recenzija parfema

Aedes des Venustas: Copal Azur – dimast miris posoljenog zraka i razlivene tinte

Živim u srcu Magične zemlje omeđene morem i od ostatka domovine ograđenom golemom Planinom. Uz bezbroj razloga zbog kojih je ovaj komadić toliko poseban da je još u antici nazvan Terra Magica je i to što na vrlo malom području postoje sve, ali sve klime: i najtoplija mediteranska i umjerena kontinentalna i oštra,neumoljiva planinska.

Kako, točnije, živim u Kotlini koja se smjestila u samo srce Magične zemlje, umjesto “srca” radije koristim  naziv “pupak”.
Taj Pupak Magične zemlje ljeti kuha suha, vruća slavonska žega, zimi ga zavijaju ličke temperature, a za proljeća i jeseni treba dočekati da sunce proviri i rastjera maglu koja kao živa avet od ranog predvečerja do kasnog prijepodneva prekriva Kotlinu i poklapa grad.
U krugu Kotline, ne većem od kilometra u promjeru, klima je toliko uvrnuta i različita od klime koja vlada po okolnim brežuljcima da joj je voljeni i poštovani stari meteorolog Milan Sijerković posvetio knjigu.
Ne poslovice, već c-i-j-e-l-u knjigu, aha.
Iako sam na svega nekih pola sata vožnje do mora (na koju god od preostale tri strane da krenem, osim prema Planini), ovdje galebovi ne navraćaju, osim ako ne moraju. Kada se galebovi zavuku u Pupak Magične zemlje – znači da je more divlje, silovito i opasno, a nevera na obali je jača od njihovih skloništa, gnijezda, krila.
Jutros sam ugledala galebove… a bilo je sunčano jutro, pravo proljetno svježe i vedro, čak je i magla posustala,rastjerana burom s Planine. ALI – galebovi…
Kad živiš u ovdje ne treba ti brzi i efikasni meteoinfo (koji ipak ne zna što bi s tom klimom u Pupku, iako ju redovito izbacije na vrh ljestvice s ekstremima), čak ni Milan Sijerkoivić nije neophodan, a to što izgleda “pretežno vedro, Vakula je reko”… e to fino redovito mačku o rep – jer: galebovi, ovdje. To je proročanstvo, i ono se ispunjava, uvijek.
Nitko tko živi u Pupku Magične zemlje ne dovodi ga u pitanje – odbjegli galebovi najavljuju neveru s mora.
Dovoljno  mi je jutros bilo ugledati galebove u Kotlini i stavila sam Copal Azur.
A onda se nebo zamračilo, dojurio je divlji vjetar i teška, gusta kiša, i gromovi…ali temperatura nije pala, kao što to bude kada nevera stiže s Planine. Galebovi, glasnici, nikada ne griješe.
Poslije se nebo neće posve razvedriti, kao što to bude ako nevera ne dolazi s mora. Nebo će ostati sivkasto i dimasto, i iskričavo i mračno, a u zraku će se osjećati krckav reski ozon i sol.
Pupak Magične zemlje zavit će se u gustu, slanu, zemljanu i resku, gotovo opipljivu maglu, a s okolnih brežiljaka Kotlina će izgledati kao kotlić Lady Macbeth iz kojeg se vrtloži svjetlucav, slan, gust i iskričav dim…
Duh Copal Azura je najbliže tom prizoru. 
Copal Azur je jedan od onih parfema koji mi se jako, baš jako sviđaju, ali nekako imam problem s njihovim nošenjem…a sviđa mi se. Jako. Uglavnom se događa da pomislim: “Uh…mogla sam ga staviti danas.., k vragu”, a znam da, zapravo – nisam mogla.
I onda dođe ovakav rastrojeno-turbulentan proljetni dan – i pomislim da na svijetu ne postoji parfem koji bi mogao ovdje, sada, leći bolje…
Copal Azur od vrha do dna miriše slano i zadimljen je (doista zadimljen!) na način na koji drugi reprezentativni dimovi koje sam probala nisu:
Ne radi se o crkvenom, hladnom tamjanu koji te tjera za zazebeš u strahu od paklenog prokletstva i okaješ sve grijehe, ili ga nosiš za Noć vještica (a može i na svom vjenčanju, poput Katie Pukrick), kao što je onaj u Avignonu i La Liturgie des Heures te meni od njih najnosivijem Heleyevom Cardinalu.
Ne radi se niti o slatkastom gustom dimu, tipa Montaleovog Full Incensa, Piguetovog Casbaha  i Lutensovog Fille et Auguilles na opakijoj strani, odnosno CdG Jaisalmera te Penhaligonovog Elixira na nosivijoj, balzamično-mekoj strani, a niti o pripitomljenim, transparentnim casual/elegantnim dimovima, poput onog u mirnom, eteričnom Kyotu te britkom, ledenom i prozračnom Encens Flamboyantu.
Zadimljenost Copal Azura je točno između prvospomenutih “robustnih” dimova i ovih drugih, elegantno-transparentnih dimova – punokrvna je, “ima je”, ali je istovremeno nije teška i neprozirna. Duchaufourovo majstorstvo i ovdje uspijeva realizirati istovremeno i supstancu i eteričnost, a ovaj njegov parfem je doista otvorio poglavlje slanog, ozoničnog dima i trenutno  u ovoj mirisnoj niši svijetluca i dimi bez bliske konkurencije.
Doista kao da nekako dolazi iz iskričavog, posoljenog zraka…  Gibonijev stih “moje nebo sad je posoljeni zrak, a moje more razlivena tinta” opisuje i miris i boju i ugođaj Copal Azura.
A i pjesma po atmosferi nije daleko.
Sjetim se toga redovito kad s dna Pupka čekam da mi maglena avet dopusti da ugledam nebo pa kao malo usput kontempliram koji me je vrag tjerao da odaberem živjeti tu i… „kome biti zahvalan, grade moj?“.
Vrlo mi je teško usporediti dim u Copal Azuru s drugim istaknutim dimnim parfemima (osim po onome što oni ili on nisu),jer je slan, iskričav dim doista potrebno iskusiti.
No, u ostalim slojevima parfema mnogo laške prolalazim sličnosti / usporedbe koje mogu dati signal za moguće sviđanje/nesviđanje: u onom aromatično-slanom te u onom balzamično-zemljanom.
Aromatična, svježe-začinska slanost Copal Azura me mirisom asocirala na isti takav sloj u otvaranju Miller Harris Fleurs de Sel, pa ukoliko poznajete otvaranje i privi dio razvoja tog parfema – ovo bi mogla biti okvirna vodilja. U ostalim slojevima parfemi se ipak bitnije razlikuju.
Za fluidniju asocijaciju na to kako miriše balzamičan sloj –  govorim samo o spoj reskog zemljanog pačulija, smirne i ambre  – dobro je pomirisati bazu uvijek nabavljivog, L’Agenta.
Copal Azur nije hladan i nije težak.
U njemu se, zajedno s dimom, vrtlože, grle i tuku posoljena toplina i hladnoća.
Oštar je i bridak, a grije.
Svjetlucav je, a taman.
Ako poznajete dualizme i kontraste na kojima Duchaufour iznutra gradi sve svoje parfeme – Copal  Azur se s iskričavim dimom savršeno uklapa u rukopis ovog majstorskog nosa.
Iako je unisex, čini mi se da mrvicu više naginje muškom dijelu spektra.
Osobno mislim da ne postoji muškarac na kojem ovo ne bi mirisalo sjajno.
Ja ga ne nosim po običnim danima.
Nosim ga u prijelaznim razdobljima, za nevera od kojih bježe galebovi i nakon kojih je nebo posoljeni zrak, a Kotlina kao dimasto-magleni kotlić Lady Macbeth… tada i na meni miriše čarobno, stopljeno s Magičnom Zemljom, svjetlucavo i slano.
  • Parfem je kreirao Bertrand Duchaufour 2014. godine.
  • IZNADPROSJEČNO – Referenca za slani, ozoničan dim.
  • PERFORMANSE – Radi se vrlo kvalitetnom, radijalnom i iznimno trajnom parfemu. Sa svega dva šprica dobivam 12 + sati, značajan mirisni trag i jasno prisustvo u osobnom prostoru.

PODIJELI


MOGLO BI VAS ZANIMATI



Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.