Ostara-Penhaligons

Penhaligon’s: Ostara – ili o cvijeću i parfemskom kiču

Tamo oko Uskrsa, mama i tata su se oduvijek s proljetnih vikend posjeta tržnici vraćali s golemim buketom narcisa. Kupili bi na placu 5 ili 6 “pušleka” i došli doma prepunih ruku. Mama bi ih onda tako – kao jedan golem snop zlata – stavila u ogromnu široku vazu koju su kupili posebno za ovo proljetno cvijeće – radi se o vrlo jednostavnom dizajnu i blago zatamnjenom staklu promjera kojih 25-30 centimetara – a one bi se rasule u zlatnu polukuglu koja bi skoro posve prekrila naš crni stolić u dnevnom boravku, nasuprot prozora. Tih pedesetak narcisa sjalo bi kroz radni tjedan kao ogromno zlatno sunce…
Pamtim njihov miris od ulaska u kuću do izlaska, i dolaska novih.
To je Ostara, meni. Golemo, zlatno proljetno sunce narcisa.
Sjećam se: samo bi ih pogledala i iz grudi bi se otkinulo “oh….”
Kad pomirišem Ostaru i dogodi se isto: golemo zlatno sunce narcisa i “oh…”.
Duchaufour je uspio “okinuti” moje sjećanje.
Uspio je!
Narcise iz Penhaligon's Ostara

Odrastajući proljeće za proljećem uz narcise u dnevnom boravku, upila sam i ono što se parfemi trude što vjernije prenijeti, ali i ono drugo, što parfemi, interpretirajući cvijeće uglavnom zaboravljaju, dijelom stiliziraju ili namjerno potpunosti izostavljaju:

Kad mirišemo cvijet, ne mirišemo samo  karakterističan miris koji, primjerice, određenu vrstu ruže  razlikuje od drugih ruža, a onda i od, recimo, ljiljana, đurđice,  ciklame, ili narcise.
Tu je uvijek i ono drugo – buket različitih pratećih (i ne svima podjednako ugodnih) mirisa: naše osjetilo mirisa registrira i prirodnu vlagu i sok biljke, dah zemlje iz koje je cvijet izrastao.
Sve to čini svojevrsni “pozadinski šum” karakterističnog mirisa prirodnog cvijeta,  njegovog prirodnog tijela, ne samo njegova rascvalog dijela.
U osnovi, puni miris cvijeta je jednaki šaren i promjenjiv te privlačno/odbojan kao miris ljudskog tijela, koje također, niti u svim svojim dijelovima, niti bilo tijekom dana ili tijekom života, bilo po različitom vremenu, ili u raznim okolnostima ne miriše uvijek isto.
Cvijeće – ono živo, prirodno – itekako ima miris svog tijela.
Prečesto nailazim na potvrdu da su kreatori parfema zaboravili ili svjesno ignoriraju činjenicu da naši nosevi prirodno ne odstranjuju niti jedan mirisni podražaj, jer se radi o tjelesnim senzacijama i evolucijskoj datosti. Odstranjuje naš um – naknadnom selekcijom, interpretacijom i uopćavanjem, više-manje svjesno.
To je dobro, jer tako uspijevamo razdvojiti i imenovati dominantno ugodno i ono drugo, a potom i zato jer to u društvenom kontekstu omogućava konsenzus oko zajedničke palete mirisa, a onda i komunikaciju onog što je u osnovi samo individualan tjelesni podražaj.
I kada radi o imenovanju mirisa pojedinog cvijeta, ta paleta se u našem umu zasniva samo na najkaraktetističnijem – onome što
što “ružu” razlikuje od “irisa” ili “jasmina” i čini ju posebnom.
Soliflori, poput Ostare, nastoje stvoriti, prenijeti ili interpretirati karakterističan miris cvijeta.
I uglavnim padaju na istom izazovu. 🙂
Ostali cvjetni mirisi, a osobito “parfemični parfemi” počesto prenose stiliziranu mirisnu sliku, probirući samo najkarakterističnije,  odstranjujući sve drugo što čini tijelo cvijeta, a onda s njom ili oko nje kreiraju aranžman.
Prečesto mi se čini kao da je cvjetni dio designersa kao zaglavio u zoni repetitivne i sigurne stilizacije te je – prenoseći još idealniju mirisnu sliku onog što smo prethodno već sami pojednostavnili – došao opako blizu mirisnim kiču, posve zaboravivši da naš nos prirodno zahtijeva biti zaintrigiran.
Iako jednostavno i ugodno, zapravo mi izgleda vrlo loše kad nam se mirisi cvijeća serviraju pročišćeni, uopćeni i pojednostavljeni.
Kada razmišljam što želim od parfema – osobito onih parfema koji nastoje  kreirati neposredno iskustvo ambijenta, prirode, cvijeta – dolazim do toga da želim puno tjelesno iskustvo mirisa.

Narcisa cvijet u Penhaligon's Ostara

Nekad je izazovno.

Nekad se ispostavi da ipak ne mogu.
Ali, nikad nije bezveze.
I uvijek zbog toga vrijedi.
Želim parfem koji ne povlađuje “jednostavnom” i “lijepom” pojednostavljujući stvari, nego moj nos i moje osjetilo mirisa tretira onako kako druge umjetnosti tretiraju osjetila kojima ih primarno doživljavam: glazba moj sluh, likovne umjetnosti moj vid, sve umjetnosti onaj dio mog uma koji bi bez njihova poticaja egzistirao inertno.
Želim da napravi da se prisjetim i u cijelosti prizove sve što je moje osjetilo mirisa ubralo, a ne samo ono što sam upamtila.
Umjesto da parfemske kreacije od nas traže upravo ono što sve druge vrste umjetnosti traže – angažman, sudjelovanje na osjetilno-nesvjesoj razini kao i na onoj svjesnoj – one prečesto polaze s pozicije kiča – povlađuju ugodi, “pojmu lijepog”, odstranjujući sve disonantne sastavnice koje pojam lijepog čine posebnim, različitim i zanimljivim.
Ruža, jasmin, ljubičica – aha, lijepo i fino… meh.
Mirisna dosada je dio naše mirisne svakodnevnice.
Osobito mi bude žao kad razmišljam o zaslugama komercijalne mirisne industrije za ovo stanje duha.
A onda još malo kad osjetim oko sebe inerciju na koju smo primorani i koja se pretvorila u naviku.
I da ne duljim….natrag k Duchaufourovim narcisama:
Mnogo puta sam se osobno uvjerila da “kič-parfemi”, jednako kao i “umjetnost-parfemi”, posjeduju tu moć stvaranja novih, biografski važnih i trajnih, sjećanja.
To je činjenica.
Parfemi generalno posjeduju tu čaroliju.
No, ono što ovakva vrsta parfema ne može – ne može snažno okinuti stara, prethodna i prirodno inducirana tjelesna sjećanja.
Ostara me ne bi vratila u dnevni boravak mojih, k vazi u kojoj su kroz godine mirisale stotine cvjetova, da uz opojan, istovremeno zasićeno indoličan i nevino zelen, svjež i sladak miris narcisa nisam osjetila vlažnu svježinu zvončića i latica, hrskavo zeleno lišće, isparavanje vode s mirisom sokova iz stabljike, povenute latice ponekog cvijeta koji već pomalo miriše po zemlji iz koje je iznikao. … sve ono što sam mogla osjetiti kada bih se nagnula direktno nad vazu.
Samo parfemi koji polaze s pozicije umjetnosti te angažiraju sva naša mirisna sjećanja, a ne samo ona koja su po defaultu mirisno lijepa, te rekreiraju prirodan miris ne odstranjujući ništa, pa ni “šumove” koje smo učili nesvjesno i odstranili kasnije jer “nisu lijepi kao sam cvijet” – uspijevaju okinuti snažno, fizički prisutno tjelesno sjećanje.
Zato je Duchaufour s Ostarom uspio stvoriti moje golemo zlatno proljetno sunce narcisa.
Zato je Ostara umjetnost.
Proljetne narcise u Penhaligon's Ostara parfemu

Parfem je dobio ime po germanskoj božici proljeća i zore, Ostari, čije se ime čuva u korijenu engl. riječi Easter , a koja imenuje  Uskrs, jedini kršćanski blagdan čiji datum nije fiksiran, već se naslijeđeno pomiče prateći Sunce i astronomski kalendar koji je ravnao životima pretkršćanskih religija.

Doista mislim da je Ostara parfem punog, mladog svježe-zelenog i sunčanog proljeća.
Zelenilo u Ostari nije aranžman – ono je upisano u miris narcisa kao zelena svježina samih narcisa.
Postoji taj blag i čudan zeleni sloj koji se osjeti kada se nos posve primakne mjestu gdje je nanijet parfem – radi se o onom zelenom zaparenom mirisu cvećarnice koji dolazi iz vaza, o mirisu “zelene izmaglice” koja okružuje biljke blizu zemlji.
Parfem se otvara glasno, snažno, opojno i slatko, a otvaranje traje poprilično.
Prvih 10-ak minuta otvaranja ima u sebi i nešto resko/svježe i nešto  zeleno i nešto opojno, indolično (na trenutak mi se činilo da je gospodin D. “uzeo krivu bočicu” pa u bacio jasmin), te nešto voskasto-putrasto što me mrvu podsjetilo na koncept iz otvaranja Seville A L’Aube. Nakon otvaranja parfem se znatno stišava…i mijenja.
Pričekajte da se smiri.
Sve što dolazi kasnije je najpravija narcisa s kojim sam se susrela u parfemu.
Gotovo je ganitljiva ta stopljenost zelenog, žutog, toplog, vlažnog, putrastog i opojnog u nježnom mirisu koji prevladava veći dio vremena. U najdubljem drydownu, prije nego što nestane, Ostara se pretvara u vanilijastu koprenu mošusa i benzoina s blagim tragom narcisine slatkoće.
Parfem je istovremeno nekako “krhak” i snažan.
Ostara je proljetna priroda prikazana kroz narcise, doista poganski božanstvena, klasično cvjetna s umjetničko-realističkim pomakom i suvremeno, univerzalno nosiva.
Jednostavno: Ostara je proljetno božanstvena.

Penhaligon's Ostara proljetni parfem o narcisi
  • Parfem je kreirao Bertrand Duchaufour, a predstavljen je 2015. godine.
  • IZNADPROSJEČNO – Referenca za svježu narcisu. Nakon samo nekoliko nošenja postala je ljubav, a trajat će, posve sam sigurna, do zadnje kapi u bočici.
  • PERFORMANSE – Lijepo projicira i ostavlja jasan i dug mirisni trag, a traje 8+ sati.
  • TEŽE DOSTUPNO – Parfem je diskontinuiran, proizvodio se kratko. Godine 2015. Ostara je bila službeni parfem Londonskog tjedna mode, a u parfumističkoj zajednici gotovo unisono je primljen uz glasne pohvale. Još uvijek se povremeno po povoljnijoj cijeni pojavljuje u on-line prodaji pa bi, ukoliko tražite parfemsko utjelovljenje narcise, sad nekako bilo vrijeme da uhvatite bočicu prije nego što cijene odu u nebo.

    Oznake
    Podijeli
    Share on facebook
    Share on twitter
    Share on pinterest
    Share on linkedin
    Share on email

    Napiši komentar

    Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

    Pretplata

    Arhiva objava
    Arhiva
    Pridružite nam se
    Scroll to Top