O velikim i malim parfemskim ljubavima – 1. dio

Parfemi koji više nisu dio moje police – lijepe male ljubavi

Nedavna razmišljanja o  Grand Amour Annick Goutal i tome što sve određuje da jake ljubavi ili ljubavi koje su nam obilježile neko vrijeme nazovem (ili ipak ne nazovem) “velikima”, natjeralo me da se isto zapitam kada se radi o parfemima.
Propitujući okvirne premise kako sve jake ljubavi nisu nužno i velike, da ima ne-jakih ljubavi koje izgledaju malene pa se ispostavi da uopće nisu, te da o veličini ljubavi – za razliku od jačine koju osjećamo – ne možemo suditi bez odmaka i pogleda unazad, stala sam ispred svoje parfemske police.
Neki od parfema koji su bili moje ljubavi i obilježili neka moja razdoblja više nisu na mojoj polici, bilo mojim izborom, bilo nesretnim slučajem.
Slažući u mislima na policu one čije je mjesto ostalo prazno, ili su ih popunili neki drugi, osjetila sam da sam – i kada se radi o nesretnim slučajevima – preboljela sve gubitke.
Malo me i dalje stegne oko srca kada pomislim na Naomi Campbell Sunset , a onda još malo više kada razmišljam o Crespovom Nature Millenaire za Yves Rocher (onom smeđem), jer je nekoliko bočica tog diskontinuiranog parfema obilježio prve godine mog prvog zaposlenja i u bitnome je definirao moj parfemski ukus kada se radi o drveno-balzamičnim mirisima i drvenim irisima.
Nekoliko puta došla sam u napast da ipak platim ne baš bolesnu, ali danas već debelo previsoku cijenu za korištene bočice koje su se nudile po eBay-u, ali ipak nisam. Ne zbog novca koji bih trebala izdvojiti, nego zbog slutnje kako mi neće mirisati i značiti isto te da ću ih samo posjedovati, bez da ih nosim i da oni posjeduju mene.
Na razini na kojoj doživljavam veze s parfemima, a na kojoj također, kao i u ostalim vrstama emotivnih veza, ne prihvaćam pojam “posjedovanja za sve vijeke vijekova”, to mi se učinilo krivo pa sam odustala od kupnje, zaključivši da sam i bez njih sretna i da mi ne nedostaju.
U slučaju Nature Millenaire i Sunseta radi se o lijepim hepiendovima pravih pravcatih malih ljubavi, zahvalnima zbog proživljenog i bez praznine i nedostajanja.
Ipak, da imam priliku ugrabiti semplić…
Da imam priliku ugrabiti neki semplić, pretpostavljam da bi susret nakon dugo vremena – kada se radi o ova dva parfema – bilo nešto poput toplog i neočekivanog susreta bivših ljubavnika, negdje na nekoj stanici i da bih nastavila dalje u istom smjeru, posve sretno i sigurno, ali ipak malo ganuto i melankolično – onako kao u Louise Talking Headsa.
Da, baš tako.

Nekih stvarno voljenih parfema odrekla sam se u trenutku kada su me počeli smetati ili sam krenula dalje i prestala im pripadati. Danas ih se sjećam kao samo jakih, ali ne i velikih ljubavi, jer naprosto nisu izdržale test veličine koja pobjeđuje i vrijeme i njegove mijene.
Prvo mi napamet padaju dva Cacharela: LouLou i Eden. Priče su poprilično različite pa ću krenuti s LouLou, jer je to na neki način priča s dobro postavljenom životnom jednadžbom i punim hepiendom.
Jako-jako-jako sam voljela LouLou, a onda me u jednom trenutku, debelo prije reformulacije, smorila njena snaga i zahtijevnost.
Točno se sjećam i kada se to dogodilo: zadnji puta sam ju nosila na svadbi svog bratića,1996. (i da, stvarno je koma kad krenem računati pred koliko je to bilo vremena…).
Sjećam se da se prekid dogodio iznenada – kao neki “klik!”, otvaranje očiju, bio je kristalno jasan:
Plesala sam s jednim mladićem koji mi se te večeri zasviđao, a danas mu se ne sjećam ni imena ni lika – baš isto kao što je s osobno nebitnim parfemima, koji zaglave u zoni trenutnog sviđanja.
Dok smo plesali, taj mladić je na meni prepoznao LouLou i ushićeno prokomentirao da je to njemu najljepši ženski parfem.
Klik!
Točno se sjećam: klik! se nije dogodio zato jer je on prepoznao LouLou, a prepoznao ju je možda i zato jer je tada valjda pola Zagreba mirisalo ili na Tresor, ili na LouLou.
Dogodilo se nešto drugo: u tom trenu mi je postalo kristalno jasno da mladića koji mi se zasviđao navodim na posve krivi trag i nekako mu tim parfemom nenamjerno lažem o sebi.
Tog popodneva, dok sam nanosila LouLou, željela sam da je već potrošena, a sjećam se da sam isto pomislila nekoliko puta kasnije tijekom večeri, dok sam se uglavnom svađala s njom.
Ta mirisna informacija koju sam slala kao sliku nečeg što nisam i što je zavodljivo na način za koji više zapravo nisam raspoložena mi se baš učinila kao neizgovorena laž, jednako jaka kao one izgovorene.
Naravno da sam mladiću kojem se sviđala LouLou i kojem sam se željela sviđati ja prešutjela da sam upravo uslijed prekida s LouLou, a  nosim ju jer trošim do kraja bočicu, iako zapravo više ne mirišem kao ona i LouLou više nije dio mene.
Te večeri sam zadnji puta stavila LouLou i po prvi od bezbroj kasnijih puta jasno provela odluku da niti jedan parfem koji sam voljela neću stavljati na sebe samo zato da potrošim bočicu.
Ova vrsta osobne samosvijesti u vezi mirisa koje nosim na svojoj koži, udišem svakim svojim dahom i s kojima kročim kroz svijet, a koje imam razloga nositi i imati samo ako ih želim i volim, a ne iz potrebe ili bilo kojeg drugog pragmatičnog razloga, danas mi se čini iznimno zrela za mladu ženu koja je tek zašla u dvadesete.
S nekim kao-smiješkom uvijek odmah iza pomislim da mi je bilo potrebno ipak ponešto dulje (ok – lažem: p-u-n-o dulje) da beskompromisnost i samosvijest kada se radi o emotivnom, tjelesnom i posjedničkom, a koju sam oduvijek instinktivno primjenjivala na svojim parfemima, primijenim i na ostalim vrstama životnih veza.
Ne sjećam se što je nadomijestilo LouLou na mojoj tada vrlo-vrlo skromnoj studentskoj polici. Čime god da sam ju zamjenila, očito je bilo manje voljeno i važno od LouLou, ali me nije iritiralo i slalo krivu sliku o meni.  Zapravo mi uopće nije bitno što se ne sjećam: više nisam pripadala LouLou, a sve što sam neko vrijeme poslije nosila ostalo je u domeni zgodnog i plitkog sviđanja, zaboravljivog poput imena tog mladića sa svadbe na kojoj sam prekinula s LouLou.
Pred nekoliko godina kolegica je nabavila novu, reformuliranu LouLou i imala sam ju priliku probati i nositi, dvadesetak godina nakon kraja ljubavi. Susret nakon toliko vremena bio je pomalo čudan – izledala mi je jednako poznata, koliko i strana… reformilacija mi je izgledala kao da je netko naredio “mojoj LouLou” da ozbiljno smršavi, pod obavezno se riješi dima, olabavi s tim nečim “uljastim”, oladi s toliko pudera i, definitivno, poradi na svom pristupu te postane vedrija, neposrednija i opuštenija.
Bila je ona – ali nije.
Gledajući unatrag, stara LouLou je bila moja jaka ljubav, ali ne i velika.
Stare LouLou više nema, ili se do nje ne može tako lako – ali opet, već odavno nema niti stare mene, a kako je put do stare mene posve nemoguć, čini mi se da je ova životna jednadžba adekvatno poravnata i nemam potrebu ništa mijenjati.
Da mi u ruke padne semplić ili čak onaj lijepi plavi mini stare LouLou, koji liči na zvrk kojim se zapravo uopće nisam igrala u djetinjstvu, vjerojatno bi mi u ušima također zasvirala Louise i vjerojatno bismo se nasmiješile jedna drugoj u tihom i toplom  razumijevanju, baš kao u pjesmi…i opet – to je to.
Što se nove LouLou tiče, poprilično sam indiferentna prema toj mršavici, premda mi je stvarno lijepa.
Nasmiješim se tome svaki puta: nije samo LouLou smršavila – obje smo se reformulirale.
U vrijeme dok smo stara LouLou i ja ljubovale, ja sam bila obla poput tog parfema.
Kako parfemi ne pamte i ne mogu osjećati,  uvijek pomislim da ja osjećam zbunjenost za nas obje, pri susretu s našim parnjacima iz drugog vremena.
(nastavlja se)

Ostali dijelovi:
  • Nadopuna: 9. travnja 2019.  – “Što ti je karma…”
Niti tjedan dana nakon što sam pomireno iz mora malih ljubavi koje su se skupile kroz godine, a onda bile prekinute diskontinuacijom, odabrala Rocheov Nature Millenaire, na  Mojim krpicama se nakon dugo i predugo pojavio – mini. Naravno da nisam uopće dvojila i da sam odmah zgrabila beba-bočicu svoje sada već davne ljubavi.

Naravno da ću okačiti sliku čim stigne, a do tada uporno vrtim u mislima rečenicu: “Što ti je karma…”  i mislim si kako se u parfemskim ljubavima također, izgleda, katkad događa da ti voljeno i željeno padne u krilo, ili dođe samo, tek onda kada se jednom zauvijek pomiriš s nemanjem i sve bljeđim sjećanjem i nakon što glasno i jasno obznaniš cijelom svijetu, ili barem onom tko sluša, da si toliko kul da si odustao od kupnje mirisnog sjećanja. 

Šta ti je karma… 

Oznake
Podijeli
Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Share on email

Napiši komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Pretplata

Arhiva objava
Arhiva
Pridružite nam se
Scroll to Top