Cerruti

O velikim i malim parfemskim ljubavima – 3. dio

Parfemi s moje police: najdulja Velika ljubav

Priča o mojim velikim i malim parfemskim ljubavima začela se u trenutku kada sam pomirisala Grand Amour Annick Goutal 

Dok sam nastojala razabrati i pohvatati kako miriše njena Velika Ljubav, po prvi puta otkako obraćam pažnju na svoje najprvije, čiste, ničim zavedene ili nadograđene reakcije na parfem bila sam stvarno duboko ganuta.
Onda sam još malo hvatala miris…, a zatim me je, negdje već blizu drydowna, iz slojeva mojih vlastitih misaonih i emotivnih omaglica koje su se razvijale skupa s razvojem parfema trgnula naizgled banalna i nepovezana misao:
“Trebam mu skuhati ono što želi. Ne ono što sam smislila, ne ono što imamo u frižideru, nego ono što bi želio.” A onda i: “A što ako je njemu opet sve ok?” i opet sam bila ganuta, osjetivši nezahtjevnu i pouzdanu privrženost u gusto posloženim malim, svakodnevnim stvarima.
Upravo tada – dok sam razmišljala koliko privrženosti se nakupi kroz godine, niti sat vremena nakon što je Grand Amour začeo ideju kako trebam pisati o velikim i malim parfemskim ljubavima – znala sam da će, kako god da taj tekst ispadne, u njemu pod velikim ljubavima biti Cerruti 1881.
Nisam uspjela pobrojati koliko sam bočica Cerrutija potrošila kroz godine.
Puno.
Uopće ne znam kako krenuti pričati o ovom parfemu, jer kad gledam unazad i nemam što za ispričati, osim da će sada biti točno 23 godine kako, uz kratke prekide iz čisto nebitnih razloga, ima stalno mjesto na mojoj polici.
U 23 godine života s Cerrutijem na moju policu su dolazile željene precijenjene prinove, pogrešne procjene, dobre procjene i male – ali jasne ljubavi, događali su se i dramatični prekidi i povratci, tiha iščezavanja i odbacivanja, a Cerruti je svo to vrijeme uporno zadržavao svoje mjesto, ponajviše zato jer o Cerrutiju nisam razmišljala kao o parfemu, već samo kao o mirisu.
Ne znam uspijevate li ubrati razliku između parfema i mirisa, ali ja ju nekako osjećam: parfem je ipak kao malo “big deal”: probaš ga ili čitaš o njemu, pa ga poželiš, i dok ga dobivaš ili kupuješ – on je važan, i tu je taj osjećaj zadovoljstva ili bilo koji drugi osjećaj koji okida čim iznutra pomirišeš čepić. Zatim imaš i nosiš parfem, a taj osjećaj ili potraje ili prestane, a ako potraje dogodi se veza s parfemom, on se poveže s danima, godinama, sjećanjima…i na kraju bude ljubav.
Nije čak ni bitno je li velika ili mala i kako završi.
Ljubav je ljubav.
S Cerrutijem skoro ničeg od toga nije bilo: nisam ga birala, prva bočica je stigla k meni kao trostruko neželjena one godine kada je Angel zavrtio glavama velikog broja djevojaka moje generacije.
Uz nošenje Cerrutija nisam vezala nikakav poseban osjećaj osim čiste, svježe i opuštene ugode i pouzdanosti. Samo sam nosila i kupovala bočicu za bočicom jer je bio nekompliciran, nezahtjevan, pouzdan, povoljan i dostupan.
Od prve bočice s mramornim poklopcem, pa do ove sa zlatnim koja je sada na mojoj polici, Cerruti je oduvijek bio parfem koji nosim kad ne nosim parfeme, parfem koji nikada nisam birala za izlaske ili važne događaje.
Bio je moja pamučna kućna majica i tajice, moje balerinke i traperice za fakultet, za “nenašminkane dane” na prvom i drugom radnom mjestu, za subotnje kave i tržnicu.
On je moja kratka ljetna pamučna haljinica koju opereš, prebaciš na štrik i opet obučeš čim je suha, bez peglanja i bez razmišljanja.
U parfemskom žargonu, Cerruti je moj životni ‘go to‘, mirisna kulisa svih dana koje nemam zašto pamtiti jer se nije zbivalo ništa posebno i ne pamtim ih.
A ima ih više nego onih drugih.
Sreća je što parfemi ne osjećaju ništa prema nama, jer nisam sigurna što bi Cerruti osjećao prema meni.
Kada sam prvi puta otvarala svoj mirisni profil (bilo je to na engleskoj Fragrantici u ono krasno vrijeme dok još privatne međunarodne parfemske razmjene nisu bile zaustavljane skenerima pošiljki i cijelom paletom zabrana i zaštitnih mjera u avionskom putničkom prijevozu kojim se služi Hrvatska pošta) nije mi uopće palo na pamet da Cerruti uvrstim na gornju policu, među najvoljenije parfeme.
Ovo ne mogu opravdati ničim osim nekim svojim stalnim osjećajem kako je on moj miris, a ne moj parfem.
Istu sam pogrešku napravila registrirajući se pred par godina na Pun Miris. I onda sam zaboravila uvrstiti Cerruti na Gornju policu, onu za najomiljenije.
Tu sam pogrešku ispravila tek uoči pisanja ovog teksta, dijelom razmišljajući i o tome koliko je daleko otišlo to podrazumijevanje Cerrutija i kako je sveobuhvatna bila ta poznatost i potpuna sraslost Cerrutija s onim što sam smatrala svojom neparfemskom, običnom svakodnevnicom.
Gledajući unazad, kad razmišljam o tome koliko uopće nisam razmišljala o Cerrutiju, malo mi na srce nalegne težina moje o-g-r-o-m-n-e pogreške o kojoj sam pisala u prošlom nastavku:
Na moj dan vjenčanja Cerruti je bio negdje na polici s Bvlgarijevom Pour Femme, i sigurna sam da ga nisam ni razmotrila, jer sam birala parfem.
Trebala sam odabrati Cerruti.
Da se mogu vratiti, odabrala bih Cerruti.
Sada bih zgrabila Cerruti i da se na mojoj polici istovremeno u punom sastavu nađu svi parfemi koje sam voljela, ikad, bez iznimke. Ali, ovo je sad naknadna pamet, dosljedno beskorisna u svim sličnim životnim situacijama, također bez iznimke.
Ipak, postoji posebno vrijeme kada sam oduvijek uzimala bočicu Certutija s tihom toplom zahvalnošću što postoji i što ga imam: ljetne pasje vrućine, one prave paklene, kad ti je već ujutro muka i od citrusa i od kokosa i zelenog čaja i od čistog bijelog mošusa, i od svog tropski raspojasanog cvijeća… i apsolutno od svega po čemu će, na kraju dana, mirisati raznorazne brzoisparavajuće ljetne osvježavalice.
Ma što voljela, kojim god parfemom bila zanesena, u najužarenijem vrhuncu ljeta, na samom početku radnog dana, u već vruća jutra koja prijete zavijajućim crvenim alarmom na vrhu mog tjemena, redovito sam posezala baš za Cerrutijem, redovito samo s jednom mišlju:
Hvala ti.
Nevjerojatno kako se taj parfem ponaša na vrućini: miriše, miriše, miriše kao u inat svim parfemima zbog kojih je cijelu godinu gurnut u stranu, u inat svakom putu kad je moja  ruka tijekom godine posegnula za njim, a onda se predomislila i ostavila ga kući, krenuvši van s parfemom na vratu.
Po ljetnim vrućinama Cerruti se ponaša kao najtanji, najudobniji komad odjeće od čistog, najmekšeg i najvalitetetnijeg lana, onog koji se oblikuje prema tijelu, a nimalo ne razvuče i ne izgužva s nošenjem.
Hladi i pruža svježinu, a ne mijenja miris.
Ni na +40.
Provjereno.
Cerruti je moj superheroj ljetnih vrućina, on tek krene pokazivati što može kada drugi odustanu.
Nakon što sam donekle prvo sa samom sobom zagladila nesporazum oko toga što je miris, a što parfem te nakon puno, puno zajedničkih godina podrazumijevanja ispravila pogrešku i stavila ga na moju parfemsku i mirisnu gornju policu, nekako sada jasno uočavam i da je Cerruti upravo ljubavni negativ Cacharelovog Edena:
Posezući za bočicom u baš one najbezveznije dane kada zapravo nisam željela parfem i u one najneizdržljivije, kada zapravo nisam mogla parfem, miris Cerrutija je definirao moj parfemski pojam tihe, privržene i postojane ljubavi, snage i izdržljivosti koju, nakon puno godina nazivam Velikom, a koja iznad svega uključuje postojano zadovoljstvo svakodnevnog života s parfemom te njegovu nezahtjevnu podršku i snagu onda kada je to najpotrebnije.
Zato sam,  dok zapravo još i nisam znala da ću poželjeti i uspjeti sve ovo ispričati, u minutama dok se još na mojoj koži razvijala i slijegala Grand Amour Annick Goutal,  nepogrešivo pomislila na svoju, Cerruti 1881.

(nastavlja se)
Oznake
Podijeli
Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Share on email

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Pretplata

Arhiva objava
Arhiva
Pridružite nam se
Scroll to Top