Lothair Penhaligon's
Bilo da se radi o jelu, boji, gradu, pjesmi ili parfemu, teško koristim termin “najdraži” jer “najdraži” podrazumijeva dozu isključivosti među onim što mi je drago.
U pravilu se nedam satjerati u taj kut.
 
No, ako bih među najdražim parfemskim nosevima ipak morala birati, Bertrand Duchaufour bi bio opako blizu mom naj-najdražem. I onda kada nisu sjajne, (meni) su njegove kreacije uspješnije i zanimljivije od mase drugih, a kada su doista sjajne… e onda mi je kristalno jasno zašto je stvaranje parfema umjetnost.
 
Lothair možda nije među Duchaufourovih “top 10”, niti umjetničko djelo, ali je doista dobar i – kao i uvijek – bogat, slojevit te izazovan, ali nosiv i nadasve “pametan” parfem.
 
Evo kako je i iz čega je Duchaufour izvrtio, zavrtio, izokrenuo i posložio-presložio Lothair, predstavljen kao armatično-začinski miris, premda bi, po meni, možda bilo dobro naznačiti kako ima kičmu, ali ne i oštrinu i nastup klasičnog fougerea.
 
Duchaufour je uzeo kostur/strukturu klasičnog muškog fougerea i reinterpretirao tako da ostane posve transparentno prepoznatljiva: preko lavande, citrusa ili četinara na vrhu te tonke/vanilije te drva i mahovine u bazi, klasični fougere uvijek kontrastira/združuje svježinu i toplinu, te prodornost/oštrinu sa  zaslađenom mekoćom, a čini to i Lothair.
 
Umjesto da lavandi klasično dodijeli ulogu fanfare u aromatičnom, muški čvrstom otvaranju, Ducheaufour ju je smjestio “mrvu niže”, pruživši joj priliku da se pokaže ne samo kao britki “osvježivač”, nego i kao cvijet, u društvu cvijeća i zelenila.
Otvaranje predvode jasni, jaki ljutkasto-slatki citrusi združeni s istim takvim četinarima i kardamonom.
Nisam (još) uspjela razabrati čemu već otvaranje duguje dojam slatkastosti (bobice?), ali najava slatkoće je već tu.
 
Sredinu mirisa – koja klasično ima ulogu poveznice (ili bojnog polja?) između glavnih kontrasta, a koji su strateški grupirani na suprotnim dijelovima strukture (vrh/baza) – Duchaufour je iskoristio za prostor inovacija:
 
Radi se o smokvi, čaju te vrlo blagoj, ali vrhunski istaknutoj slanosti.
 
U sredini smokva (najavljena u otvaranju, gdje ju jedva osjetim, i nisam ju uspjela otkriti bez koncentracije nakon zavirivanja u note) uz svoj karakterističan miris donosi novu dozu meke kremastosti, ublažava lavandu i druge aromatike.
Mislim da blaga sapunastost sredine potječe od geraniuma (ili također i od lavande?) Radi se doista o neiritirajućem dojmu koji se ne približava opasno “barber shop” teritoriju, ali je tu, premda ne traje dugo.
 
Drugi sloj je čaj. Na trenutke ga osjetim kao oporo zelenilo i baš biljku iz drugih poznatih parfema, a nekad osjetim i nešto kao blago dimasto, i taman ako pomislim da se gospodin D. potpisuje uvijek slično (tamjanom ili dimom), sjetim se – to je čaj. Ima tu “dimastu” kvalitetu.
 
I onda je tu taj dojam slanosti, na meni najizraženiji u sredini razvoja. Ne znam radi li se samo o ambergrisu, koji je ovdje prikazan u baznim notama, ili ima još nešto, ali doista jasno povrh spoja citrusa, borova, lavande i vanilije koje se susreću na pola puta, te kremaste smokve i zeleno-drvenkastog čaja osjećam tu baš pravu pravcatu slanost.
Ta sredina čini Lottair posebnim i divnim.
 
Osjećaj je doista kao da od nekud dolazi oštri miris mora, a Duchaufour je doista stvorio sliku, opet:
Smokve. Borovi. Sol.
Majstor.
 
Klasično čvrsta muška toplina na drvenoj podlozi u drydownu je  modernizirana i zamijenjena kremastom, prozračnijom i lakšom: zaobišao je pudrastu i suhu tonku i nadomijestio ju jednako slatkom i mekom, ali posve nepudrastom i prozračnom vanilijom, potcrtavajući dojam kremastosti solidnom dozom muska.
 
U ovom parfemu se stalno nešto događa.
Čas je oštar, a čas je blag, čas je grijuć, čas razbistruje, čas jasno naginje na mušku stranu, čas je preduće mek i nježan poput žene. Ove igre različitih slojeva, a koje traju duž cijelog njegovog razvoja, sve do dubokog drydowna, učinile su mi Lothair vrlo zabavnim za nošenje i pružile iskustvo koje osobito volim u parfemu – dojam karakterne prisutnosti.
Što se karaktera tiče, Lothair dijeli kvalitete i ponašanje drugih Duchaufourovih mirisa: istovremeno je pun i čvrst, i lagan i prozračan. Niti u jednom trenutku nije mi legao za vrat, a cijelo vrijeme imala sam dojam da nosim koncentrirano bogatstvo mirisa.
 
 
Parfem je oglašen kao uniseks. Moj je dojam da se žena apsolutno može provući s ovime, a što se mene tiče – … ako Sean Connery nosi Jicky, klasični ženski fougere, ja se osjećam komotno s modernim uniseks Lothairom.
Dapače, iako je ime broda/parfema – Lothair – muško i zvuči tvrdo, svaki puta se sjetim da su o povijesnoj inspiraciji za ovaj parfem katkad morali pričati i u ženskom rodu, jer je u engleskome jeziku “ship” ženskog roda.
 
Povijesni Lothair, brod tako muževnog imena, je – kako god okreneš – bio “ona”, jer brodovi su u engleskome ženskog roda. Ne znam je li majstor D. imao i jezičnu igru na umu, ali u oštrom i kremasto-nježnom, toplom i svježem, slatkastom i slankastom parfemu stvorio je dovoljno mjesta i “za nju” i “za njega”.
 

Lothair na meni traje od jutra do večeri (12+ sati). Jasno je prisutan u krugu osobnog prostora do punog dosega ruke, a znatan mirisni trag ostavlja u prvih sat do dva nakon nošenja. Iako ga “topla punoća” čini pogodnim i za nošenja po zimskoj hladnoći, a “aromatična svježina” vuče k ltoplijem vremenu, meni se zbog načina na koji se ponaša svježe-aromatičan i blago zelen sloj najljepšim se pokazao u vrijeme prijelaznih razdoblja.

DISCLOSURE:

Kupljeno.