerve.
Pred nama je, na ekranu laptopa bila slika bočice, trebale smo samo odlučiti logirati se u tu američki trgovinu i kupiti svaka jednu, ili samo ona svoju, što je također bila opcija, jer ja sam doista bila nesigurna vrijedi li, samo na temelju priče koja me se dojmila, izdvojiti nezanemarivu količinu novca za parfem koji nikada nisam pomirisala i – ne mogu ga ni zamisliti.
Dok je ona preračunavala dolare u kune, gledala sam bočicu, a taj ružičasti heklani stolnjak na kojem je stajao laptop bio je točno iste boje kao obrub oko imena parfema

… Fracas … 

i srce mi je tuklo kao emigrantu koji se na putu prema zemlji koja miriše drugačije sprema provući kroz prvu  bodljikavu žicu i onda je došla ta misao da “fracas” znači “gužva”, “frka”, “eksces”, da je to na rafinirani način također i taj ružičasti heklani stolnjak, pomislila sam da se tako u ovim trenutku osjećam i ja, i opet mi je pogled pao na ružičasti stolnjak i ružičasti obrub oko imena parfema ….

…. i naručila sam svoju bočicu. Prvih 50 mililitara.
Napravila sam svoj prvi blind buy u životu, a da nisam znala da u mirisnom svijetu postoji riječ za to: blind buy.
Fracasu su trebala tri tjedna da stigne.
Do tada sam prestala razmišljati i o ružičastom heklanom stolnjaku i obrubu oko imena parfema, i o  Germaine Cellier, samo sam pratila što se zbiva s paketićem koji prvi puta primam iz Amerike i propitivala iznova svoju odluku da kupim “to čudo” koje mi se uopće ne mora sviđati.
Prvog susreta se sjećam do u sekundu, u slow motionu. Bilo je kasno popodne, mrak,  kiša i duboka zima, a ja sam s poštanskom ceduljicom i kišobranom izjurila van, do pošte. Petljajući s kišobranom, otvarala sam pošiljku u hodu ( “samo da dođem do kutije”), i nakon stotinjak metara, već solidno mokra, imala sam ju u ruci.
Sama samcata na malogradskom trgu. 
Točno između socijalističkog izloga sada propalo-preimenovanog Duhana i još uvijek živog Borova, čiji izlog i danas izgleda jezivo socijalistički.
Nikog nigdje. 
Okrenula sam leđa pretprošlogodišnjim modelima ugodnih cipela za tetke u Borovu, otvorila kutiju, pomirisala – i to je bilo to.
Ako je ikad kiša, pokisnutost, poštena smrznutost, pustoš malog grada i depra njegovih izloga zasjala u svim mogućim bojama i zaiskrila, to je bilo tada.
I više nikad.
Done. For. Life.
Tada još nisam znala da niti jedan parfem koji ću kasnije nositi neće napraviti TO.
Nikada nisam napisala recenziju Fracasa – jer, iskreno, nakon svih ovih godina još uvijek ne postoji dovoljan odmak i svaki puta kad ga nosim ne znam, da prostite, gdje mi je guzica, a gdje glava i gdje moj nos počinje, a gdje završava. Ovo što sad pokušavam je nešto najbliže tome.
Fracas je – da počnem školski – referenca za ultraženstvenu i rafiniranu, ali iznimno karnalnu, tuberozu –  podjednako kremasto pink i oštar, strog i sofisticirano drzak, a ta ultraženstvena, nježna i animalna pink je jednako dišuće roza kao i žena kad izloži pogledu najintimniji dio tijela. Zamislite crno bijelu snimku Rite Hayworth u dugoj uskoj šljokičavoj dekoltiranij haljini s prorezom na bedru kako iskri pod reflektorima i onda zamislite Marlene Dietrich na istoj toj pozornici, u muškom smokingu. Zamislite i najbritkiju kratku repliku Katryn Hepburn, a onda odmah Marylin Monroe kako se smije poput djevojčice i vrti, izlažući pogledima cijelu fizičku sebe.
Fracas je toliko ogroman i toliko klasičan i toliko različito ženstven. I nije se dogodilo ono što kažu da se događa s tim parfemom – da on nosi vas, a ne vi njega. 
Ja sam već na kiši, pokisla i promrzla, u tajicama i jakni za šetanje svoje kujice kliznula u Fracas kao u svoju kožu.
Veličina Fracasa ipak je tražila prostor i uzela danak: otkako sam kao djevojčica zakoračila u svijet parfema prvi puta otvorivši mamin ormarić, nikada nisam bila parfemski monogamna. Naprosto mi je parfemska monogamija oduvijek bila iskonski nezamisliva i na mojoj koži neprihvatljiva, jer – kraj toliko čudesa i magije koju parfemi stvaraju, kraj toliko različitih vidova nas samih koji se odazivaju na različito u različitim parfemima – zašto bismo gušili sve što jesmo i što nam se nudi i mirisali – samo jedno i samo jedan dio nas?
Još kao malena naslanjala sam se na vrata kupaonice kako bih bila sigurna da mama neće ući dok iz čepića mirišem njen Cabochard, a onda ne bih izašla nego bih uzela i N.19, a onda mi je zatrebala još i Samsara, pa Paloma Picasso, pa opet Diorella, i tako sve dok ili ne bih čula da mama prolazi hodnikom, pitajući se što radim i zašto sam odjednom  tiha i dobra (danas znam da je stvarno alarmantno kad su nam klinci odjednom tihi i dobri), ili dok moj nos, um i tijelo ne bi poglupili na način na koji blaženo poglupiš nakon dobrog seksa.
Fracas je bio sve moje dozadašnje parfemske ljubavi u jednom i nijedna, isporučivao je sve, ali na nov drsko samopouzdan i tjelesno eksplicitan način: nosi se sa mnom. Posljedično, izgubila sam glavu i po prvi puta u životu pala u pravu pravcatu parfemsku monogamiju.
Nije on nosio mene, ja sam nosila njega, a njegovo s-v-e nije ostavilo ni trunke želje za ičim drugim i – najvažnije – taj osjećaj je donosio zadovoljstvo i ispunjenost.

Mislim da je to parfemski monogamno razdoblje moje najjače Velike ljubavi i inače definicija najjače velike ljubavi.   
Fracas nije uzimao pa uskraćivao i osvećivao se poput Edena, nisam se trebala truditi da se poklope kože i karakteri, nisam osjećala potrebu za predahom, bijegom ili prekidom, samo smo se stopili, jer je doista bio moj.
Germaine Cellier / via Vanity Fair

S Fracasom na vratu, gotovo sam zaboravila da sam odškrinuta vrata nichea i da sam tamo naumila jer je preko granice trava mirisnija. Iako s Fracasom na polici ni u meni više nije bilo mjesta za druge parfeme, moja mirisna transformacija nekako se ipak događala, ali ne i samo mirisna.

…”Nosi se sa mnom”….

Ma mom vratu je ovaj beskompromisan, hrabar, kremasto i britko ženstven te nadasve neapologetičan parfem učinio da se ne plašim beskompromisnog i glasnog i ne povlačim se pred problematičnim, niti u sebi, niti u svojoj okolini te da ponovim i stvarno krenem živjeti sve te parfemske lekcije koje sam usvojila po putu.

Na neki način, Fracas je – sam, bez pomoći drugih parfema – promijenio i mene, a onda me “pustio” da krenem opet prema nicheu, samo drugačija.

Kada sam, nakon godina monogamije opet krenula prema nicheu nisam više bila emigrant koji bježi iz mirisne negostoljubivosti u kojoj prebiva, tražeći nešto imaginarno sjajno.
Ja sam imala svoje konkretno sjajno i na put sam krenula promijenjena i sigurna, samopouzdana i voleći i voljena. Ovoga puta nisam imala osjećaj bijega, ni rastanka, ni odlaska, samo radost istraživanja i potpuno jasnu spoznaju da baš velik put na koji se spremam krenuti neće promijeniti ništa i da  će ovaj parfem uvijek biti onkraj svih mojih polica – moj,  koliko god na povratku bila izmijenjena drugim parfemskim iskustvima.
I unatoč stotinama koje sam pomirisala poslije i desecima koje sam nosila i voljela, nije se promijenilo ništa.

Iako ga više ne nosim često, Fracas i dalje na neki način monogamno drži posebno mjesto na mojoj polici, jer miriše po onom najdubljem osobnom dijelu, gdje isprepleteno žive duboka osobna predanost i otvorena tjelesna beskompromisnost i gdje čući najranjiviji oblik osobne iskrenosti. Bezbroj puta sam poklonila sebe, poklanjajući na sebi Fracas i nekoliko puta sam uskratila  Fracas, uskraćujući time i sa svoje kože najčišću esenciju sebe.
Ovaj parfem još uvijek na neki način vlada svemirom mojih parfema, jer moja ruka i dalje ne može nanijeti Fracas znajući da će ga s mene mirisati netko tko je manje moj od tog parfema.

Ako ovo nije definicija najjače velike ljubavi – onda stvarno ne znam što jest.

Oznake
Podijeli
Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Share on email
Pretplata

Arhiva objava
Arhiva
Pridružite nam se
Scroll to Top