O velikim i malim parfemskom ljubavima – 2. dio

Parfemi koji više nisu dio moje police – pokušaji i pogreške

Bilo da se radi o parfemima, ili o ljubavima i životu, propali pokušaji i pogreške bitni su koliko i uspjesi i pravi izbori.
Dok su LouLou, Nature Millenaire i Sunset bile lijepe male ljubavi koje su oblikovale neke od temelja onog što uvijek prvo parfemski uočavam i u što se najlakše zaljubljujem, a prekinute su nesretnim slučajem (ali ne i tragično) te odlukom koju danas prepoznajem kao bitnu ne samo u parfemskom smislu, u svoje ništa manje bitna iskustva neizostavno ubrajam propale pokušaje i pogreške.
Drugi Cacharel – Eden – pokazao se kao ubitačno jaka, i zapravo preduga ljubav iz koje sam izašla parfemski i pametnija i iskusnija. Iako nije ispao velika ljubav, nego samo ubitačno jaka, za sada još uvijek drži titulu mog najvećeg propalog pokušaja.
Opet se moram ispraviti: iako sam izašla nešto pametnija i iskusnija u procjenama što i koliko mogu podnijeti te naučila gdje su i kako su postavljeni moji limiti kada se radi o mom nosu i mojoj koži, zapravo nisam izašla.
Povratak Edenu pred nekoliko dana opet me gotovo vratio pod utjecaj uvrnute i ne baš dobroćudne magije tog parfema i podsjetio me da sam pobjegla.
Bježala. Nekoliko puta. Glavom bez obzira.
I vraćala se. Bezglavo.
Mislim da niti jedan parfem koji sam ikad srela po putu nisam t-o-l-i-k-o željela nositi i toliko se trudila da se uskladimo i nađemo neki prostor na kojem možemo funkcionirati zajedno i sretno.
Eden sam upoznala 1994. u djevojačkoj sobi prijateljice koja je stanovala kat iznad mene i koja će mi postati vjenčana kuma. Krenuo je s prilično zahvalne startne pozicije: ja sam iza sebe imala lijepo i bogato iskustvo s LouLou iz iste kuće i istog nosa, a Eden je na Nikolini mirisao naprosto predivno: čisto, zeleno svježe, eterično, toplo i bogato. Doista je na njoj bio Eden.
Ni danas ovo ne mogu napisati bez mrvice ljubomore u mislima. No, ljubomora nije nikada bila usmjerena prema ženama na kojima Eden doista miriše rajski, nego prema parfemu koji je na mojoj koži odbijao mirisati tako i prikazivao uglavnom samo svoju weirdo, karnalnu, zagušujuću i “umjetnu” stranu.
Na meni je bio Čudovište.
Veza s Eden kao da se sastojala samo od povremenih i rijetkih visokih uzleta te osobnih obračuna, opakih osveta za svaki špric u krivo vrijeme i strmoglavih padova. Nije bilo ničeg između. Turbulentna i nepredvidiva, ta je ljubav bila sve prije nego rajska. Iako volim reći da smo se rastali u miru, i danas sam bez njega skroz sretna, zaobilaznim ga na policama, jer me susreti poput ovog za potrebe pisanja o parfemskom ljubavima ipak navedu da možda …
S-t-o-p.
U tijeku ovog posljednjeg susreta s Edenom opet sam čula karnalnu, senzualnu varijantu inače anđeoski eteričnog Enyinog glasa kako me doziva iz dubine opake, divlje i alienske džungle u središtu raja i kako mi pjeva Chris Isaacovu “Wicked Game”.
Dakle – stop.

Eden je bio moja iznimno jaka ljubav, ali zapravo ne i velika, jer bi velike ljubavi trebale uključivati i postojano zadovoljstvo svakodnevnog života s parfemom.
Iza Caharelovog Čudovišta koje sam ovdje nazvala propalim pokušajem ostalo je ipak nekoliko vrijednih parfemska pouka:
Važno je pružiti šansu onome što volimo i želimo, pa čak i vraćati se i pokušavati opet.
No, kada se radi o karakteru i koži, treba naučiti, a onda i upamtiti, kada je potrebno stati, duboko udahnuti čisti zrak i – odustati.
Karakteri i koža.
Presuđuju i u parfemskim ljubavima, ne samo u životnima, ma koliko se trudili i investirali u odnos.
Kao što je naslijeđe međusobno posve različitih Sunseta i Nature Millenaire bila trajna sklonost orijentalni-drvenim, balzamičnim mirisima, koji pružaju pouzdanu  čvrstoću, a maze i griju, a *stara* Lou Lou je iza sebe ostavila sklonost pudrastim, maznim i tamnim balzamima te odškrinula vrata zavodiljivoj tuberozi, ni opaka ljubav s Edenom nije prošla bez da me parfemski izmijeni te učini da otkrijem i shvatim specifične strane svoje osobnosti:
Padam na weirdo. Ni u parfemskom smislu nisam imuna na karizmatične, vrlo karakterne weirdo tipove, samo sam u međuvremenu naučila prepoznati weirdo čiji je karakter usklađen s mojim i koji se u dodiru s mojom kožom ne pretvara u čudovište.
Privlače me i ekspresivni parfemi, s naglašenom senzualnom i karnalnom stranom i opet – samo sam trebala naučiti uskladiti te odlike njihovog karaktera s istovrsnima u sebi.
Naučila sam i da se ne bojim snažnog i glasnog, pod uvjetom da je čisto i bistro, nezamućeno i jasno.
Bježanja i povratci Edenu su me poprilično iscrpili i neko dulje vrijeme nisam imala snage za novu parfemsku ljubav, samo sviđanja. Tako je nekako na mojoj polici po inerciji opstao i Bvlgarijev Pour Femme.

Zapravo se uopće ne sjećam kako je Pour Femme stigao na moju policu, čini mi se da ga nisam kupila. Možda je bio poklon, možda mi je proslijeđen… stvarno ne znam, a vrlo rado bih se sjetila tog podatka jer je ispao biografski važan.
Bvlgarijev Pour Femme sam samo nosila.
U pitanju je bila čista, prikladna, neuznemirujuća koegzistencija parfema s mojim karakterom i kožom, mirno sviđanje koje s jedne strane graniči sa zadovoljstvom, a s druge s indiferentnošću.
Danas bih to nazvala “meh” sviđanjem.
Pour Femme – danas diskontinuiran i zamijenjen ubezveznjenijom (bezličnijom bi bila jednako dobra riječ – ali ne mogu si pomoći) i tanjom varijantom koja se prodaje u vrlo sličnoj bočici, ali pod drugim imenom (Iris d’Or) – naprosto je takav parfem da se ne može ne sviđati: lagana ženstvena kombinacija rascvjetane, nježne i nezahtjevne ruže i pudrastog, ali zračnog irisa i ljubičice, istovremeno “podignutih” i osvježenih zelenim čajem i utopljenih vaniličnim benzoinom, mošusom i drvom, djeluje uredno, sređeno izvana i posloženo iznutra, ljupko-klasično i mladoliko, iako to nije, te nadasve blago i vedro, ženstveno i majčinski, nezahtjevno i voljivo.
Sofia Grojsman napravila je parfem za Doris Day 2000-ih, i ja sam ga nosila.
Ne samo da sam ga nosila, nego sam se i udala u Bvlgariju Pour Femme.
Užas.
Ni sama sebi ne mogu sebi objasniti što mi je bilo da za svoje vjenčanje odaberem parfem koji zapravo ne volim i koji mi se samo sviđa na “meh” način.
Ne samo da između parfema za kojim sam posegnula na svoj dan vjenčanja i mene nije bilo ničeg dubljeg i snažnijeg od sviđanja,  nego mi je bio tolko nevažan da nisam upamtila niti kako je uopće stigao na moju policu.
Stvarno užas.
Danas me ta činjenica zabavlja i opet pomišljam kako je sretan život zapravo dobar omjer jednadžbi i nejednadžbi:
Nitko na vjenčanju nije osjetio ni komentirao Pour Femme, tako da sam komotno mogla i bez njega, budući da ga nisam na sebi osjećala ni ja.
Ali, i to mi se čini ok, jer ja u to vrijeme nisam osjećala niti samu sebe, iako sam sve radila divno ispravno i prikladno – prava Doris Day 2000-ih, aha.
Opet jednadžba unutar nejednadžbe – svega ima kada se radi o parfemima, ljubavi i životu.
Kako god, iako Pour Femme nije bila niti ljubav, niti  propali pokušaj, danas ovaj parfem koji mi se sviđao, te mi se i dalje sviđa na jednako “meh” način, smatram svojom najvećom parfemskom pogreškom.
Femme mi je osigurala vrlo-vrlo važnu lekciju, a za razliku od lekcija koje su mi ostavili LouLou i Eden, ovu sam u svom parfemskom životu počela primjenjivati istovremeno i jednako efikasno kao i u ostalim dijelovima svog života:
Ono što nosimo na svojoj koži, što udišemo i s čime kročimo svijetom ne smije nam se samo blagonaklono-meh sviđati, ma koliko prikladno i neproblematično bilo.
N-i-š-t-a – ni kada se radi o životu, ni kada se radi o parfemima, ni kada se radi o nama – nije posve prikladno i nije posve neproblematično i zato je najproblematičnije ignorirati ili ne biti u kontaktu s problematičnim i neprikladnim stranama, bilo svog karaktera, bilo parfema, bilo života.
Jer, kad se to dogodi, onda na jedan od najvažnijih dana nosiš parfem koji ti je “meh”, ne sjećaš se kad si ga nabavio…i ne osjećaš ga.
Pour Femme možda nije bila dramatična pogreška, ali je bila o-g-r-o-m-n-a.
Stvarno ne znam koji mi je klinac bio.
Da je i ova životna nejednadžba također adekvatno poravnata, stvarno podosta godina kasnije skrenuo mi je pažnju moj muž, jednom prilikom kad sam – govoreći o pogreškama – spomenula sebe i Pour Femme, vjenčanje i njega:
– Pa šta: ni ja ni u startu, a ni kasnije ikad, uopće nisam bio tvoj tip, ali, kao što vidiš, ja sam – za razliku od te tvoje Femme  – zato na tvojoj polici, uporno, još uvijek…
Tako, zahvaljujući muževim riječima, stižem i do priče o parfemima na mojoj polici, o velikim ljubavima koje su i jake, ali i o velikim ljubavima koje izgledaju nespektakularno ne-jake, a onda, kad pogledaš iza sebe, ispadaju v-e-l-i-k-e, te o definitivno mojoj  najstalnijoj i najduljoj – ali ne i jedinoj i ne najjačoj –  Velikoj ljubavi: običnom malom Cerrutiju 1881.

(nastavlja se)
Oznake
Podijeli
Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Share on email

Napiši komentar

Pretplata

Arhiva objava
Arhiva
Pridružite nam se
O autorici
profilna
Iva
Pišem o parfemima koji predstavljaju autentične kreacije i osobitu mirisnu ljepotu, zarobili su moju pažnju i raspiruju maštu, nude izazovan mirisni iskorak u novo ili drugačije, ili mijenjaju način na koji sam sklona razmišljati.
Scroll to Top